Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
PETI DIO Novinar 24sata od kolovoza je koristio Mounjaro - lijek za mršavljenje. Izgubio je 26 kilograma. Donosimo njegov detaljni dnevnik mršavljenja
U jednom trenutku sam shvatio da više ne razmišljam o hrani kao prije. Ne zato što sam odlučio, nego zato što se to jednostavno dogodilo. Kad ću jesti, što ću jesti, hoću li izdržati do ručka, što ću navečer, mogu li si nešto priuštiti ili ne. To nije bilo svjesno, ali je bilo stalno prisutno.
U ovoj fazi toga više nije bilo. Dan je počeo drugačije.
POGLEDAJTE VIDEO:
Ujutro ustajem i ne razmišljam o doručku kao obavezi. Nekad pojedem nešto, nekad ne. Ako sam gladan, jedem. Ako nisam, nastavim dalje. Nema nervoze, nema onog osjećaja da moram nešto ubaciti jer će kasnije biti problem.
Prije bih već nakon nekoliko sati osjetio pad. Glad, manjak energije, potrebu za nečim slatkim. Sada toga nema. Energija je stabilna kroz cijeli dan.
- To je posljedica boljeg reguliranja glukoze i inzulinske osjetljivosti, što smanjuje nagle oscilacije energije i potrebu za dodatnim unosom hrane - objašnjava doc. dr. sc. Ana-Marija Liberati Pršo, specijalistica interne medicine, subspecijalistica endokrinologije i dijabetologije te voditeljica Centra za debljinu, metabolički sindrom i klinički nutricionizam u KB Sveti Duh.
Na poslu je razlika još izraženija. Prije bih vrlo brzo počeo razmišljati o ručku. Gledao na sat, planirao gdje ću jesti, što ću uzeti. Sad to dolazi prirodno. Prođe nekoliko sati i tek tada shvatim da sam gladan.
Ručak je manji. Ali to više ni ne primjećujem. Porcije koje su mi prije bile normalne sada su prevelike. Nije to svjesna odluka, nego reakcija tijela. Pojedem koliko mi treba i stanem. I to je dovoljno.
- To je ključna promjena. Pacijent se zasiti s manjom količinom hrane i taj osjećaj traje dulje, bez potrebe za dodatnim unosom - kaže dr. Liberati Pršo.
Poslijepodne, koje mi je prije bilo najproblematičnije, postalo je najjednostavnije. To je bio dio dana kad bih najčešće pao. Umor, pad koncentracije, potreba za slatkim ili brzom hranom. Sad toga nema. Ako osjetim da mi treba pauza, izađem van.
Hodanje je postalo rutina. Ne kao trening, nego kao dio dana. Nema plana, nema cilja u kilometrima. Samo izađem i hodam. Nekad 30 minuta, nekad duže. I to mi je dovoljno.
U toj fazi sam shvatio da se promijenio i odnos prema kretanju. Prije je to bio zadatak. Nešto što moraš odraditi jer znaš da bi trebao. Sada je to nešto što radiš jer ti odgovara.
Navečer je možda najveća razlika. To je bio dio dana kad bi prije krenulo dodatno. Večera, pa još nešto uz televiziju, pa još nešto jer si budan. Sad toga nema. Ako večeram, pojedem i to je kraj. Nema potrebe za dodatnim unosom hrane.
Jedna situacija mi je ostala posebno u sjećanju.
Sjedimo vani, naručuje se hrana, piće, sve kao i uvijek. Prije bih u takvoj situaciji automatski uzeo više, uz to sok, pa kasnije još nešto. Ovaj put sam uzeo manju porciju, popio vodu i to je bilo dovoljno. I nije mi falilo.
- To je promjena koju pacijenti često opisuju, nestaje potreba za dodatnim unosom hrane, osobito u večernjim satima, ali i emocionalno jedenje - objašnjava dr. Liberati Pršo.
U toj fazi sam shvatio da se nije promijenilo samo koliko jedem, nego i zašto jedem. Hrana više nije bila navika. Postala je ono što bi trebala biti. Nešto što pojedeš kad si gladan.
Paralelno s tim, tijelo je funkcioniralo drugačije.
Kretanje je bilo lakše, ali to više nisam ni doživljavao kao promjenu. To je postalo normalno stanje. Penjanje stepenicama, hodanje, ustajanje, sve ide bez napora koji sam prije osjećao.
Na nogometu je razlika bila još jasnija. Ne u smislu da sam postao spreman, nego u tome da mogu igrati bez stalnog razmišljanja o umoru. Krećeš se slobodnije, ne osjećaš težinu u tijelu kao prije.
U toj fazi vaga više nije bila glavna stvar. Nisam je prestao koristiti, ali nisam je koristio svaki dan. Nekad bih je preskočio, nekad se sjetio navečer.
I to mi prije ne bi bilo moguće. Jer prije je vaga bila mjera uspjeha. Sada je bila samo informacija. I to je možda najveća promjena u cijelom procesu. Jer prvi put nisam imao osjećaj da radim na sebi. Nisam bio na dijeti. Nisam bio u režimu. Nisam bio u fazi odricanja. Samo sam živio drugačije.
- Ako takav način života postane svakodnevica, tada govorimo o stvarnom uspjehu terapije - poručila mi je doc. dr. sc. Valerija Bralić Lang, liječnica obiteljske medicine koja je vodila terapiju.
I to je bio trenutak kad sam shvatio da cilj nije bio samo smršavjeti. Cilj je bio doći do točke u kojoj se više ne vraćaš na staro. I prvi put mi se činilo da sam toj točki stvarno blizu.
24sata © 2026
