News

Komentari 0

Potresne ispovijesti mladih na kojima su se iživljavali roditelji: Tukli su nas, maltretirali, mučili

Potresne ispovijesti mladih na kojima su se iživljavali roditelji: Tukli su nas, maltretirali, mučili

Ne može se svaka obitelj zvati obitelj niti roditelj roditeljem. Potresne priče ovih mladića i djevojaka, nažalost, dokaz su tome. Svojim primjerom žele potaknuli državu da otvori oči nad problemom koji se valja godinama

Mladića I. L. (23) biološka majka premlatila je, do krvi, metalnim štakama, a zbog fizičkog zlostavljanja izgubio je sluh. Djevojka M. M. (24) rođena je kao ovisnik o drogama, jer su joj biološki otac i majka bili narkomani. Antoniju Skender (38) kao malu djevojčicu više puta premlatio je očuh, dok se majka skitala, a Mladen Ignac (29) živio je u nehumanim uvjetima.

POGLEDAJTE VIDEO: 

Maltretiranje je počelo od rođenja. I prije toga je otac zlostavljao majku i nadležni su to znali. A znali su i susjedi, počeo je svoju priču 23-godišnjak I. L. uznemirenoga glasa. Zbog zlostavljanja bioloških roditelja danas živi s teškim psihičkim i fizičkim ožiljcima i traumama.

- U domu sam završio tek s 13 godina, nakon što me majka pretukla očevim željeznim štakama. Do krvi - priča 23-godišnjak i dodaje: “Mlatili su me svakog dana, ne birajući čime i gdje će me udariti. Što god im je bilo pri ruci često bi bacili na mene, nekad čak i hranu”.

Priznaje da mu je teško fizičko zlostavljanje bilo normalno, jer za drugo nije znao.

- Pričali su mi da su sestru i mene često tukli nekom šibom koja nije ostavljala ožiljke i modrice kako ljudi ne bi vidjeli. Otac je sestru znao gušiti tako da bi je stisnuo rukama za vrat i digao u zrak, a ja sam to sve morao gledati - nastavlja mladić.

Fizičko zlostavljanje pratile su i verbalne uvrede.

- Majka je često sestri i meni ponavljala da joj je žao što nas nije pobacila - nastavlja vidno potreseni mladić.

Njihova obitelj bila je pod nadzorom Centra za socijalnu skrb još od njihove najranije dobi jer je netko od susjeda prijavio roditelje. 

- Oni bi često dolazili u kuću i ignorirali stambenu situaciju, tu su već mogli vidjeti da nešto nije u redu. Na odlasku socijalna radnica bi nas potapšala po ramenu te rekla da moramo biti dobri i slušati roditelje - priča nam mladić.

Uvjeren je da su socijalni radnici morali vidjeti da nešto nije u redu s obzirom na to da su živjeli u trošnoj i vlažnoj kućici čiji je krov prokišnjavao. Uz to, roditelji su, kaže, konstantno zaudarali na alkohol.

- I ako su ikad bili trijezni, to je bilo toliko rijetko da se ne sjećam - priča mladić o odrastanju s roditeljima koji su na alkohol trošili gotovo sav novac, a djeca su često bila gladna.

Sjeća se i kako su tempere za njih bile luksuz. Zbog svega što je proživljavao postao je agresivan, a priznaje da je znao verbalno vrijeđati majku. Sjeća se da mu je u vrtiću dječak bacio kamen u lijevo uho, a majka ga nije htjela odvesti u bolnicu.

- Točno se sjećam kako mi je rekla: ‘Neš’ ti krvi, proći će’. Zbog njezina nemara i ignoriranja ozljede izgubio sam sluh - prepričava segmente iz djetinjstva.

'Dom je za nas bio spas' 

U četvrtom razredu osnovne škole pao je s neograđenog balkona obiteljske kuće. Imao je potres mozga i kratkotrajnu amneziju, u dahu prepričava. Tad je dobio aparat i na desnom uhu, koji obitelj nije htjela financirati.

- Jednom mi je čak i otac bacio pištolj za ljepilo u glavu i rasjekao čelo - rekao je dodirujući čelo kako bi pokazao gdje ga je pogodio.

Sjeća se da su susjedi iz sela došli u kuću i držali mu obloge na glavi, ali nitko nije prijavio niti policiji niti nadležnom Centru. Mladog I. L. nisu poštedjela ni djeca u školi. I tamo je bio izložen fizičkom i verbalnom nasilju.

