Neka djeca će se bojati ići u školu. Školska psihologinja za 24sata: 'Ne sakrivajte strah'

Nakon napada u zagrebačkoj srednjoj školi koji se dogodio u petak, u kojem su učenik i spremačica teško ozlijeđeni, među učenicima, roditeljima i nastavnicima ponovno se otvorilo pitanje kako djecu zaštititi od straha, ali i kako s njima razgovarati nakon traumatičnog događaja. 

Nada Kegalj, školska psihologinja upozorava da djeci nakon ovakvih događaja ne treba govoriti da se nemaju čega bojati. Strah koji osjećaju nije nešto što, ističe, treba potisnuti ili umanjiti. Poseban izazov za roditelje bit će djeca koja se nakon napada boje vratiti u školu. Prvi korak je, kaže, ne negirati njihov strah.

ISPITALI SU GA Maloljetnik koji je ubo učenika i djelatnicu ide u istražni, DORH objavio detalje napada u školi

Kada se dogodi ozbiljan i traumatičan događaj, prvi zadatak odraslih nije ispitivati dijete, nego mu, naglašava, vratiti osjećaj sigurnosti i kontrole.

Djeci treba omogućiti da iskažu ono što osjećaju i misle. Nakon traume posebno im pomažu poznate osobe, rutina, predvidljivost i osjećaj da odrasli znaju što rade.

- Potrebno je razgovarati s djecom svih uzrasta, i s malenima i s onima većima. Unutar obitelji razgovarajte i pružite djeci informacije te odgovarajte na njihova postavljena pitanja. U obitelji se osjećaju najsigurnije - ističe Kegalj.

Prije svega treba saznati što dijete već zna i kako je događaj razumjelo. Roditelj može jednostavno pitati: "Čujem da te ovo zabrinulo. Što si ti čuo o tome?"

Takvim pitanjem često će se, kaže, otkriti da dijete raspolaže samo dijelovima informacija, glasinama ili sadržajima s društvenih mreža koji mogu biti strašniji od stvarnosti.

- Zato s djecom treba govoriti istinito, kratko i jezikom primjerenim njihovoj dobi. Može im se reći da se dogodilo nešto ozbiljno, da je razumljivo što ih to može uplašiti te da odrasli poduzimaju sve što mogu kako bi bili sigurni. Ono što nije dobro govoriti jest: "Ma nije to ništa“, "Nemoj se bojati", "Prestani misliti na to" ili "Tebi se to sigurno nikada neće dogoditi". Time strah neće nestati. Dijete može samo zaključiti da o njemu ne treba govoriti - kaže za 24sata školska psihologinja.

Kegalj upozorava i na još jednu čestu pogrešku odraslih, pokušaj da pred djecom sakriju vlastiti strah.

- Pred djecom se nemojte praviti da niste zabrinuti i umanjivati problem. Djeca jako dobro znaju prepoznati vaš strah i paniku jer je to jedan od njihovih osnovnih bioloških mehanizama preživljavanja - kaže.

NAPAD U ŠKOLI Ozlijeđeni dječak je stabilno, i dalje je na intenzivnoj njezi

Važno je, dodaje, razgovarati o osjećajima, a ne ih prikrivati. Ako odrasli skrivaju ili umanjuju ono što osjećaju, dijete će znati da nešto nije u redu, ali neće znati što. To može dodatno potaknuti strah i stvaranje vlastitih, često puno strašnijih scenarija, osobito kod mlađe djece.

Pokazujući vlastite osjećaje pred djecom, odrasli ih istodobno uče kako se osjećaji izražavaju i kako se nositi s neugodnim emocijama.

- Slobodno recite djeci da ste zabrinuti, ali isto tako i da upravo zbog toga radite sve što možete kako biste zaštitili sebe, njih i bližnje - savjetuje psihologinja.

Ako je roditelj sam u panici i osjeća da ne može razgovarati smireno, bolje je da razgovor s djetetom preuzme druga osoba iz obitelji koja se može bolje nositi sa situacijom.

'Važno je paziti što se govori'

Važno je paziti i na razgovore koje odrasli vode međusobno pred djecom. Djeca ne bi trebala biti neprestano izložena zabrinjavajućim vijestima s televizije, radija, portala i društvenih mreža.

Informiranost može pomoći, ali preplavljenost informacijama ne pomaže.

Posebno treba ograničiti gledanje uznemirujućih snimki i stalno praćenje vijesti. Kegalj savjetuje da se medijski sadržaji ograniče na nekoliko puta dnevno, a televizija i radio ne bi trebali cijelo vrijeme biti zvučna kulisa u domu jer će ih djeca neminovno čuti.

Djeci treba, kaže, omogućiti da se vrate poznatim aktivnostima igri, razgovorima, glazbi, smijehu, čitanju ili vježbanju. Dobro je zadržati i uobičajene obaveze vezane uz školu i dom.

Cilj nije napraviti se da se ništa nije dogodilo, nego pomoći djetetu da se, navodi, ponovno usidri u svakodnevici.

- S djecom treba razgovarati o tome tko ga u školi čuva, kome se može obratiti ako se osjeti ugroženo, što tada može napraviti i što će učiniti odrasli. Ne možemo mu obećati da mu se u životu nikada ništa loše neće dogoditi. Možemo mu obećati nešto realnije i važnije: "Ne mogu ti obećati da se nikada ništa loše neće dogoditi, ali mogu ti obećati da nećeš biti sam i da ćemo učiniti sve što možemo da budeš siguran" kaže Kegalj.

Nakon traumatičnog događaja sasvim je, kaže, očekivano da je dijete neko vrijeme uplašeno, tužno ili ljuto. Može lošije spavati, češće tražiti blizinu roditelja ili imati potrebu ponovno razgovarati o događaju.

Ono što bi trebalo zabrinuti roditelje je kada su reakcije izrazito intenzivne, kada se s vremenom ne smanjuju ili počnu značajno mijenjati djetetovo svakodnevno funkcioniranje.

Roditelji, dodaje, trebaju obratiti pažnju na nagle promjene u ponašanju. Dijete se može početi povlačiti, odbijati odlazak u školu, imati noćne more, teško se odvajati od roditelja, postati izrazito razdražljivo ili agresivno, slabije se koncentrirati ili se stalno vraćati na traumatični događaj.

Kod mlađe djece stres se često ne izražava riječima.

Može se, tvrdi, pojaviti kroz bolove u trbuhu ili glavobolje, ali i kroz igru i promjene u ponašanju jer djeca još nemaju dovoljno riječi kojima bi opisala ono što osjećaju.

- Važna je promjena u odnosu na ono kakvo je dijete bilo prije događaja. Roditelj najbolje poznaje svoje dijete i primjećuje neuobičajene reakcije svog djeteta - ističe Kegalj.

Posebno ozbiljno treba reagirati ako dijete govori da život nema smisla, da bi bilo bolje da ga nema, spominje samoozljeđivanje ili ponašanjem ugrožava sebe ili druge. Tada se ne čeka da problem "prođe sam od sebe", nego treba odmah potražiti stručnu pomoć.