Matej Torjanac (17) iz Baranjskog Petrova Sela obožava nogomet. Ali kao dijete teško je obolio. Išao je na kemoterapije, bio u kolicima pa na štakama... Danas je najbolji igrač lige!
ŽIVOTNA BORBA MLADIĆA
Matej (17) nije mogao hodati, a danas je najbolji igrač! 'Vatreni su mi dali snagu da se vratim'
Čitanje članka:
4
min
Već je nekoliko godina zaredom 17-godišnji Matej Torjanac iz Baranjskog Petrova Sela proglašen najboljim nogometašem i najboljim strijelcem turnira na kojima je igrao. Otkad je prohodao, lopta i nogomet su mu strast, a kad je imao 4-5 godina, pokojni djed dao je izraditi mu mali Dinamov dres s njegovim imenom. Čuva ga, uramljenog, na zidu svoje sobe. Djed je navijao za Dinamo, ali Matej nije. Njegova je ljubav oduvijek bio Hajduk.
Do 12. godine igrao je za Nogometni klub Belišće. Pohađao je školu, radovao se satima tjelesnog i druženjima s ekipom; sanjao je da će jednog dana zaigrati u nekom velikom klubu, poput tadašnjeg idola Kyliana Mbappea. No jednog jutra jednostavno nije mogao ustati iz postelje.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Sjećam se da su me jedno vrijeme jako boljela leđa. Nisam mogao ni spavati, ni sjediti, ništa raditi. Mama me vodila liječniku. No oni su rekli da me boli zato što intenzivnije rastem. No bolovi nisu prestajali, a jednog jutra, kad sam ustao prije odlaska u školu, samo sam pao. Nisam mogao stati na noge - prisjetio se Matej početaka svoje velike životne borbe.
- Potom smo ponovno otišli na pregled, kod druge doktorice. Odmah su me poslali u bolnicu jer sam imao kvržicu na vratu. Od toga dana sve se brzo događalo. Završio sam na operaciji i prevezli su me u Zagreb na Rebro - prisjeća se Matej najtežih dana u životu.
Otkrili su da ima Hodgkinov limfom, maligno oboljenje limfnog sustava koje se razvija u bijelim krvnim stanicama. Karakteriziraju ga povećanje limfnih čvorova, umor, nesanica i bolovi. Nasreću, danas je to jedna od najizlječivijih vrsta raka, s iznimno visokom stopom preživljavanja.
No kada ti od toga oboli dijete od 12 godina, nikakva statistika nije dovoljno dobra utjeha.
Primao je i kemoterapiju
- U bolnici sam počeo primati kemoterapiju. To je trajalo mjesecima. Dolazio sam i odlazio iz bolnice na svaki ciklus. Primio sam šest ciklusa. Za to vrijeme nisam mogao hodati, bio sam uglavnom u kolicima ili na štakama. Tata me nosio posvuda. Izgubio sam kosu, imao sam mučnine, mišići su atrofirali... Morao sam puno vježbati. Nakon kemoterapija rekli su da je bolest nestala, ali trebalo mi je mnogo vremena da se oporavim fizički - kaže Matej te dodaje da o bolesti nije želio previše razmišljati.
Vjerovao je u ozdravljenje i išao dan po dan. Nastojao je fokusirati se na lijepe stvari.
Njegova borba s bolešću trajala je više od godinu dana, i ma koliko mu je bilo fizički teško, nije dopustio da izgubi kontakt s nogometom i prijateljima. Školu je završio u bolnici.
- Kad sam to mogao izdržati, tata me vodio da gledam treninge svoje ekipe. Oni su mi bili velika podrška. Posebno moj trener Zoran Ratković, koji je cijelo vrijeme bio uz mene, čak i išao u Zagreb sa mnom. Klub je organizirao i turnir za mene kako bi mi pomogli u liječenju. Svi su oni znali da navijam za Hajduk, pa su, kad je Hajduk došao igrati Kup utakmicu s Belišćem, prijatelji zamolili trenera naše glavne ekipe, Davora Rupnika, da pita Marka Livaju za dres. Livaja je moj omiljeni igrač. Veoma brzo Marko je došao pozdraviti me, zagrlio me, skinuo dres sa sebe i dao mi ga. Bio sam u šoku od sreće, pa se ni ne sjećam što mi je sve tad rekao. Još rado nosim taj dres - kaže ovaj mladi nogometaš, koji nas je i dočekao u tom Livajinu dresu.
Nažalost, nikad poslije toga nije imao priliku sresti svog nogometnog idola, a još nije ispunio ni svoju najveću želju, a to je da ode na utakmicu Hajduka u Split.
- Ah, nekako se nije pružila dobra prilika za to. Ali išao sam u Osijek gledati Hajdukovu utakmicu - skromno kaže.
Dok je bio bolestan, Matej je dobio više dresova od poznatih hrvatskih igrača, kao i mnoštvo videoporuka podrške, među njima i one od izbornika Zlatka Dalića, bivših reprezentativaca Domagoja Vide, Borne Barišića, Darija Srne, današnjeg reprezentativca Matea Kovačića, ali i kapetana naše reprezentacije Luke Modrića. Sve zahvaljujući angažmanu trenera Ratkovića, koji nije dopuštao da njegov ponajbolji igrač izgubi nadu u ozdravljenje. A i želio ga je opet u svojem timu.
- Najdraža mi je poruka izbornika Dalića. Zaželio mi je oporavak, da budem uporan i hrabar te da će sve biti u redu. I, eto, bio je u pravu - kroz smijeh nam govori veseli Matej.
Kaže nam i kako posebno pamti nekoliko trenutaka koje je uspio provesti s legendarnim kapetanom.
Divni trenuci s kapetanom
- Imam i dres s potpisom Luke Modrića, kojeg sam također upoznao i kratko smo razgovarali. To je divno sjećanje, neću to zaboraviti nikad. U kontaktu sam s nekim nogometašima iz Slavonije koji igraju drugdje. Oni mi daju nadu da bih i ja mogao napredovati i jednog dana zaigrati na svjetskoj razini - kaže Matej, kojeg trener ohrabruje da nastavi raditi i trenirati jer ima potencijala za višu ligu.
Naime, čim je dobio "zeleno svjetlo" od liječnika koji su o njemu skrbili dok je bio bolestan, Matej nije dvojio niti sekunde. Odmah je odlučio vratiti se treninzima i svojoj velikoj ljubavi - nogometu!
- Iako sam završio srednju školu za profesionalnog vozača, odlučio sam okušati se u nogometnoj karijeri. Nogometni klub Belišće u trećoj je ligi HNL-a. I to je dobar klub, čiji su igrači odlazili u jače klubove, pa se nadam da bih i ja mogao tako jednog dana - kaže Matej optimistično.
No njegove želje nisu nerealne s obzirom na mnogobrojne pehare koje osvaja kao ponajbolji igrač proteklih nekoliko godina. Premda je već četiri godine zdrav, Matej i dalje mora redovito ići na kontrole i magnetnu rezonanciju. No time se ne opterećuje. Osjeća se odlično, baš kako se budući nogometaš i treba osjećati. Spreman.
- Nema predaje, nikad - zaključio je hrabri Matej.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