- Polijevali su me kolom, pljuvali mi u lice, tukli me i skidali mi slušne aparatiće, a profesori nisu reagirali.

Kao što je na početku spomenuo, tek je s 13 godina završio u domu, a policiju je tad pozvao otac koji ga je po povratku kući zatekao krvavog.

- Policija je došla, uzela samo moju krvavu odjeću i otišla, a tek sljedeći dan je došla socijalna radnica po sestru i mene. Tad su nas izdvojili iz obitelji i odveli na sigurno, u dom za nezbrinutu djecu - govori mladić s gorčinom u glasu.

Sjeća se da ih je mama često plašila pričama o domovima kao mjestima s rešetkama na prozorima u kojima je loše. No, priznaje, upravo je dom za njih bio spas. Sjeća se kako on i sestra nisu željeli viđati biološke roditelje, ali su ih socijalni radnici na to prisiljavali.

- Godinu kasnije završili smo na sudu. Tamo su me pitali želim li ići kući nakon završetka osnovne škole. Nisam želio. Moja želja je bila da se majci i ocu oduzmu roditeljska prava, ali do toga nikad nije došlo.

Ovaj mladić danas studira, a unatoč poteškoćama odličan je student. Želi raditi, u struci, no nitko mu ne odgovara na molbe. I dok se u dijelu javnosti problematizira mogućnost da istospolni parovi udomljavaju djecu, iako im zakon to omogućuje, ovaj 23-godišnjak poručuje: “Volio bih da me je udomio ili posvojio bilo koji par, samo da su mi imali priliku pružiti ljubav i sigurnost”.

Fizičko zlostavljanje od ljudi koji su trebali biti najveća potpora u djetinjstvu proživljavala je i Antonija Skender (38). Dio života provela je u domu za nezbrinutu djecu, a dio u udomiteljskoj obitelji.

- Dva mjeseca prije nego što sam završila u zagrebačkom domu za nezbrinutu djecu u Nazorovoj očuh me pretukao. Tijelo mi je bilo prekriveno modricama.

'Čekala sam svoju obitelj' 

No to nije bilo prvi put da je digao ruku na mene. Majka je s druge strane bila sklona skitnji - prepričava Antonija detalje svojih spisa. Kao mala je s majkom i očuhom živjela u maloj vlažnoj kući. Krov je prokišnjavao, a na prozorima nije bilo stakla. Biološka majka često ju je kao malu odvodila sa sobom u skitnju, a iz spisa je doznala kako majka nije bila sposobna voditi adekvatnu brigu o djetetu te da su u tadašnjoj situaciji ugroženi njezin daljnji rast i razvoj.

- Zbog neuhranjenosti mi je otpadala kosa - prepričava Antonija svoju životnu priču. S četiri godine Centar za socijalnu skrb napokon ju je, kaže, izdvojio iz nefunkcionalne i nasilne obitelji. U domu je provela četiri mjeseca.

- Nerado se sjećam tog perioda. Imala sam dovoljno godina da znam da sam tamo sama. Silno sam željela sigurnost, ljubav i obitelj. Sjećam se kako sam gledala kroz prozor na vanjski ulaz i stepenice. Čekala sam obitelj. Svaki put kad netko dođe vi očekujete da vas povedu doma, a to se ne dogodi - suzdržava se, ali joj se oči napune suzama.

 Antonija ima polubrata i polusestru, koji su posvojeni.

- S obzirom na to da sam ja izvanbračno dijete i nemamo istog oca, njihov slučaj je završio oduzimanjem roditeljskih prava, dok moj status nikad nije bio riješen. Nikad nisam mogla biti posvojena, nisam dobila šansu na koju imam pravo. Sretno i bezbrižno djetinjstvo meni je nepoznanica - govori Antonija.

Nakon doma smještena je u udomiteljsku obitelj.

- Udomitelji su zaista bili divni, udomiteljica me je poticala i motivirala da se školujem, ali za mene i za svako drugo dijete koje se našlo u ovakvoj situaciji bilo bi bolje da ih se posvoji i da odrastaju u jednoj obitelji - rekla je Antonija.

Kad je imala 16 godina, udomitelji su se rastali i tako izgubili pravo na udomiteljstvo.

- Pitali su me želim li u dom ili biološkom ocu. Ni pod razno nisam željela u dom pa sam izabrala biološkog oca, kojeg zapravo nisam ni poznavala. Nikad mi zapravo nije bilo jasno, ako je biološki otac bio zainteresiran za mene, zašto mi prije nisu ponudili tu opciju - pita se Antonija.

