Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Postojala je samo jedna zagonetna poruka urezana u drveni stup ograde koja je okruživala prazno naselje. Jedna jedina riječ: "CROATOAN".
Bio je 18. kolovoz 1590. godine, treći rođendan njegove unuke Virginije Dare, prvog engleskog djeteta rođenog na tlu Novog svijeta. Guverner John White konačno se, nakon tri duge godine, iskrcao na obalu otoka Roanoke. No, umjesto rođendanskog slavlja i sretnog ponovnog susreta sa svojom kćeri, zetom i ostatkom od 115 kolonista, dočekala ga je jeziva tišina. Naselje je bilo napušteno, a kuće pažljivo rastavljene. Nije bilo znakova borbe, nije bilo tijela.
Postojala je samo jedna zagonetna poruka urezana u drveni stup ograde koja je okruživala prazno naselje. Jedna jedina riječ: "CROATOAN".
Taj je natpis postao epicentar jedne od najstarijih i najtrajnijih misterija u američkoj povijesti, zagonetke koja i danas, više od četiri stoljeća kasnije, intrigira arheologe, povjesničare i javnost.
Whiteov povratak u Roanoke bio je odgođen zbog monumentalnog povijesnog događaja: rata između Engleske i Španjolske. Kraljica Elizabeta I. trebala je svaki raspoloživi brod za obranu od nadolazeće Španjolske armade, pa je White bio prisiljen ostati u Engleskoj, frustriran i nemoćan, dok je njegova kolonija, uključujući i njegovu obitelj, bila prepuštena sama sebi na drugom kraju svijeta. Kad je napokon 1590. uspio osigurati prijevoz na privatnoj ekspediciji, putovanje je od samog početka bilo obilježeno nesrećom.
Snažna oluja koja je bjesnila uz obalu Sjeverne Karoline pokazala se kobnom. Dok su pokušavali pristati, jedan od čamaca, kojim je zapovijedao kapetan Spicer, prevrnuo se u divljim valovima. Sedam od jedanaest članova posade, uključujući i samog Spicera, utopilo se pred očima svojih kolega. Ovaj tragični događaj duboko je potresao mornare, koji su se željeli okrenuti i otploviti, no White i kapetan Cooke uvjerili su ih da nastave potragu.
Dok su se približavali otoku, tračak nade pojavio se na horizontu. U daljini, kroz drveće, vidjeli su svjetlost velike vatre. Vjerujući da su to kolonisti koji signaliziraju njihov dolazak, pohitali su prema njoj. Cijelu noć proveli su na usidrenim čamcima, dozivajući ih, trubeći i pjevajući poznate engleske pjesme, nadajući se odgovoru koji nikada nije stigao.
Kada su se u zoru iskrcali i stigli do vatre, otkrili su samo travu i trulo drveće kako gore. Nije bilo ni traga ljudskoj prisutnosti.
Nastavili su prema mjestu gdje je ostavljeno naselje.
Tamo su zatekli visoku i čvrstu palisadu od drvenih trupaca, podignutu "nalik na utvrdu". Na jednom od stupova uz ulaz, kora je bila oguljena i pet stopa od tla velikim slovima bilo je ugravirano "CROATOAN". Ranije su na jednom drvetu pronašli urezana i slova "CRO".
Prema dogovoru koji je White postigao s kolonistima prije odlaska, trebali su urezati ime svog novog odredišta ako budu prisiljeni napustiti naselje. Ključan dio dogovora bio je da, ako odu u nevolji, iznad imena urežu križ. Takvog znaka nije bilo. To je Whiteu dalo nadu da su živi i na sigurnom.
Unutar palisade, kuće su bile uklonjene, a teški predmeti poput željeznih šipki i dijelova topova bili su razbacani uokolo, već obrasli travom i korovom. Kasnije su pronašli i nekoliko sanduka, od kojih su tri pripadala Whiteu, koji su bili iskopani i opljačkani. Njegove knjige bile su poderane, okviri slika i karata istrunuli od kiše, a oklop gotovo progrizla hrđa. Iako ga je boljelo vidjeti uništenje svoje imovine, kako je zapisao u svom izvještaju, neizmjerno se obradovao što je pronašao "siguran znak njihova sigurnog boravka na Croatoanu". Planirao je odmah otploviti prema jugu, do otoka Croatoan (današnji Hatteras), ali sudbina je ponovno imala druge planove. Nova oluja se podigla, sidreni kabel broda je puknuo i ekspedicija je bila prisiljena vratiti se u Englesku.
