Hrvoje Klasić: Dvostruki kriteriji

Vrijeme radnje: proljeće - ljeto 1945.

Pobjednička vojska u Drugom svjetskom ratu na području Jugoslavije – Jugoslavenska armija ili kolokvijalno i dalje znana kao partizani – odlučila je obračunati se s onima koje su smatrali odgovornima za masovne zločine nad civilnim stanovništvom, za izdaju domovine te suradnju s talijanskim i njemačkim okupatorom. Još jedan razlog za obračun s poraženim pripadnicima Oružanih snaga NDH te suradnicima i pristašama ustaškog režima bio je stav da su oni spremni nastaviti borbu protiv novih vlasti. I to pružanjem samostalnog oružanog otpora, ali i nuđenjem savezništva svima zainteresiranima za sprečavanje komunističkog preuzimanja vlasti u Jugoslaviji. Da je taj stav bio opravdan, svjedoči memorandum koji ustaški vrh, nekoliko dana prije bijega iz Zagreba, šalje zapovjedništvu savezničkih snaga na Mediteranu - s ponudom da se pod njihovom komandom nastave boriti protiv partizana. Osim toga, ustaše su odbili predaju nakon što je Treći Reich kapitulirao te nastavili s borbenim djelovanjima protiv tad već evidentnih pobjednika. I to nije bilo sve.

KRONIKE POVJESNIČARA Klasić: U Hrvatskoj se pobjeda nad fašizmom više komemorira nego slavi

Nakon kapitulacije u Bleiburgu 15. svibnja 1945. ustaše su se s oružjem u rukama krenuli vraćati u Jugoslaviju da bi organizirali pokret otpora protiv novih vlasti. Tako će se sve do početka 1950-ih u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini po šumama i gorama skrivati ukupno oko 4000 tih tzv. križara. Obračun sa stvarnim kolaborantima ili onima za koje se bar sumnjalo da su na bilo koji način surađivali s ustaškim, njemačkim i talijanskim vlastima odvijao se i u oslobođenim gradovima. Način obračuna je varirao. Velik dio zarobljenih strijeljan je bez sudskog dokazivanja krivice.

Dijelu je suđeno, nakon čega su dobili zatvorske kazne, a najveći dio onih koji su upućeni na javno sramoćenje hodanjem po cijeloj Jugoslaviji (kasnije nazvano “križnim putevima”) amnestiran je i već u ljeto 1945. pušten kućama. Za osvetničko usmrćivanje bilo koga, pa i onih za čiju su odgovornost u provođenju rasističke i genocidne politike postojali mnogi i neporecivi dokazi, nema opravdanja i zaslužuje najoštriju osudu. Posebno se to odnosi na ubijene civile, žene i djecu. Posljedica svih navedenih radnji iz 1945., a posebno desetljeća prešućivanja i negiranja navedenih zločina, jest podijeljeno hrvatsko društvo osamdeset godina kasnije. I nemogućnost da se s prošlošću suočimo uvažavajući i emocije, ali prije svega povijesne činjenice.

Vrijeme radnje: proljeće - ljeto 1991. i ljeto - jesen 1995.

Pobjednici na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj odlučili su obračunati se s onim građanima srpske nacionalnosti koje su proglasili “petom kolonom”, tj. protivnicima hrvatske neovisnosti i promicateljima velikosrpskih ideja. Takvi pojedinci su kidnapirani po noći, ali i usred dana, a zatim ubijeni. Osim ubijanja mnogo je primjera zastrašivanja srpskih obitelji, koja su najčešće rezultirala napuštanjem Hrvatske. Masovno se tih dana, uz znanje lokalnih vlasti, nezakonito ulazilo u stanove, pljačkalo imovinu, deložiralo “nepoželjne”, a useljavalo “poželjne” građane. Ubijanje srpskih civila, kao i pljačkanje te uništavanje njihove imovine, intenzivirano je nakon oslobodilačke operacije Oluja. Je li u svim navedenim slučajevima bilo protivnika hrvatske samostalnosti? Sigurno jest. Ali nikome od ubijenih, opljačkanih, deložiranih i protjeranih njihova eventualna krivica nije sudski dokazana. Radilo se o izvansudskim pogubljenjima nenaoružanih civila, među kojima je bilo i staraca. Takvih pogubljenja nisu bili pošteđeni niti Hrvati, i to političari, vojni i policijski zapovjednici, a koje su tadašnje vlasti iz različitih razloga smatrale opasnima za režim. Koje su sličnosti između ove dvije priče? Prvenstveno u razlozima zbog kojih dolazi do obračuna.

KRONIKE POVJESNIČARA Nuklearna (ne)odgovornost

Riječ je o osveti, mržnji i strahu. Ali sličnost je i ta što se u oba slučaja radilo o samovoljnom uzimanju pravde u svoje ruke, a ne o epilogu sudski provedenih istraga. A koje su razlike? Naravno, prije svega u brojevima. Pogubljenja nakon Drugog svjetskog rata mnogo su masovnija od onih iz 1990-ih. I naravno, onaj tko želi upravo će to uzeti kao glavni argument zbog kojeg ove dvije priče ne treba dovoditi u vezu. Međutim, takav pristup je pogrešan jer svako selektiranje žrtava samo potvrđuje da suočavanje s prošlošću nije potaknuto humanim nego političkim, nacionalističkim, rasističkim i ostalim pogrešnim motivima. A upravo to se danas događa u Hrvatskoj. Dok se zbog žrtava iz prvog slučaja pokreću znanstveno-istraživački projekti, osnivaju državna povjerenstva i na stratištima organiziraju komemoracije, ove druge se ignorira i nastoji izbrisati iz kolektivnog sjećanja. Baš onako kako se to 45 godina radilo s onim prvima.