Činjenica je da dijete psihički nastrada ako se premješta iz jedne obitelji u drugu, jer dijete treba imati stabilne uvjete za razvijanje, navodi. Nakon srednje škole upisala je politologiju, a danas je brand manager. Odnedavno je zaručena i udomila je psa Ezru. Uključila se u inicijativu “Moramo vam nešto reći” kako bi promicala prava djece koja su u sustavu.

- Na raspolaganju smo djeci koja su udomljena, u domu ili su posvojena. Upozoravamo na probleme. Nasilnim roditeljima potrebno je oduzeti roditeljska prava na vrijeme kako dijete ne bi trpjelo nasilje ili zanemarivanje te kako bi im se omogućilo da budu dijete roditeljima koji mogu i žele se brinuti o njima - rekla je Antonija.

Seljenje od doma za nezbrinutu djecu, SOS Dječjeg sela do udomiteljske obitelji prošla je 24-godišnja M. M.

'Ne želim upoznati majku' 

- Oduzeli su me biološkim roditeljima koji su bili narkomani kad sam imala godinu i pol, ujedno sam se rodila ovisna o drogama - započinje svoju priču djevojka koja je željela ostati anonimna.

- Biološka majka me odvela na cijepljenje u Dom zdravlja, navodno me ostavila negdje na klupici, dok se ona išla drogirati u WC. Nisam sigurna je li me ostavila ili su je vidjeli da se drogira - započela je svoju priču.

Nakon toga odveli su je u zagrebačku Klaićevu bolnicu.

- Imala sam upalu pluća i svih gornjih dišnih puteva, a uz sve to još i ospice - prepričava. Nakon bolnice smještena je u dom za nezbrinutu djecu, a s godinu kasnije prebačena je u SOS Dječje selo Lekenik.

- Sve sam prošla - govori nam. U tom periodu u Lekenik je stigla i njezina mlađa sestra. Sjeća se dana kad su ih spojili. Bila je jako uzbuđena.

- Prije nego što su nas posvojili, došli su nas posjetiti nekoliko puta. U jednom sam posjetu imala svoju najdražu slikovnicu pa sam im je pokazivala. Sjećam se da je u njoj bio paun, koji me je očito najviše oduševljavao - prisjeća se segmenata djetinjstva.

U sjećanju joj je ostao urezan trenutak kad se od njih morala odvojiti.

- Kad su odlazili, rekla sam im: ‘Ajde bok mama i tata, vidimo se brzo’ - rekla je.

Ubrzo je stigao i dan kad su ona i sestra upućene kod potencijalnih posvojitelja na “probu” kako bi se vidjelo kako će reagirati. Posvojene su na blagdan Svetog Nikole, kad je ona ima tri i pol, a sestra dvije godine. Iako se nekih događaja sjeća prije posvojenja, ne sjeća se dana kad su je posvojili. Roditelji joj nikad nisu pričali o tome. Mijenja izraz lica i komentira razočarana.

- Zapravo, jako smo malo razgovarali o mojoj prošlosti jer nemamo baš otvoreni odnos, a voljela bih da je suprotno - govori dok skriva pogled gledajući u stol.

- Roditelji nisu imali taj teret da moraju reći sestri i meni da smo posvojeni. Ja sam se toga sjećala, a sestri sam ja rekla - kaže 24-godišnjakinja.

'Nisam znao da vrijedim' 

Smatra da su posvojena djeca stigmatizirana i da se o tome premalo priča u javnosti. U osnovnoj školi, kaže, prolazila je kroz vršnjačko nasilje, a u srednjoj je od kolega iz škole saznala da ima i brata koji ima oštećenja zbog drogiranja roditelja. Svaki od njih, nastavlja, ima neke posljedice od toga. Sestre psihičke, a brat uz to i fizičke. Najpopularnije pitanje kad ste posvojeno dijete je: “Jesi li upoznala biološke roditelje?”. M. M. priznaje da za to nema interes, no njezina mlađa sestra upoznala je biološku majku. Biološki otac je umro.

- Njegova smrt me potresla, iako ga nisam poznavala i znala sam da je narkoman. Ni u jednom segmentu života nije bio otac tako da mi nije jasno zašto me to pogodilo - zaključuje.

Za razliku od 23-godišnjakinje, Mladen Ignac (20) udomljen je s 12 godina. Toplinu doma našao je kod bračnog para Hoblaj, inače nagrađivanih udomitelja. Ispričao nam je kako je izgledalo kad su ga odvodili iz biološke obitelji.

