News

Komentari 23

Prodali kuću u SAD-u kako bi putovali Europom: 'Balkan nam se sviđa, tražimo državljanstvo'

Prodali kuću u SAD-u kako bi putovali Europom: 'Balkan nam se sviđa, tražimo državljanstvo'

Bračni par iz Oregona svoju sreću na triciklima žive već deset godina. U Ameriku se više neće vraćati, a iako su proputovali cijelu Europu, odlučili su se skrasiti u Albaniji, a triciklima putuju kroz Hrvatsku

Počeli smo prije deset godina, a prva zajednička destinacija bio nam je Istanbul. Prošli smo cijelu Tursku i jednostavno se zaljubili u taj nomadski način života. Chuck se umirovio nešto prije mene i krenuo putovati sam. Ispočetka me bilo jako strah hoće li mu se nešto dogoditi, no kada sam vidjela da se ludo zabavlja i zaista uživa u životu i ja sam se umirovila ranije te krenula s njim, priča nam Susan Ludow-Atkinson (72), umirovljena psihologinja. 

POGLEDAJTE VIDEO

 

S mužem, Chuckom Atkinson (76) iz Oregona se prije deset godina preselila u Europu, gdje su s biciklističkim kolicima na tri kotača krenuli otkrivati ljepote prirode, ali i života. Od ušteđevine koju su stekli prodajom svega što su imali, ali i mirovine, omogućili su si da žive slobodno i uživaju u svakom danu. 

- Nakon Turske, zaputili smo se prema Balkanu. Kada smo obišli sve države, krenuli smo istraživati ostatak Europe i zaista nema zemlje u kojoj nismo bili. Neko smo vrijeme proveli u Maroku, a potom odlučili da je Balkan naš ‘zauvijek dom’. Iznajmili smo apartman u Albaniji te tamo živimo preko zime već tri godine, a preko ljeta putujemo - objašnjavaju nam supružnici s kojima smo pričali na zagrebačkim ulicama.

Prvih nekoliko godina putovali su cijele godine, no sada, kako su stariji, godi im odmoriti se u najhladnijem dijelu godine. Prvu su zimu proveli u Maroku, drugu u Parizu pa u Grčkoj, zatim u Mađarskoj.. Dok se naposljetku nisu smjestili u Albaniji gdje trenutno rade na tome da dobiju državljanstvo, jer se u Ameriku ne planiraju vraćati.

- Odlazimo jednom godišnje ili čak jednom u dvije godine kako bismo posjetili obitelj i prijatelje, ali samo na nekoliko dana. Volimo svoju zemlju, no mentalitet ljudi i način života ipak nam puno bolje odgovaraju ovdje - kaže Chuck.

Iako su ih obitelj i prijatelji podržali, to što rade ipak nije toliko često za ljude njihovih godina. 

- Amerikanci imaju tendenciju usporiti život kada ostare. Biti na jednom mjestu, uživati u suncu, unucima,.. Boje se putovati i iskušavati nove kulture. Mi nismo takvi, nama to nije odgovaralo. Dobra je stvar što su obitelji u Americi naučene da ne žive zajedno kada djeca odrastu. Nekako se, čim dobiju priliku, djeca odsele od roditelja i svatko živi svoj život. Puno drugačije nego ovdje na Balkanu. Ja imam dva sina, Chuck ima jednu kćer i redovito se čujemo s njima i tako održavamo kontakt, ali nemamo potrebu biti s njima u svakom trenutku - objašnjava Susan.  Život su odlučili živjeti izvan zone komfora, pa tako ne biraju točne lokacije na koje će otići, već krenu biciklima prema jednom smjeru te se prepuste tome gdje će ih odvesti. 

- Naš je cilj bio doživjeti kulture kroz oči lokalnih ljudi. Tako često znamo pokucati nekome na vrata i pitati ako možemo podići šator u njihovu dvorištu. To nas je često dovelo do sjajnih prijateljstva i ljudi koje inače ne bismo imali priliku upoznati. Volimo se družiti s njima i uživati u svemu novom što nam život donese - kaže Chuck. 

Iako putuju već deset godina, jedna od najdražih uspomena im je boravak u Sinju za vrijeme Alke. Toliko im se svidjela da oboje na ušima nose naušnice alkarskih simbola.

- U Sinj smo prvi put slučajno došli za vrijeme Alke i bilo nam je toliko divno. Naime, uspjeli smo upoznati organizatora Alke koji nam je ponudio sjedeća mjesta za vrijeme utrke, a kasnije smo i ostali nekoliko dana kako bismo iskusili slavlje i kulturu. S njim smo ostali u dobrim odnosima i sada se često vraćamo. Možemo zamisliti da neko vrijeme tamo čak i živimo - objašnjavaju. Kultura koju su susreli na Balkanu, kažu, promijenila im je život. 