John White više nikada nije vidio ni svoju obitelj ni Izgubljenu koloniju.
Kolonija iz 1587. nije bila prvi engleski pokušaj naseljavanja ovog područja. Pothvat je bio dio šire geopolitičke igre koju je vodio Sir Walter Raleigh, miljenik kraljice Elizabete I. Cilj je bio izazvati pomorsku dominaciju Španjolske, uspostaviti bazu za napade na španjolske flote s blagom i osigurati nove izvore bogatstva za englesku krunu.
Za razliku od španjolskog modela brutalnog osvajanja i pokoravanja, Englezi su tad i tu promovirali takozvani "elizabetanski model" kolonizacije, koji se temeljio na uspostavljanju prijateljskih i trgovačkih odnosa s domorodačkim stanovništvom. Prve dvije ekspedicije, 1584. i 1585., bile su izviđačke i vojne. Uspostavili su dobre odnose s plemenom Croatoan, čiji je pripadnik Manteo postao ključni saveznik i prevoditelj, čak je i otputovao u Englesku.
Međutim, vojna ekspedicija iz 1585., predvođena Ralphom Laneom, napravila je kobnu pogrešku. Nakon što je nestala srebrna čaša, Englezi su za krađu optužili obližnje selo plemena Secotan, Aquascogoc, te su ga u znak odmazde spalili do temelja. Taj čin nasilja stvorio je neprijatelje i posijao sjeme nepovjerenja koje će imati dugoročne posljedice. Laneova kolonija, iscrpljena glađu i u stalnom sukobu s domorocima, na kraju je napustila otok s Francisom Drakeom 1586. godine.
Ubrzo nakon njihova odlaska, stigao je brod s pojačanjem koji je Raleigh poslao, ali zatekavši pustoš, ostavio je samo petnaest vojnika da čuvaju englesko pravo na zemlju. Sudbina tih ljudi postala je zlokobni uvod u misterij koji će uslijediti. Kada su Whiteovi kolonisti stigli 1587., saznali su od Mantea da je tih petnaest ljudi napala koalicija domorodačkih plemena, vjerojatno predvođena osvetoljubivim Secotanima, te da su ili ubijeni ili su pobjegli s otoka.
Stoljećima je jedini trag bio Whiteov zapis. No, u moderno doba, arheologija je ponudila nove, opipljive dokaze. Potraga se vodila na više frontova, od samog otoka Roanoke do kopna i južnih otoka. Logično polazište potrage bilo je mjesto današnjeg Nacionalnog povijesnog lokaliteta Fort Raleigh na otoku Roanoke.
Još od četrdesetih godina prošlog stoljeća arheolozi su ovdje provodili iskapanja, otkrivši zemljani nasip koji se smatrao dijelom utvrde kolonije. Pronađeni su i brojni artefakti iz 16. stoljeća, poput dijelova posuđa, alata i staklenih perli.
Međutim, mnogi arheolozi danas sumnjaju da je ovo bila lokacija glavnog naselja sa stambenim kućama. Smatraju da je nasip bio premalen za obranu cijele kolonije i predaleko od tadašnje obale da bi bio učinkovit protiv napada s mora. Potragu dodatno otežava sama priroda otoka.
Tijekom stoljeća, vjetar je nanio metre pijeska, zatrpavši izvornu površinu iz 16. stoljeća, dok je erozija odnijela velik dio obale. Moguće je da su pravi ostaci naselja odavno pod vodom.