- Imao sam 12 i pol godina. Bilo je rano ujutro. Još smo spavali. Na vrata su pokucali socijalni radnici u pratnji policije i sve su nas odveli. Bio sam zbunjen i ljut - prepričava Mladen.

Razlog za odvajanje bio je taj što biološka obitelj nije znala brinuti o djeci.

- Nas devetero spavalo je u sobi od 16 kvadrata. Nismo imali kupaonicu ni osnovne higijenske uvjete. Svi smo se tuširali jednom tjedno. Prije škole, u nedjelju - prisjeća se.

Njegova biološka obitelj bila je pod nadzorom Centra za socijalnu skrb, a najstariji brat je prvi bio izuzet iz obitelji i smješten kod udomitelja, kod kojih će kasnije završiti i Mladen. Upravo stariji brat, kaže, spriječio ga je da pobjegne iz udomiteljske obitelji. Mladen i njegovih petero braće i sestara žive u udomiteljskoj obitelji već sedam godina, a troje su posvojeni.

- S obzirom na to da biološki roditelji nikad nisu brinuli o nama, nisam imao roditelje, dom, većinu vremena nismo imali što jesti, nismo znali što je ljubav niti sigurnost. Zato nisam ni znao da išta vrijedim - rekao je.

No to se promijenilo dolaskom u udomiteljsku obitelj.

Zašto djeca nisu prioritet? 

- S tetom i stričekom (referira se na svoje udomitelje) sam sve to dobio, ali i još puno više - priča nam. I to vide svi koji posjete tu veliku udomiteljsku obitelj. Kuća je ispunjena životom, poštovanjem i razumijevanjem. Koliko mu je godilo udomiteljstvo obitelji Hoblaj, dokaz su njegove medalje iz atletike.

- Obožavam trčati, voziti bicikl, volim biti aktivan. To je moj ispušni ventil - priča odlučno. 


Uz pomoć udomitelja, Mladen se školovao, izrastao u mladića koji je dokaz da svako dijete ima potencijal ako mu se pruže pravi uvjeti. On sam smatra da je udomiteljstvo jako bitno.

- Volio bih kad bi bilo više udomitelja, više djece bi dobilo svoju šansu - zaključuje priču Mladen Ignac.

Mladići i djevojke koji su pristali javno iznijeti svoje najintimnije traume iz djetinjstava žele upozoriti nadležne da postoje djeca koja pate te da društvo konačno treba otvoriti oči i pomoći im. Oni sami primjer su takve nepravedne situacije, gdje dijete pati, a nitko ne reagira. Nadležni trebaju i moraju znati prepoznati nasilje, a svi mi odgovorni smo prijaviti svako zlostavljanje i zanemarivanje djece kako bi se u budućnosti spriječile tragedije.

Hrvatsku je na Uskrs potresla tragična sudbina male Nikoll (2,5), koja nas je zauvijek napustila na Uskrs. Nju je premlatila njezina biološka majka. Do sada nitko nije odgovarao za premlaćivanje mladića iz naše priče, ali ni za smrt malene Nikoll. Ravnatelj nije dobio otkaz, samo je smijenjen. Komore peru ruke od tragedije, jedino je Ministarstvo utvrdilo propuste. Slučaj su predali DORH-u. Vratiti dijete u nasilnu obitelj je jedan od većih propusta.

U veljači ove godine 4439 djece bilo je bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Neki malo sretniji smješteni su u udomiteljskoj obitelji, a oni malo manje sretni odrastali su u domovima za nezbrinutu djecu ili u SOS dječjim selima. I to je bolje nego nasilna obitelj, ali djeca za svoj zdravi psihofizički razvoj trebaju ljubav, sigurnost i dom. Idealno bi bilo kad ne bi imali potrebe za tim privremenim smještajem koji u dobrom dijelu slučajeva postaje trajan.

Tko je odgovoran za takvo stanje? Zašto se ono ne mijenja? Zašto državi djeca koja čekaju posvojenje nisu prioritet? Sve su to pitanja na koja nema odgovora. Nakon smrti malene Nikoll najavljeno je da će se cijeli sustav mijenjati. Djeci koja nemaju odgovarajuću roditeljsku skrb trebamo kao društvo osigurati sretno djetinjstvo i uvjete kako bi razvili svoje pune potencijale. Zakoni su generalno u redu, ali njihova provedba je loša. U nekim slučajevima ni ne postoji.

Najčitaniji članci