Nije smjelo postati normalno da se slave ustaše i negiraju zločini

Zašto je došlo do masovnih egzekucija pripadnika poražene vojske NDH i četnika nakon potpisivanja predaje u Bleiburgu 15. svibnja 1945.? Kao prvo, radilo se o osveti pobjednika (partizana) zbog masovnih zločina koje su ustaše i četnici činili u vrijeme rata prema nedužnim civilima, ali i zarobljenim antifašistima. Poslijeratna osveta kao fenomen nije bila ekskluzivno ponašanje jugoslavenskih partizana predvođenih Komunističkom partijom. Deseci tisuća ljudi, uglavnom fašista, nacista i njihovih kolaboracionista, ubijeni su u osvetničkom bijesu od Norveške, preko Nizozemske i Belgije, do Francuske i Italije. Onima koji nisu ubijeni suđeno je u često vrlo improviziranim i politički vođenim procesima. Dakle, sve se to odvijalo u Zapadnoj Europi, u kojoj na vlasti nisu bili komunisti.

Međutim, nema spora da su razmjeri i karakter osvete u jugoslavenskom slučaju neusporedivi s bilo kojim slučajem u Europi. Ali su i razmjeri i karakter zločina koje su godinama činili ustaše (manjim dijelom i četnici) također neusporedivi i s čim sličnim u Europi. Niti jedan kolaboracionistički režim u Europi nije samostalno provodio genocid nad različitim skupinama vlastitih građana kao ustaški i niti jedan kolaboracionistički režim nije samostalno organizirao logore za masovna smaknuća civila kao što su to ustaše činili u Jadovnu, Jasenovcu, Staroj Gradiški itd.

Drugi važan razlog za masovne egzekucije treba tražiti u ponašanju hrvatskih (srpskih i slovenskih) kolaboracionista na kraju rata. Za razliku od Nijemaca, koji su shvatili da gube rat i pristali na kapitulaciju, tj. obustavu svih vojnih djelovanja, ustaški su dužnosnici sve do uoči bijega iz Zagreba nudili svoje vojničke usluge zapadnim saveznicima u borbi protiv partizana, tj. komunista. Ali nije im bila dovoljna britanska i američka odbijenica da polože oružje nego su, još danima nakon što je u ostatku Europe zavladao mir, nastavili pucati i nanositi ljudske gubitke evidentnim ratnim pobjednicima.

KRONIKE POVJESNIČARA Hrvoje Klasić: Hrvatske vlasti ignorirale su 80. godišnjicu pobjede u Drugom svjetskom ratu

Da nisu imali snage prihvatiti rezultat rata i poraz, govori i činjenica da će ustaše i nakon definitivnog završetka rata još godinama iz hrvatskih i bosanskohercegovačkih šuma pokušavati organizirati oružanu borbu protiv novih vlasti. Dakle, osveta za zločine i nespremnost na predaju, a spremnost na nastavak borbe, bili su glavni razlozi da se vodstvo partizanskog pokreta odluči na surov obračun s ustašama i četnicima. I doista je bilo surovo. U mjesec dana, do kraja lipnja, ubijen je nepoznat broj osoba, a procjene stručnjaka spominju broj između 50.000 i 100.000 ljudi. Oni koji su preživjeli tih mjesec dana ubrzo su, u ljeto 1945., amnestirani i većina je puštena kućama.

O odnosu pobjednika prema poraženima, konkretno o spomenutim masovnim egzekucijama, u Jugoslaviji se (javno) šutjelo. Veličanstvena pobjeda najjačeg europskog antifašističkog i oslobodilačkog pokreta ničim nije smjela biti ukaljana. A onda se Jugoslavija raspala i komunisti su izgubili vlast. Novi vlastodršci (u Hrvatskoj i Srbiji) odbacili su jugoslavensko iskustvo kao negativno da bi nacionalistički diskurs nametnuli kao pozitivan. U tom smislu partizani postaju anacionalni zločinci, a ustaše i četnici borci za nacionalne interese. Samim time se stradanje partizana ignorira, a stradanje nacionalističkih kolaboracionista preuveličava i prikazuje kao ključni čin hrvatske odnosno srpske nacionalne tragedije. Umjesto upozoravanja na potrebu neselektivnog i neideologiziranog proučavanja i podučavanja prošlosti, kao i na to da nitko, pa ni pobjednici koji vode obrambeni rat, nisu imuni na zločine, tragedija koja se događala danima nakon predaje u Bleiburgu iskorištena je za veličanje ustaškog režima i žal za propašću NDH. Umjesto ljudi koji dostojanstveno oplakuju ubijene pripadnike vlastitih obitelji na Bleiburgu sve su glasniji bivali ljudi u ustaškim majicama i uniformama, pjevajući ustaške pjesme u atmosferi općenarodnog veselja. I sve to uz podršku vrha hrvatske države, i naravno “hrvatske” crkve. Uostalom, država koja se u svom ustavu diči antifašizmom proglasila je žrtve partizanske osvete, podsjećam pripadnike oružanih snaga NDH, “hrvatskim žrtvama u borbi za slobodu i državnu nezavisnost”, te tom događaju posvetila i poseban spomendan (15. 5.).

KRONIKE POVJESNIČARA Je li Tito bio izvanzemaljac?

U demokratskoj Hrvatskoj trebalo je postati normalno da se o svim zločinima, pa i onim partizanskim, govori slobodno, otvoreno i po mogućnosti na temelju znanstveno utvrđenih činjenica. Ali nije smjelo postati normalno da se slave ustaše i negiraju njihovi zločini. To nije sloboda govora nego govor mržnje. A upravo su ustaše, po uzoru na svoje saveznike naciste i fašiste, pokazali da onaj tko mrzi nikad ne stane na izgovorenoj riječi.