Heroina iz 1991: 'Ovim tamićem spasila sam 19 staraca, žena, djece iz Ilače. Sve bez vozačke!'

Bio je rujan 1991. godine. Mještani Tovarnika i Ilače, hrvatskih sela uz granicu sa Srbijom, primijetili su povećanu cirkulaciju tenkova i vojnih vozila JNA koji su dolazili iz Srbije i išli prema unutrašnjosti Hrvatske. Rat je već mirisao, u Vukovaru su odavno trajala puškaranja i nemiri, a i svi muškarci iz sela prijavili su se u obranu te noćima držali straže s malobrojnim naoružanjem. Među njima je bio i Đuro Lakić. Ostavio se svih poljoprivrednih poslova na svom domaćinstvu u Ilači, poljubio ženu Vinku i dvoje male djece te rekao da ide braniti selo. Znalo je biti da ga nema danima doma.

Đuro je bio jedan od malobrojnih Ilačana koji su tad imali kuću s podrumom, ali i kamiončić, tzv. tamić, kojim su on i žena, kad bi obrali lubenice, išli po selima i prodavali svoje uzgojeno voće i povrće.

HEROJ DINARE Rex, zauvijek si naš suborac: 'Stao je na minu, kao čovjeka smo ga nosili u sinjsku bolnicu'

Nije dugo trebalo da se vojska JNA počne pozicionirati svojom teškom artiljerijom po selima i okolnim šumama, pa su mještani shvatili da ih čeka najgore. No to najgore dogodilo se prenaglo.

- Bio je 20. rujna kad smo čuli da je vojska napala Tovarnik, selo do nas. Čule su se granate, avioni su letjeli i bacali bombe, ljudi su bježali kako su znali, i cestom, i šumom, i drumom. Mi smo taj dan proveli u našem podrumu, u koji su došli i ostali članovi obitelji, neki susjedi... Nas 19 ondje se skrivalo i strahovalo. Nismo znali što raditi. Moj je Đuro bio negdje na položaju, nije dolazio. Ja sam ostala s dvoje male djece. Idućeg dana netko je doletio iz sela i rekao da svi moramo bježati, i to odmah, jer je vojska krenula prema Ilači. Vrlo sam se bojala. Nismo stigli ništa uzeti. U dvorištu je stajao taj tamić. Izbacili smo sve što je bilo natovareno u njemu i potrpali se svi u prikolicu. Sjećam se rijeke ljudi koji su trčali cestom prema šumi i kojekuda. Mi smo odlučili da ćemo za Nijemce, ne znajući da se i oko tog sela pravilo vojno okruženje - prisjeća se najtežih dana u životu Ilačanka Vinka Lakić, koja je tog dana spasila 19 sumještana.

Iako nije imala položen vozački i nije znala voziti taj kamiončić, spremno je sjela u kabinu za volan i odlučila odvesti te ljude na sigurno. No tamić nije htio upaliti.

- Ne znam jesam li se ja toliko bila uspaničila pa od straha nisam uspijevala upaliti tamić, ili što se događalo, uglavnom, on nije htio upaliti. Nakon nekoliko pokušaja rekla sam ljudima da moraju sići i pogurati ga jer on neće i neće kresnuti. Kako je u kamionu bilo više male djece, moji roditelji, tetke, starci, nije nas bilo puno koji smo mogli gurati, pa sam i ja izašla gurati ga, a moj sin Josip, koji je tad imao samo osam godina, sjeo je za volan i rekao da će ga on upaliti. Strah je činio svoje, adrenalin, granate koje smo čuli u Tovarniku, ljudi koji u panici trče, i gurali smo taj tamić kao ludi. Josip je, jadan, s dvije ruke držao volan, s dvije je noge stiskao kočnicu i gas, i konačno je tamić upalio. Trčala sam da uđem u kabinu i preuzmem volan od Josipa - govori dalje Vinka priznajući da se danas ni ne voli prisjećati toga dana jer je nakon toga uslijedio šok za šokom.

MEĐUNARODNI DAN NESTALIH OSOBA Hrvatska još traži svojih 1744 nestalih: 'Nađite naše najmilije'

- Vozila sam cijelo vrijeme u trećoj brzini jer sam se bojala da nekoga ne pregazim. Puno je ljudi bježalo cestom. Nikad prije nisam vozila, odnosno muž bi mi dao da sjednem za volan kad bismo išli kroz sela i prodavali lubenice. Ali onda sam vozila lagano, stalno u prvoj, tek toliko da se krećemo, a on bi bio vani i vikao ‘lubenice’... - priča dalje svoju priču Vinka.

Svi izbezumljeni od straha nadali su se skloniti se u obližnjim Nijemcima, no selo je već bilo puno izbjeglica iz okolnih sela koje je JNA također napala. Poslali su ih da idu dalje tražiti sklonište, ali gdje god su došli, mjesta za njih više nije bilo. Prošli su Gradište, Vrbanju, Bošnjake, Županju, Otok... Završili su u Cerni.

- U Cerni je bilo mjesta, ali mene nitko nije htio jer sam imala dvoje male djece. Još mi je i kći tad bila bolesna. Svi koji su uzimali izbjeglice htjeli su odrasle osobe. Na kraju sam ipak našla jednu divnu obitelj koja je isto imala djecu, pa su nas zbrinuli. Danima nisam znala što mi je s mužem, koji je ostao u Ilači. Kasnije smo saznali da je on hodao svuda po selima da nas nađe. Tek nakon pada Ilače i tog dijela on nas je našao u Cerni - govori Vinka, koja se od tog dana nije rastala od svog tamića jer, kamo god su išli, putovali su njime. On ih je dovezao i u Zagreb, gdje žive otkad su pobjegli od rata iz Slavonije.

- Tamić je 1983. godište i još je u voznom stanju. Muž ga hoće prodati, ali sin Josip ne da. Još nam posluži kad nešto trebamo prevesti iz polja, a mislim da je i emotivno vezan za njega - kaže Vinka pokazujući nam i sinov školski rad koji je pisao kao 12-godišnjak, nakon što je prognan iz Ilače.

FELJTON: POVIJEST DRONOVA U RH Čak se ni na našoj strani nije znalo da HV koristi dronove: 'Nijedan nam nisu oborili...'

“Tuku sa svih strana, pa valjda i s neba. Odjednom, kao užarena munja, prva granata padne baš na bakinu kuću. Svi plaču, i mama plače. Kaže da moramo ići u šumu. Ja ne želim ići, želim ostati s tatom. Zrakom se počeo širiti miris dima. Kolone vozila ubrzano idu cestom. Bio je to najteži dan u mom životu. Mama ne zna upaliti kamion, a naše je dvorište puno svijeta koji treba povesti. Mislio sam da se takve stvari ne zaboravljaju, ali mama je zaboravila. Kažem joj da ja mogu upaliti, ali ona me ne čuje. Objašnjavam joj da mogu, na kraju ga i upalim i mi krećemo. Svi smo plakali i molili se. Više se ni ne sjećam jesam li se okrenuo za svojom kućom, svojim igračkama, psom...”, napisao je tada dječak Josip i njegov je rad objavljen u knjizi “Hrvatska u srcu djeteta”.