8. DIO: Svakog dana donosimo feljton iz knjige 'Krvava ruka Udbe' o zloglasnoj tajnoj policiji za vrijeme SFRJ koja je pomoću mnogih doušnika služila i kao sredstvo zastrašivanja i terora
FELJTON: KRVAVA RUKA UDBE (8)
'HDZ su sastavili udbaši, a već 1987. su si odabrali Tuđmana'
„U Udbinim dokumentima ne piše kako je to izgledalo u životu niti piše kako su prolazile žrtve torture. Bilo je zlo i naopako. Zlostavljali su nas na sve moguće načine. Upotrebljavali su i električnu struju. Čupanje brkova. Izbijanje zubi. Lomljenje rebara. Cipelarenje na sve mile i nemile načine. Naravno, mi smo bili vezani“, rekao je jednom prilikom Đuro Perica dok se s neugodom prisjećao rujna davne 1975. godine.
Jedan od utemeljitelja HDZ-a tada je uhićen, a poslije osuđen i zatočen 14 godina pod optužnicom da je sudjelovao u podmetanju bombe u Paromlinskoj ulici namijenjene koloni u kojoj je tijekom svog posjeta Zagrebu bio Tito.
Dani u istražnom zatvoru u Đorđićevoj ulici Perici su najgori dani života, kad su ga, kako tvrdi, udbaši neljudski prisiljavali ne bi li priznao nešto što nije učinio.
Iza svega je, govori nam Perica, zapravo bila Udba, koja je tako morala opravdati svoju ulogu.
Dan uoči uhićenja Perici je bio jedan od najljepših u životu.
„Supruga i ja s društvom smo bili na izletu u Vugrovcu. Bilo je fantastično. Po povratku u Zagreb, veselje smo nastavili kod jedne kolegice i zadržali se do dva sata u noći. Baš sam došao kući i zaspao kad su me ovi probudili.
Otvaraj, milicija!
„Otvaraj vrata. Milicija!” vikali su.
Pretresli su cijelu kuću, tražili eksploziv, mine, granate. Nisu našli ni lovačku pušku, kamoli što drugo. Bili su to zadnji izdisaji komunizma. Ne samo kod nas nego u čitavoj Europi, zadnji trzaji krepavajuće kobile“, prisjetio se Perica.
Ondašnja milicija odvela ga je u istražni zatvor u Đorđićevoj ulici. Ukupno su uhitili 13 ljudi.
„Jedni su mi ispričali zašto bih morao biti kriv, a drugi tražili da to priznam. Shvatio sam da se neki vrag kroji. Oni su svake dvije godine inicirali afere kako bi hrvatski narod držali u strahu. Tko bi se pobunio, završio je tamo gdje sam ja bio“, ispričao je i dodao kako su ljudi bili zastrašeni još od kraja Drugog svjetskog rata.
„To što sam proživio u istražnom neće vjerovati nitko tko sâm nije to proživio. Poslije, u Domovinskom ratu, izravni su izvršitelji prešli na onu drugu stranu. Otišli su u četnike, gdje im i jest mjesto, a oni koji su naređivali ostali su u Hrvatskoj. NI za što nisu odgovarali. Njihovi sinovi ponovno su u nekim državnim službama za sigurnost. Dobro su umreženi, jako se lijepo paze i dobro Hrvatskom gaze. Kad su u vrhu politike sinovi bivših udbaša, pitate se tko je tu lud.“
Uvijek je, kaže, bio poklonik lustracije. U vrijeme kad se stvarala država, smatrao je da treba maknuti „tipčine koji su do ramena krvarili ruke”. No mnogi su ga od te ideje odgovarali.
„Manolić mi je tada rekao: 'Đuka, nećeš valjda prljati ruke.' Jer to je prljav posao. A onda sam shvatio da će tatini sinovi opet uživati plodove rada svojih otaca, a to što smo mi izgubili mladost, nikome ništa. No zločin ne zastarijeva.“
Osveta i revanšizam
Tijekom godina u zatvoru shvatio je da osveta nema smisla. Ipak, potreba za revanšizmom ostala je do danas.
„Osveta je plod primitivnog, a revanšizam promišljenog duha. Stoga, revanšizam – da, ali na pravnoj strani s pravnim efektima. Treba se povesti računa o tome da ti ljudi odgovaraju jer pozivali su se na neke svoje izmišljene zakone. Ubijali su Hrvate da bi potencirali nekakvu opasnost od hrvatske političke emigracije, a bili su svjesni da ta emigracija nije mogla ništa. Do dana današnjeg nitko nije odgovarao. Stalno govore da nije vrijeme. A kad će biti vrijeme? Jer kad me ne bu, nek' me grebu.“
U cijeloj državi Udba je pod nadzorom držala desetke tisuća ljudi, za što su bili angažirani oko pet tisuća profesionalaca i deseci tisuća doušnika...
