Sve zemlje novih članica EU koje su ušle u eurozonu iskusile su pad dugoročnih kamatnih stopa. To nije nikakva magija nego posljedica dva fundamentalna postulata međunarodne ekonomike
KASNIMO U EUROZONU
6 razloga zbog kojih Hrvatska bez eura tone u sigurnu smrt
Hrvatska je ulaskom u tečajni mehanizam ERM2 ušla u posljednju fazu operacionalizacije teorijskoga koncepta optimalnog valutnog područja te po ispunjenju kriterija automatski uvodi euro. Hrvatska se po tom pitanju nalazi u bitno povoljnijoj poziciji kad je riječ o nepoznanicama jer su proceduru već prošle strukturno različite zemlje eurozone, pa smo danas i više nego upoznati sa svim potencijalnim koristima i troškovima koje uvođenje eura donosi.
Analize su obavljene, znanstveni radovi su napisani, argumenti za i protiv precizno i intelektualno pošteno su popisani u knjizi Velimira Šonje, organizirani su paneli. Naravno, suverenisti su cijelu javnu raspravu manje-više prespavali i propustili iskoristiti priliku da politički agitiraju da se o ulasku ERM2 građani izjasne na referendumu kad je za to bilo vrijeme.
No suprotno porukama koje šalju nakon izbora, mi u eurozonu ne srljamo nego kasnimo, uglavnom poradi metiljave provedbe reformi. Šest je glavnih razloga zbog kojih je mala, otvorena ekonomija kao Hrvatska bez eura u dugom roku osuđena na propast:
#1. Transakcijski troškovi konverzije erodiraju konkurentnost hrvatskoga gospodarstva i hrvatskog turizma
Transakcijski troškovi su oni troškovi koji nastaju prilikom razmjene dobara kada sudionici participiraju na tržištu, a dijele se na troškove pretraživanja tržišta i informiranja, troškove pregovaranja i participiranja u tržištu i troškove provedbe ugovora. Uloga visine transakcijskog troška u ekonomiji neizmjerno je bitna jer upravo one institucije koje smanjuju transakcijske troškove su one institucije koje potiču ekonomski rast. To je dobro poznata argumentacija nobelovaca Ronalda Coasea i Olivera E. Williamsona, koji su objasnili da je proizvodnja predominantno organizirana kroz poduzeća a ne tržište samo ako tvrtke kao institucionalni oblik mogu interno smanjiti transakcijske troškove. Troškovi konverzije eura u kune potpadali bi i pod troškove pretraživanja tržišta i informiranja te troškove participiranja u tržištu.
Svaki turist koji u Hrvatskoj bjesomučno traga za bankomatom koji mu za 100 eura neće izbaciti malo više od 600 kuna hodajući je primjer neefikasnosti zbog visokog transakcijskog troška. Dobar dio fintech industrije eksploatirao je te visoke transakcijske troškove, nudeći povoljnije tečajeve pri kartičnom plaćanju u stranim zemljama.
Uvođenjem eura ta se neefikasnost dokida, pa će nefinancijski sektor ostvariti uštede na mjenjačkim poslovima jer se više neće provoditi transakcije zamjene kuna u eure i obrnuto, a subjekti koji su uključeni u međunarodnu razmjenu uštedjet će i zbog smanjenja naknada za prekogranična eurska plaćanja. Koristi će imati i izvoznici koji izvoze u zemlje izvan eurozone jer će biti jeftinije hedgeirati (osigurati) svoja potraživanja u eurima od promjena npr. tečaja dolara nego svoja potraživanja u kunama.
#2 Kamatne stope ostale bi na višim razinama zbog valutnog rizika
Povijesno gledano, sve zemlje novih članica EU koje su ušle u eurozonu iskusile su pad dugoročnih kamatnih stopa i njihovu međusobnu konvergenciju. To nije nikakva magija nego posljedica dva fundamentalna postulata međunarodne ekonomike, a to su nepokriveni kamatni paritet i paritet kupovne moći. Razlike u nominalnim kamatnim stopama posljedica su valutnog rizika, jer investitori u povrate na stranu kamatonosnu imovinu moraju uračunati i buduće promjene tečaja strane valute. Eliminacija očekivane aprecijacije i deprecijacije uvođenjem iste valute iz te jednadžbe vodi konvergenciji kamatnih stopa, što razumije svaki student ekonomije koji je položio makroekonomiju na drugoj godini fakulteta.
Dugoročne kamatne stope u Hrvatskoj već neko vrijeme padaju; efektivne kamate stope na stambene kredite s rokom dospijeća preko 10 godina, one su u ožujku 2020. iznosile 2,8% i kretale su se oko sredine intervala kamatnih stopa za države koje su uvele euro. Među zemljama članicama europodručja Litva i Latvija imaju više kamatne stope na ovu vrstu kredita, osim Češke, gdje su stope jednake. Bitno je naglasiti da sve nove članice izvan europodručja imaju više kamatne stope od hrvatskih banaka na ovu vrstu kredita, što još jednom pokazuje da je suverenizam samo nuspojava ekonomskog analfabetizma.
#3 Kriteriji iz Maastrichta zadnji su vlak da Hrvatska dovede javne financije u red
Ugovorom iz Maastrichta čelnici država članica EU utvrdili su kriterije nominalne konvergencije za ulazak u monetarnu uniju. Propisana su četiri kriterija: stabilnost cijena, održivost javnih financija koja obuhvaća dva pokazatelja (proračunski manjak i javni dug), stabilnost tečaja i konvergencija dugoročnih kamatnih stopa.