POGLEDAJTE VIDEO: Putuju Zagrebom na triciklima

- U Americi imamo neku kulturu da, ali ono što smo ovdje doživjeli je nešto što se ne može mjeriti ni sa čim. Pogotovo na Balkanu. Takav predivan način života, njegovanje obiteljskih vrijednosti, tradicije,.. Tolika različitost, nešto je što baš moraš doživjeti. Kada smo prijateljima rekli da ćemo se skrasiti u baš ovom dijelu Europe, neki od njih mislili su da je ovo područje barbarsko, da se živi bez interneta, u socijalizmu,.. Međutim kroz naš blog i društvene mreže pokazujemo im da to nije tako i koliko je ovdje zapravo život lijep - kaže Susan. Iako su navikli kretati se posvuda, biti na jednom mjestu preko zime bilo im je teško. No onda su postali mentori drugima. 

- Putem našeg bloga i društvenih mreža, krenuli smo motivirati Amerikance da i oni krenu istraživati svijet oko sebe. Sada tako preko zime primamo bicikliste i putnike iz cijelog svijeta i pokazujemo im ljepote Balkana. Uživamo u tome da im pokažemo skrivene ljepote, a ne samo Dubrovnik i Plitvička jezera, već da ih uputimo na sva lijepa mjesta koja mogu posjetiti. To nam je neko ispunjenje, motivirati druge da žive slobodno baš kao i mi- kažu. Njih dvoje svijetom putuju na triciklima koja su prvenstveno namijenjena osobama koje su ozlijedile kralježnicu. 

- Prije no što sam se umirovio, imao sam strašnu nesreću i ozlijedilo donji dio leđa. To me je ostavilo u bolovima, ali i u nemogućnosti da se ponekad uspravim. Znao sam da mirovinu želim provesti putujući po svijetu, ali s običnim biciklom to za mene ne bi bio moguće. Tako sam našao ovu vrstu vozila, koja nam se zapravo pokazala idealnom jer možemo zakočiti ili stati u bilo koje vrijeme bez da se prevrnemo, a i oko sebe možemo staviti dosta stvari. Ne naprežemo kralježnicu, ali naprežemo mišiće nogu i trbuha, što nam zapravo omogućuje da ostanemo pokretni i zdravi - objašnjava Chuck. Kada odlaze na put, spakiraju sve što im je potrebno. 

- Tu su naravno odjeća za sve vremenske prilike, šatori, vreće za spavanje. Imamo svoj mali štednjak i kutiju za prvu pomoć. Spakiramo se dosta pametno tako da nam nije teško sve voziti, ali i da sve imamo - kaže Susan.  Prvih nekoliko godina vozili su po 60 kilometara dnevno, dok su sad odlučili usporiti i uživati više.

- Sad nam je bitnije apsorbirati prirodu, ljude, kulturu oko sebe. Odlučili smo da nigdje ne žurimo, već da se posvetimo iskustvu i doživljajima. Zanimljivo je da nas zbog naših prijevoznih sredstava ljudi često zaustavljaju i pitaju ako se mogu slikati s nama, što nam je jako zanimljivo - kažu. Iako im opasnost predstavljaju kamioni i brzi automobili na cesti, kažu da ih nije strah.

- Ljudi nas znaju pitati je li nas strah smrti, jer je vožnja ovakvih sprava usred prometa, a pogotovo autocesta dosta opasna, s obzirom koliko se sporo krećemo. Uvijek im odgovorim da je puno opasnije za nas živjeti kraj naših života na kauču gledajući televiziju. Život je tu da se živi punim plućima, pa makar se stavili zbog toga i u opasnost - kaže Chuck.  Ipak, zbog pandemije koronavirusa, svoje putovanje su morali usporiti. 

- Prošle godine cijelo smo vrijeme proveli u Albaniji jer zbog restrikcija nismo mogli nigdje. Tako da smo proputovali cijelu Albaniju i iskoristili vrijeme najbolje što smo mogli. Ove godine odlučili smo ići prema zapadu, tako da nam je sljedeća postaja Slovenija, a od tamo, gdje budemo htjeli ići - kažu i dodaju da im planove remete česti PCR testovi. 

- Kako bismo mogli prijeći granicu, moramo imati PCR test. Kada ga napravimo, imamo samo 48 sati za ući u novu zemlju, tako da moramo birati mjesto najbliže granici na kojem ćemo napraviti test.. To nam je malo poremetilo način putovanja, jer nismo o tome morali prije razmišljati, no prilagodili smo se - kažu. Kako bi očuvali svoje zdravlje, redovito nose maske, ali i mjere razinu kisika u krvi. 

- Naš liječnik rekao nam je da kada se virus COVID-a pojavi u tijelu pojedinca, razina kisika u krvi opada. Tako da smo si kupili mjerač kisika koji se natakne na prst, i mjerimo jedno drugom razinu svaki dan po dva puta - objašnjava Susan i dodaje da bi se rado cijepili protiv korone. 

- Nažalost, još uvijek nemamo tu mogućnost, iako smo voljni platiti cjepiva. Svaka država, naravno, želi prvo procijepiti svoje građane, a tek kasnije nas ostale, što je potpuno razumljivo. Do tada ćemo se snalaziti s PCR testovima - kaže Chuck.  Ovakav način života, kažu nam, živjet će do smrti. 

- Sve ovo što smo ostvarili, ne bi za nas bilo moguće u Americi. Balkan je naš novi dom i tu ćemo ostati zauvijek - zaključuju.

Najčitaniji članci