Hrvati sve više traže pomoć psihijatra. Izgaranje ne nastaje preko noći. Ono raste polako

Nekad smo govorili da je čovjek puknuo kad više nije mogao. Danas sve češće živimo tako da puknemo, a da to nitko oko nas ni ne primijeti. Ustajemo, idemo na posao, vodimo djecu u školu, vrtić, odgovaramo na mailove, kuhamo, čistimo, jurimo po trgovinama, plaćamo račune. I usput govorimo: "Dobro sam". A nismo. Sve više ljudi traži pomoć, kako su nam otkrili psihijatri iz zagrebačkih bolnica. Pomoć traže zbog tjeskobe, nesanice, iscrpljenosti i osjećaja da više ne mogu podnositi tempo koji im je život nametnuo. Psihijatri više ne gledaju samo najteže slučajeve. Dolaze im ljudi koji izvana funkcioniraju sasvim normalno. Imaju posao, obitelj, obaveze. Samo više nemaju snage.

Upozorava naš psihijatar Drastično raste broj anksioznih Hrvata: 'Psihijatrima ne idu više samo teški slučajevi'

I tu je možda najveći problem. Predugo smo psihičko zdravlje povezivali s onima koji su "bolesni". Kao da se čovjek mora potpuno raspasti da bi imao pravo reći da mu je teško. Kao da je normalno mjesecima loše spavati, svako jutro se buditi s grčem u želucu i navečer biti toliko iscrpljen da više nemaš snage ni razgovarati s vlastitim djetetom.

Postali smo društvo koje slavi pretrpan raspored. Ako si umoran, znači da puno radiš. Ako nemaš vremena, važan si. Ako si stalno dostupan, odgovoran si. Ako kažeš da ne možeš, moraš imati dobar razlog. A što ako je razlog jednostavno "dosta mi je"? Izgaranje ne nastaje preko noći. Ono raste polako, iz stotina malih "izdržat ću još ovo". Još jedan sastanak. Još jedan rok. Još jednu neprospavanu noć. Još jedan problem koji ćemo riješiti sutra. Dok jednog dana ne shvatimo da više nemamo odakle. Možda bismo zato trebali prestati pitati ljude "Kako si?" reda radi i početi stvarno slušati odgovor. Jer nije znak slabosti priznati da ne možemo sve. Slabost je društva koje od čovjeka uporno očekuje da može baš sve, baš uvijek.