Svako selektiranje žrtava potvrđuje da suočavanje s prošlošću nije potaknuto humanim nego političkim, nacionalističkim i ostalim pogrešnim motivima
Hrvoje Klasić: Dvostruki kriteriji
Vrijeme radnje: proljeće - ljeto 1945.
Pobjednička vojska u Drugom svjetskom ratu na području Jugoslavije – Jugoslavenska armija ili kolokvijalno i dalje znana kao partizani – odlučila je obračunati se s onima koje su smatrali odgovornima za masovne zločine nad civilnim stanovništvom, za izdaju domovine te suradnju s talijanskim i njemačkim okupatorom. Još jedan razlog za obračun s poraženim pripadnicima Oružanih snaga NDH te suradnicima i pristašama ustaškog režima bio je stav da su oni spremni nastaviti borbu protiv novih vlasti. I to pružanjem samostalnog oružanog otpora, ali i nuđenjem savezništva svima zainteresiranima za sprečavanje komunističkog preuzimanja vlasti u Jugoslaviji. Da je taj stav bio opravdan, svjedoči memorandum koji ustaški vrh, nekoliko dana prije bijega iz Zagreba, šalje zapovjedništvu savezničkih snaga na Mediteranu - s ponudom da se pod njihovom komandom nastave boriti protiv partizana. Osim toga, ustaše su odbili predaju nakon što je Treći Reich kapitulirao te nastavili s borbenim djelovanjima protiv tad već evidentnih pobjednika. I to nije bilo sve.
Nakon kapitulacije u Bleiburgu 15. svibnja 1945. ustaše su se s oružjem u rukama krenuli vraćati u Jugoslaviju da bi organizirali pokret otpora protiv novih vlasti. Tako će se sve do početka 1950-ih u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini po šumama i gorama skrivati ukupno oko 4000 tih tzv. križara. Obračun sa stvarnim kolaborantima ili onima za koje se bar sumnjalo da su na bilo koji način surađivali s ustaškim, njemačkim i talijanskim vlastima odvijao se i u oslobođenim gradovima. Način obračuna je varirao. Velik dio zarobljenih strijeljan je bez sudskog dokazivanja krivice.
Dijelu je suđeno, nakon čega su dobili zatvorske kazne, a najveći dio onih koji su upućeni na javno sramoćenje hodanjem po cijeloj Jugoslaviji (kasnije nazvano “križnim putevima”) amnestiran je i već u ljeto 1945. pušten kućama. Za osvetničko usmrćivanje bilo koga, pa i onih za čiju su odgovornost u provođenju rasističke i genocidne politike postojali mnogi i neporecivi dokazi, nema opravdanja i zaslužuje najoštriju osudu. Posebno se to odnosi na ubijene civile, žene i djecu. Posljedica svih navedenih radnji iz 1945., a posebno desetljeća prešućivanja i negiranja navedenih zločina, jest podijeljeno hrvatsko društvo osamdeset godina kasnije. I nemogućnost da se s prošlošću suočimo uvažavajući i emocije, ali prije svega povijesne činjenice.
Vrijeme radnje: proljeće - ljeto 1991. i ljeto - jesen 1995.
Pobjednici na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj odlučili su obračunati se s onim građanima srpske nacionalnosti koje su proglasili “petom kolonom”, tj. protivnicima hrvatske neovisnosti i promicateljima velikosrpskih ideja. Takvi pojedinci su kidnapirani po noći, ali i usred dana, a zatim ubijeni. Osim ubijanja mnogo je primjera zastrašivanja srpskih obitelji, koja su najčešće rezultirala napuštanjem Hrvatske. Masovno se tih dana, uz znanje lokalnih vlasti, nezakonito ulazilo u stanove, pljačkalo imovinu, deložiralo “nepoželjne”, a useljavalo “poželjne” građane. Ubijanje srpskih civila, kao i pljačkanje te uništavanje njihove imovine, intenzivirano je nakon oslobodilačke operacije Oluja. Je li u svim navedenim slučajevima bilo protivnika hrvatske samostalnosti? Sigurno jest. Ali nikome od ubijenih, opljačkanih, deložiranih i protjeranih njihova eventualna krivica nije sudski dokazana. Radilo se o izvansudskim pogubljenjima nenaoružanih civila, među kojima je bilo i staraca. Takvih pogubljenja nisu bili pošteđeni niti Hrvati, i to političari, vojni i policijski zapovjednici, a koje su tadašnje vlasti iz različitih razloga smatrale opasnima za režim. Koje su sličnosti između ove dvije priče? Prvenstveno u razlozima zbog kojih dolazi do obračuna.
Riječ je o osveti, mržnji i strahu. Ali sličnost je i ta što se u oba slučaja radilo o samovoljnom uzimanju pravde u svoje ruke, a ne o epilogu sudski provedenih istraga. A koje su razlike? Naravno, prije svega u brojevima. Pogubljenja nakon Drugog svjetskog rata mnogo su masovnija od onih iz 1990-ih. I naravno, onaj tko želi upravo će to uzeti kao glavni argument zbog kojeg ove dvije priče ne treba dovoditi u vezu. Međutim, takav pristup je pogrešan jer svako selektiranje žrtava samo potvrđuje da suočavanje s prošlošću nije potaknuto humanim nego političkim, nacionalističkim, rasističkim i ostalim pogrešnim motivima. A upravo to se danas događa u Hrvatskoj. Dok se zbog žrtava iz prvog slučaja pokreću znanstveno-istraživački projekti, osnivaju državna povjerenstva i na stratištima organiziraju komemoracije, ove druge se ignorira i nastoji izbrisati iz kolektivnog sjećanja. Baš onako kako se to 45 godina radilo s onim prvima.
VIDEO Težak sudar automobila kod Samobora: 'Ljudi leže po cesti. Ovi prizori su prestrašni!'
TROJE MRTVIH 'Rekli su mi da ne znaju hoće li za Škabrnju ili Vukovar. Krenuli su za Škabrnju'
Detalji užasne prometne kod Slunja: Pretjecao u zavoju preko pune duple linije, 3 poginulih...