Udbaši su dobrim dijelom stvarali HDZ, rekao je jednom Nikola Štedul, hrvatski emigrantski političar, koji je u listopadu 1988. u Škotskoj, gdje je živio, preživio Udbin atentat.
„Udbaši su u tim prevrtljivim okolnostima morali naći nekoga koga će podržati, a taj je morao biti pobjednik. Račan ne bi pobijedio pa su odabrali Tuđmana. Oni su njemu bili potrebni zbog putovnice. Dali su mu putovnicu koja mu je trebala za pobjedu. Bilo mu je važno da ode među iseljenike i od nas dobije potporu. Uza sve to, Tuđman je njima kao partizanski general bio prihvatljiviji nego da dođe netko iz emigracije. Prema mojim informacijama, 1987. su odlučili da je njihov izbor Tuđman“, govorio je Štedul.
Upravo zbog toga zaključuje da je HDZ stranka koju je dobrim dijelom stvarala tajna policija bivšeg režima.
„Tuđman se nije mogao oduprijeti. Bez njih ne bi pobijedio, a možda bi ga i ubili da im se odupirao. Za Tuđmana su se komunističke strukture odlučile smatrajući da im treba netko tko je sposoban organizirati stranku, neovisno o tome postoji li i netko popularniji od njega, potom i netko koga će moći kontrolirati te tko će biti u stanju osigurati podršku i emigracije i partijskih krugova stradalih u hrvatskom proljeću te Crkve. Znali su da Tuđman ima kontakte s emigracijom, s Crkvom, znali su da on ima najozbiljnije kontakte. Josip Perković bio je operativac. Ako nije bila donesena neka odluka, onda Perković to nije mogao provesti. Isto tako je i s krijumčarenjem oružja“, kaže jedan naš sugovornik, odlično upućen u problematiku Službe, koji podržava teoriju kako je Služba podržala novi sustav.
Perkovićeva uloga u stvaranju države
„Perković je bio Udbin operativac i za vrijeme Jugoslavije i poslije nje“, pripovijeda nam jedan insajder. „On je izvršavao zadatke koje je netko drugi naredio. Partija, CK, cijeli establishment počeo se još 1986. pripremati za višestranačje, a poslije i za osamostaljenje Hrvatske. Uvidjeli su da će Jugoslavija morati prijeći na tržišno gospodarstvo te da neće moći opstati kao jednopartijska država. Znali su da konfederacija neće moći opstati već potkraj 1988. U svakoj republici nastaju inicijative koje rade svoje planove.
Tako i u Hrvatskoj određene strukture počinju pripremati sustav u kojem bi one zadržale svoju dominaciju; političku, gospodarsku, obavještajnu, pa i medijsku, sudsku itd. Planirali su da zadrže vlast u toj novoj samostalnoj višestranačkoj državi u strahu od revanšizma i istraga zločina koje su počinili. Upravo od straha od istrage zločina smatrali su da moraju ostvariti još veću dominaciju nego za vrijeme Jugoslavije.”
Naš sugovornik potvrđuje da zbog toga nije došlo ni do lustracije...
„Oni su znali”, nastavlja, „da svoje planove neće moći ostvariti ako ne uključe i druge dijelove društva, pa tako i hrvatsku političku emigraciju i Katoličku Crkvu, zbog planova Miloševića i velikosrba. I najavljuju savezništvo s disidentima i Crkvom. U to vrijeme disidenti, a najsposobnijom se pokazala frakcija oko Tuđmana, uključujući Crkvu, to prihvaćaju. Tuđmanu, Crkvi i disidentima to je jasno, ali prihvaćaju tu igru, smatrajući da će ih moći nadigrati. Potkraj Jugoslavije i za rata bilo je nezgodno to provesti jer bi tako oslabili mogućnosti otpora. Tuđman je ipak pokušao zadnjih godina rata 1992. i 1993. pokrenuti pitanje lustracije, ali se povukao i ostavio to za vrijeme poslije rata. Međutim, poslije rata već je došla bolest, a čekala se vjerojatno i mirna reintegracija istočne Slavonije i već je bilo gotovo...”
>>> Kraj osmog nastavka...
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