Za Hrvatsku je ključan kriterij održivosti javnih financija: omjer manjka opće države i BDP-a ne smije prelaziti 3%, dok omjer duga opće države i BDP-a mora biti niži od 60% ili, ako premašuje tu vrijednost, mora se snižavati zadovoljavajućom dinamikom. Kao što je prof. dr. sc. Tica ispravno napomenuo u nedavnoj emisiji “Otvoreno” posvećenoj uvođenju eura, taj će zadatak zahtijevati da vođenje ekonomske politike, a posebice fiskalne politike i upravljanja javnim dugom, napokon prijeđe iz domene brljanja u Excelu u ozbiljnu znanost.
Za to će ministarstvo trebati vrhunski obrazovane ekonomiste i ekonometričare, a ne rashodovani stranački kadar i crtače pita dijagrama. To je ujedno i zadnja šansa da HDZ sam počisti vlastiti nered učinivši uvođenje eura u najkraćem roku i svojim političkim ciljem. Na ruku bi im trebala ići i kriza uzrokovana pandemijom koja je barem kratkoročno ponešto omekšala fiskalna pravila. Propusti li se ta prilika, nemamo razloga vjerovati da vladajuća stranka služi ičemu drugom osim kao mrijestilište klijentelista tovljenih novcem poreznih obveznika.
#4 Izbjegavanjem uvođenja eura Hrvatska se odriče svojevrsnog “nuklearnog arsenala” ekonomske politike
Upravo je ekonomska kriza izazvana korona virus pandemijom pokazala kojom kolosalnom fiskalnom bazukom raspolaže eurozona. Krajem svibnja, Europska komisija predstavila je revidirani dugoročni plan EU budžeta s dodatnim raspoloživim fondovima do 750 milijardi eura (Next Generation EU), uz već tri programa sigurnosnih mreža namijenjenih radnicima, tvrtkama i zemljama članicama od 540 milijardi eura.
Dodamo li na to 1074 milijarde revidiranog dugoročnog budžeta u periodu od 2021. do 2027., dolazimo do nevjerojatnog fiskalnog kapaciteta od 2364 milijarde eura, što iznosi čak 17% BDP-a Europske unije. Naravno, dobivanje financiranja bilo bi bitno lakše da je Hrvatska već dijelom eurozone, zato što bi efekte mjera Europske središnje banke, koja je stimulus povećala sa 600 milijardi na 1350 milijardi, osjetili bitno brže i ne bismo morali čekati briselsku administraciju da se političkim konsenzusom dogovori oko raspodjele sredstava.
#5 Neulazak u eurozonu Hrvatsku ostavlja izvan institucionalne financijske tvrđave europodručja
Vjerojatno najvrednije naslijeđe “Velike Recesije” jest institucionalni okvir koji je Europska unija izgradila kako bi ekonomija i financijski sustav bili otporniji kako na endogeno izazvane krize, tako i na vanjske šokove. Institucionalna tvrđava Europskog stabilizacijskog mehanizma koja je dostupna članicama eurozone sagrađena je kako bi se ojačao financijski sustav te izbjegla socijalizacija rizika potencijalnih gubitaka u financijskom sustavu. Zemlje koje su dijelom tog sustava mogu se prijaviti za bailout ako se nađu u financijskim poteškoćama ili ako je ugrožena stabilnost njihova financijskog sustava te je i bankama potrebna rekapitalizacija.
Kad se to kombinira s kapitalnim amortizerima nametnutih sistemskim važnim bankama kroz regulativu Europskog nadzornog tijela za bankarstvo (EBA), čija sistemska važnost proizlazi iz njihove veličine, prekogranične aktivnosti ili međusobne povezanosti, vjerojatnost financijske zaraze i neadresiranog sistemskog rizika pada na nulu. Ne uđe li Hrvatska u eurozonu, robusnost bankarskog sustava će se i dalje morati održavati vrlo striktnom regulativom što rezultira konzervativnim plasmanima banaka i smanjenim kapacitetima kreditiranja.
#6 Novi suverenizam nije zadržavanje kune, nego postavljanje guvernera Vujčića u poziciju da napokon može biti sukreator monetarne politike
Hrvatska je visokoeuroizirana ekonomija i formalno i neformalno. Osim što hrvatski građani predominantno štede u eurima, u istoj valuti izražavaju i cijene automobila, stambenog prostora ili turističkog smještaja, a vjerojatno i sanjaju u eurima. Nad valutom koju koristimo napokon dobivamo kontrolu, a guverner Vujčić ravnopravno će sjediti za stolom s drugim guvernerima u Upravnom vijeću Europske središnje banke i njegov glas jednako će vrijediti kao i glas guvernera središnje banke bilo koje druge zemlje eurozone.
Osim toga, on je po vokaciji ekonomist koji dolazi iz akademije, Fulbrigtovac i izvanredni profesor, što je iznimno bitno za balans unutar Upravnog vijeća Europske središnje banke u kojem su sve veći udio počeli zauzimati ekonomisti iz prakse, ali i pravnici, politolozi te bivši političari čiji kapaciteti za dubinsko shvaćanje monetarne politike već brinu vodeće ekonomske stručnjake. Dodavanje u vijeće akademskog ekonomista s tako bogatim profesionalnim iskustvom može jedino biti signal da Europsku središnju banku još nisu oteli migrirajući birokrati koji prelijeću s jedne izvršne pozicije na drugu unutar međunarodnog financijskog sustava.
(Tekst je preuzet iz tjednika Express)
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