White je u svom dnevniku zabilježio da su se kolonisti, prije njegova odlaska, pripremali preseliti "50 milja u unutrašnjost". Ova informacija dobila je na težini nedavnim otkrićem. Proučavajući Whiteovu kartu "Virginea Pars" iz 1585. godine, istraživači iz zaklade First Colony Foundation primijetili su dvije zakrpe na papiru.
Kada su kartu stavili na svjetlosni stol u Britanskom muzeju, ispod jedne zakrpe otkrili su simbol utvrde, ucrtan nečim što se čini kao nevidljiva tinta. Lokacija, nazvana "Site X", nalazi se u okrugu Bertie, upravo pedesetak milja zapadno od Roanokea. Iskapanja na tom području otkrila su ulomke engleske keramike iz kasnog 16. stoljeća, uključujući i takozvanu Surrey-Hampshire Border keramiku, tipičnu za to razdoblje. Ovi nalazi sugeriraju da je manja skupina kolonista možda doista živjela ovdje, odvojeno od glavnine.
Najuvjerljiviji tragovi ipak vode prema jugu, na otok Hatteras, koji je u 16. stoljeću bio poznat kao Croatoan. Timovi arheologa, predvođeni Markom Hortonom sa Sveučilišta u Bristolu i u suradnji s lokalnim povjesničarom Scottom Dawsonom, proveli su opsežna iskapanja na mjestu nekadašnjeg velikog sela plemena Croatoan.
Među tisućama domorodačkih artefakata, pronašli su zapanjujuću kolekciju europskih predmeta iz kasnog 16. stoljeća. Nisu to bili samo uobičajeni predmeti za trgovinu poput staklenih perli. Otkrili su dršku rapira (vrste mača), dio pištolja, komad ploče za pisanje od škriljevca s crtežima, olovnu olovku, bakrene kopče za odjeću (aiglete) i dijelove znanstvenih instrumenata. Ovi predmeti nisu nešto što bi domoroci cijenili u trgovini, već osobni predmeti koje bi Englezi koristili u svakodnevnom životu. Možda najvažnije otkriće bili su tragovi četvrtastih rupa za stupove pomiješani s okruglim rupama koje su ostavile domorodačke kolibe.
Domoroci nisu gradili kuće s četvrtastim stupovima; to je bila europska tehnika gradnje. Činilo se da su Englezi gradili svoje domove usred sela svojih saveznika.
Ova otkrića navela su Dawsona i Hortona na zaključak koji mijenja cijelu priču. Prema njima, "Izgubljena kolonija" je u velikoj mjeri mit.
Kolonisti, tvrde oni, najvjerojatnije nikada nisu bili potpuno izgubljeni. Suočeni s neizvjesnim povratkom opskrbe i neprijateljskim plemenima na kopnu, učinili su jedino logično: potražili su utočište kod svojih provjerenih prijatelja, naroda Croatoan.
Poruka koju su ostavili nije bila zagonetka, već jasna uputa.
Tijekom vremena, vjenčavali su se s pripadnicima plemena, njihova djeca su se rađala, i polako su se asimilirali, postajući dio naroda Croatoan. Ova teorija objašnjava i kasnije povijesne zapise.
Kada su engleski istraživači stigli u to područje desetljećima kasnije, zabilježili su susrete s domorocima koji su imali sive oči i tvrdili da su njihovi preci bili bijelci. Istraživač John Lawson je 1701. posjetio otok Hatteras i napisao da tamošnji domoroci pričaju o svojim bijelim precima koji su "došli s broda".
Najnovija istraživanja dodatno potkrepljuju ovu tezu. Arheolozi su 2025. objavili otkriće značajne količine takozvanog "hammerscalea", sitnih metalnih ljuskica koje su nusprodukt kovanja željeza, u sloju datiranom u kasno 16. stoljeće. Domoroci nisu poznavali metalurgiju željeza, što znači da su engleski kovači morali raditi na otoku Hatteras.
Misterij time nije u potpunosti riješen, ali slika postaje sve jasnija. Čini se da sudbina kolonije Roanoke nije bila priča o sablasnom nestanku, već o preživljavanju, prilagodbi i spajanju dvaju svjetova na obalama Novog svijeta.
24sata © 2026
