Adio legendo: Komemoracija Pere Zlatara, zlatnog pera hrvatskog novinarstva

Danas je održana komemoracija za Peru Zlatara, kultnog hrvagtskog novinara, urednika i publicista koji nas je napustio u 86. godini.

Hrvatske novine koje je tako volio i kojima bi se, kako je rekao, prvo vratio čak i iz zagrobnog života, idu dalje.

POGLEDAJTE VIDEO:

Bio je legenda, novinarski vizionar i zanesenjak, oličenje novinarstva koje je bježalo od komiteta i političkih pritisaka te hrlilo ususret publici i čitateljima. 

Bilo je to novinarstvo s terena, i to iz 180 zemalja koje je proputovao kao reporter i izvjestitelj. Bio je prvi novinar bivše Jugoslavije u postratnoj Albaniji, prvi u Francovoj Španjolskoj, u Salazarovu Portugalu, u državama Apartheida u Južnoj Africi i Rodeziji, pa sve do Beograda, odakle je izvještavao u ratnim devedesetima.

Pero Zlatar je bio reporter od formata i urednik velikog kalibra, čak i onda - ili pogotovo onda - kad se maknuo od politike, za koju je upozoravao da je držala šapu nad hrvatskim medijima i u socijalizmu i u višestranačju (“U komunizmu se slušalo Kurtu, a u višestranačju Murtu”, izjavio je u posljednjem intervjuu listu Novinar).

 tome je govorila i jedna od najpoznatijih anegdota koju je Zlatar podijelio s javnošću. U jednom intervjuu ispričao je kako je kao urednik Studija u zgradi Vjesnikova nebodera sreo jednog od urednika tadašnjih ozbiljnih dnevnih novina, koji mu je, onako s visine, predbacio kako je njegovo uređivanje ipak malo previše senzacionalističko. Na što mu je Zlatar pokazao svoju olovku i rekao: “Ljubi pero koje te hrani”. Jer to je bilo novinarstvo koje je Zlatar volio i kakvom je težio. Približiti se ljudima o kojima je pisao, okrenuti se čitateljima za koje je radio - i od kojih je živio. Važna je to poruka i današnjim medijima koji su proteklih desetljeća više pozornosti obraćali na premijere i predsjednike, na tajkune i donatore, na moćnike i silnike, nego na ljude koji su ih kupovali, čitali, gledali, plaćali...

Pero Zlatar je radio za svoje čitatelje, donosio je vijesti s terena i s ulice, a ne iz partijskih salona, bilo da je pisao o vanjskoj politici, sportu ili estradi. Ili pak o ratnim događajima. Pero Zlatar bio je ozbiljan novinar koji je ozbiljno pristupao temama, čak i onim neozbiljnima. Ali je i preozbiljnim temama pristupao s nužnom dozom ponekad i posprdne neozbiljnosti. No ono po čemu Zlatara treba pamtiti jest taj njegov neuništivi entuzijazam za novinarstvo. On ga je obavljao sa smiješkom i oduševljenjem koje je izbijalo iz njegovih tekstova i s naslovnica njegovih izdanja. To oduševljenje prenosio je na svoju publiku, kao što je entuzijazam širio na buduće generacije mladih novinara. “To si, što si”, izjavio je Zlatar u posljednjem intervjuu, poručujući kako će “pisati sve dok ga bude služilo pamćenje”. “Nadam se do trena kad ću otići na put bez povratka, u vječna lovišta.” Taj entuzijazam usađen je u svakog pravog novinara koji u mukotrpnom prikupljanju i objavljivanju informacija ne vidi samo posao, nego životni poziv. Jednom novinar, uvijek novinar. Pa makar se mijenjala vremena, izmjenjivale vlasti, promijenile tehnologije... Zbog toga pravo novinarstvo nikad ne umire, bez obzira na to što ga napuštaju oni koji su s tim novinarstvom i zbog tog novinarstva živjeli. Neka stoga novine budu tu ako se dragi kolega Pero Zlatar jednom vrati. Da ima što pročitati.