U kampanji 2015. godine tadašnji premijer Milanović suprotstavljao se desničarskoj radikalizaciji parolama "ili mi ili oni", pozivajući tadašnjeg šefa HDZ-a Karamarka da "izađe i bori se". Sad se skriva i piše o ljubavi.
"Ili mi ili oni. Pritom ne mislim ni na kakav obračun, nego na jasan izbor između dobroga i lošega, između svijetloga i tamnoga".
"Ili mi ili oni, građani znaju razliku između dobra i zla. Oni ne samo da žele vratiti Hrvatsku u kaos u kojem je bila, nego u rupetinu u kakvoj Hrvatska nikada nije bila, a u koju ju Karamarko želi gurnuti”.
"Takozvani domoljubi govore nam da nismo domoljubi i Hrvati. Suprotstavimo im se, ali ne oružjem. Nitko nam ne treba gurati zastave u ruke".
Tako je govorio Zoran Milanović kao predsjednik Vlade i SDP-a u kampanji za parlamentarne izbore 2015. godine.
Bio je ratoboran, po nekima čak i isključiv, naizgled osjetljiv na tadašnju HDZ-ovu radikalizaciju Hrvatske, na podjelu između dobra i zla, entuzijastično je mobilizirao birače, uzbunjivao glasače, pa čak i zastrašivao protivnike.
A sad, u uskuhaloj atmosferi sve raširenije desničarske radikalizacije predsjednik Milanović govori o ljubavi.
"Duboko vjerujem da je Hrvatska na srcu svakom tko živi u Hrvatskoj, svakom hrvatskom čovjeku, svakom hrvatskom građaninu, svakom Hrvatu. Svi oni vole Hrvatsku", napisao je u jučerašnjoj objavi na Facebooku.
"Zaboravimo te priče da netko mora biti ovakav ili onakav da bi volio svoju domovinu. Hrvatsko sutra će biti lijepo i uspješno ako budemo pametni i razboriti, ako prihvatimo da je jedino nama iskreno stalo i da jedino mi možemo odrediti i odlučiti kakva će biti Hrvatska".
Kao da je objavu pisao na cvjetnoj livadi obasjanoj suncem.
Deset godina ranije, Milanović je prkosno poručivao: "HDZ bi htio da budemo pitomiji, da budemo kuš, majke ti mile". Sada on nastupa pitomo. Gotovo kao vođa hipi komune.
Gromoglasna šutnja
I to nakon što je tjednima i mjesecima šutio na provalu radikalizma, ustašizacije, ekstremizma, na prijetnje novinarima i političarima, na prozivanje onih koji "ne vole ili ne žele Hrvatsku", na pozive za "preuizimanjem Hrvatske", na zabrane kulturnih festivala, pa i na poruke s oltara da "pate i u patnji umru oni kojima smeta naše zajedništvo".
Lijepo, uspješno, pametni, razboriti, Hrvatska u srcu svakom hrvatskom čovjeku... Prije deset godina, u gotovo identičnoj političkoj atmosferi, bilo je "ili mi ili oni", a sad "svi volimo Hrvatsku".
Kome je uopće bila upućena ta poruka?
Onima koji pišu "naša država, naša pravila" i prijete nasiljem nad novinarima i političarima? IIli onima koji bi takve radikale trebali prihvatiti i prigrliti, nakon što im se pokore?
I dok se kritike SDP-a i lijeve oporbe, liberalnih političara, novinara i kritičara opravdano slijevaju na račun premijera Andreja Plenkovića zbog njegova toleriranja i ohrabrivanja političkog ekstremizma, ustašizacije i unošenja podjela, nitko ne zaziva pomoć predsjednika Milanovića.
Niti je dobiva.
Liberalna ljevica i građanska Hrvatska trebala bi imati svog čovjeka na čelu države. Birala je osobu koja će biti protuteža HDZ-u, korektiv, arbitar, ali i zaštitnik Ustava, zakona, demokracije i slobode od desničarskog ekstremizma.
Stipe Mesić preuzeo je upravo takvu zaštitničku funkciju u svom mandatu na Pantovčaku, promovirajući se u uzdanicu antifašista, ljevičara, liberala, demokrata i svih građana koji su bili ogorčeni pučističkim udarima braniteljske i HDZ-ove desnice.
Zakuhao pa zašutio
Međutim, Milanović, neopterećen kampanjom za drugi mandat, pasivno promatra događaje ovoga ljeta, nakon što je u prvom mandatu ohrabrivao, dodvoravao se i koketirao upravo s tim braniteljima, desničarima, ekstremistima, antivakserima...
Građanska, liberalna, ljevičarska Hrvatska očekuje od Plenkovića da je obrani od desničarske najezde, političkim i zakonskim sredstvima, dok ignorira činjenicu da je na Pantovčaku instalirala predsjednika koji se ponaša kao da se to njega ne tiče.
Što je vjerojatno i točno: prije deset godina Milanovićeva ratobornost proizlazila je iz želje da sačuva vlast i svoju premijersku fotelju, više nego da sačuva Hrvatsku od Karamarkovih jurišnika, dok sada te potrebe, a pogotovo želje, više nema.
Izađi i bori se
Andrej Plenković je šef HDZ-a koji dijelom ovisi o braniteljskoj, desničarskoj populaciji, on je oportunist i kolebljivac. Ali Milanović bi trebao biti hrabar. Makar na riječima.
Prije deset godina poručivao je Tomislavu Karamarko "izađi i bori se", a sada se skriva ili šalje kriptične, sterilne, marketinške, ispeglane poruke o ljubavi i zajedništvu.
Zanemarujući činjenicu da se politička i društvena klima ponovno svela na "izbor između dobroga i lošega, između svijetloga i tamnoga". Ovoga puta desničari i ustaše poručuju "ili mi ili oni".
Naravno, možda bi se moglo reći da predsjednik države želi smiriti strasti i normalizirati političku atmosferu.
Ipak, posve je očito da se svaka popustljivost, pasivnost, smirivanje tenzija kod pobunjene desnice tumači kao slabost koja potom ohrabruje još veće napade, prijetnje, zabrane...
Milanović se više ne mora boriti za sebe. Vrijeme je da se napokon bori za Hrvatsku. Ako već ne i za one koji su ga birali.
