Psihijatar o kaznama za djecu: 'Zatvor ih ne čini odgovornijima nego opasnijima, i za njih i nas'

Napadača (15) iz srednje škole tereti se za jedan pokušaj teškog ubojstva, dva pokušaja ubojstva i devet povreda prava djeteta koja se odnose na devetero drugih učenika koji su sve vidjeli. No on ne može u standardni zatvor. Kažnjavanje maloljetnika, pogotovo starosti između 14 i 16 godina, je potpuno različito od kažnjavanja odraslih osoba. Najstroža kazna koju može dobiti je upućivanje u odgojni zavod. Prema Zakonu, tamo može biti između šest mjeseci i tri godine. Sud svakih šest mjeseci razgovara sa stručnjacima koji rade s djetetom i ponovno razmatra postoje li razlozi da ostane u odgojnom zavodu, da ga se pusti na slobodu ili da mu se odgojni zavod zamijeni nekom drugom mjerom. Ako ostane u Odgojnom zavodu sve tri godine, sud može odrediti mjeru obveznog nadzora nakon izlaska, psihijatrijsko liječenje, zabranu prilaska i kontaktiranja žrtava, a ako se utvrdi da djetetov psihofizički razvoj nije kakav bi trebao biti, mogu ga smjestiti u posebnu ustanovu. No i liječenje i boravak u toj ustanovi mogu trajati maksimalno tri godine.

OGORČENA I POTRESENA Mama izbodenog dječaka: 'To je sve ekipa iz osnovne škole, već sam prijavljivala nasilje!'

Najpodložniji su promjenama

U ovakvim situacijama, u fokus javnosti dođu i zakonske kazne, kao i koliko smisla imaju. Pogotovo ako je zločin toliko ozbiljan poput napada u školi, ustanovi gdje se djeca moraju osjećati sigurno. Očekivana reakcija društva u toj situaciji je ljutnja, tuga i zgražanje. No prevencija i Zakoni bi se trebali temeljiti na činjenicama i znanosti, pa smo pitali struku jesu li kazne za maloljetnike preblage. 

- To nije popustljivost nego provedba obveze koju smo preuzeli. Republika Hrvatska stranka je Konvencije UN-a o pravima djeteta, koja lišenje slobode djeteta dopušta samo kao krajnju mjeru i u najkraćem primjerenom trajanju, a postupanje usmjerava na reintegraciju u zajednicu. Isti standard nalaze i smjernice Vijeća Europe o pravosuđu prilagođenom djeci Granica od tri godine i obvezna šestomjesečna revizija upravo su naš način provedbe tih odredbi: Mjera mora biti vremenski ograničena i podložna ponovnoj procjeni, jer se dijete u šest mjeseci stvarno promijeni i sustav to mora primijetiti - govori specijalist psihijatrije Natko Gereš, Voditelj Odjela za djelatnost savjetovališta za mentalno zdravlje u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo.

NAPAD U ŠKOLI Ozlijeđeni dječak je stabilno, i dalje je na intenzivnoj njezi

Iza svega stoji stručno objašnjenje, temeljeno na višegodišnjim znanstvenim istraživanjima.

- U dobi od 14 do 16 godina limbički sustav, koji nosi emociju, nagradu i traženje uzbuđenja, radi punim kapacitetom, dok prefrontalni korteks, koji nosi kontrolu impulsa, procjenu rizika i predviđanje posljedica, sazrijeva posljednji, u procesu koji traje do sredine dvadesetih. Razmak između tih dvaju sustava najveći je upravo u ranoj adolescenciji. Zato prijetnja budućom kaznom u toj dobi znatno slabije odvraća nego kod odrasle osobe, a povećava rizično ponašanje. Iz istog razloga iz kojeg je u toj dobi umanjena odgovornost, umanjena je i djelotvornost kazne, a povećana djelotvornost intervencije: mozak koji je najpodložniji pogrešnoj odluci najpodložniji je i promjeni. To je terapijski prozor i zakon ga tretira kao takvog - govori doktor Gereš.

ISPITALI SU GA Maloljetnik koji je ubo učenika i djelatnicu ide u istražni, DORH objavio detalje napada u školi

'Zatvor bi radio protiv nas'

Laički rečeno, istraživanja dokazuju da dijete u zatvoru ne bi naučilo da što god da je napravilo nije prihvatljivo. Štoviše, veća je opasnost da će naučiti još gore.

- Zatvor bi u tom prozoru radio protiv nas. Kada se dijete smjesti u zatvorene uvjete s drugom djecom sličnog ponašanja, antisocijalno se ponašanje među vršnjacima ne smanjuje nego uči, prenosi i nagrađuje. Uz to se prekida školovanje, slabi vezanost za obitelj i zajednicu, a izloženost nasilju i viktimizaciji raste. Lišenje slobode u adolescenciji dosljedno je povezano s manjom vjerojatnošću završetka školovanja i većom vjerojatnošću zatvaranja u odrasloj dobi, dakle s ishodom obrnutim od onoga što od kazne očekujemo. Tome treba dodati i kliničku sliku: među mladima u ustanovama zatvorenog tipa oko dvije trećine zadovoljava kriterije za najmanje jedan psihički poremećaj, uz višestruko veći rizik samoozljeđivanja i samoubojstva nego u općoj populaciji te dobi. Pravi zatvor takvo dijete ne čini odgovornijim, nego trajnijim slučajem. Djeca ne idu u prave zatvore zato što ih zatvor ne bi učinio odgovornijima, nego opasnijima, i za njih i za nas. Odgovornost se u toj dobi ne postiže vremenom u ćeliji, nego strukturom, nadzorom, obrazovanjem i liječenjem kada je potrebno, uz jasnu poruku djetetu da za svoje ponašanje odgovara i da promjena od njega ovisi - zaključuje doktor Gereš.