Na dan kad je slomljena obrana Vukovara, pala je i Škabrnja. Prema mjestu su krenuli srpski tenkovi i 30 oklopnih vozila... A onda je uslijedio krvavi četnički pir...
MASAKR IZ 1991.
Sjećanja zapovjednika obrane u Škabrnji: 'Ulazili su u podrume i ubijali, iživljavali se na civilima'
Čitanje članka:
3
min
Žrtve se ne zaboravljaju ma koliko vremena prošlo, pa će još jedna kolona, ali ona u Škabrnji, propješačiti nekoliko kilometara od mjesta Ambar, koje se nalazi na ulazu u naselje, do samog središta. U koloni godinama sudjeluju prvenstveno Škabrnjani, civili i branitelji, kao i najmlađi, no među njima je i Marko Miljanić (75), ratni zapovjednik tog mjesta, koje je palo isti dan kao Vukovar. Napad na naselje počeo je u 7.30, a detonacije su bile toliko silne da su se čule kilometrima uokolo. Svi koji nisu imali oružje, a to su mahom žene, djeca i starci, sklonili su se u podrume, što se na kraju pokazalo kao smrtonosna klopka, u kojoj je u konačnici stradalo 63 civila i 15 branitelja, a pred lice pravde privedena je samo jedna osoba, i to Zorana Banić, što ostavlja gorak okus i 34 godine nakon počinjenog ratnog zločina.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
VIDEO
- Ne mirim se s činjenicom da još nitko nije odgovarao pred hrvatskim sudom za zločin osim Zorane Banić, to bih nazvao mazanjem očiju jer majka koja je izgubila tri sina, Eva Šegarić, umrla je i nikad nije dočekala pravdu. Slične sudbine imaju i drugi Škabrnjani, ali ni oni nisu dočekali dan kad bi netko ozbiljno odgovarao, vrijeme prolazi, ljudi umiru, a da nikad nisu dočekali da itko od glavnih odgovara za zločin, naravno riječ je o Ratku Mladiću, koji je ovdje ispekao svoj zanat - govori Miljanić.
Dok je trajao topnički napad, prema Škabrnji su krenuli srpski tenkovi i 30 oklopnih vozila, i to iz dva pravca: Biljana i Zemunika Gornjeg. Napadu su bili izloženi i položaji hrvatskih snaga na području oko Škabrnje, a u zaleđu sela srpske su snage izvele i helikopterski desant.
- Podatak da je JNA pomagala svi znamo, a Zorana Banić ni slični njoj nisu zapovijedali ni tenkom ni avionom, kao ni raketnim bacačima, nego Ratko Mladić, a u Haag je otišao bez optužnice za ratni zločin u ovome mjestu. I to nije propust Srbije nego Hrvatske. Imam dojam da su mnogi koji su također sudjelovali u zločinima slobodni, a jesu li u Hrvatskoj, Srbiji ili negdje drugdje na svijetu, mi to kao Škabrnjani ne znamo, i to jest tužno - kazuje Miljanić, koji objašnjava kako je ratni zločin počinjen ovdje ostao bez prave optužnice i kazne.
Naime, nakon pada Škabrnje, u noći na 19. studenog, tko se mogao izvući spasio je svoj život, no prava agonija tek je počela za one koji su bili stariji, slabo pokretni ili nepokretni. Živjeli su u najtežim uvjetima, a tragičan kraj dočekali su tri mjeseca nakon ratnih djelovanja, kad je napravljena masovna grobnica u koju je bačeno tridesetak ljudi.
- Masovna grobnica napravljena je nakon dva i pol mjeseca, tridesetak ljudi je ostalo u njoj, i to u veljači 1992. godine, davno nakon pada Škabrnje, pa nije bilo razloga da civile uopće snađe takva sudbina, a i opet je, drugi put, ratni zločin počinjen i pravoga krivca jednostavno nema - kaže Miljanić, koji u ovo doba godine ima gust raspored.
S činom pukovnika dočekuje hodočasnike, školsku djecu na raznim mjestima u selu, gdje im prepričava najteže dane svoje vojne karijere. Govori kao živi svjedok da tragedija ne izblijedi, s ciljem da se žrtve na bilo koji način pravedno valoriziraju. Za malo mjesto koje je u jednom danu izgubilo mnogo, no dignulo se iz pepela, sjećanje znači puno.
- Dovoljno govori da, nakon što je počelo granatiranje, nijedna kuća nije imala crveni krov. Branili smo se oružjem koje smo imali, dio je svakako kupljen vlastitim novcem, a ostatak su bile lovačke puške. Otpor je pružen, nema mu se što prigovoriti, ali kad ste okruženi, jednostavno pitanje je vremena kad ćete se morati početi povlačiti. Bili smo klin, okruženi neprijateljem, koji je nakon ulaska u selo počinio strašne zločine koji su rijetko viđeni, čak i u najgorim scenarijima. Sva trupla koja su stigla u Zadar na patologiju bila su oskvrnjena na najbrutalnije moguće načine, a kako su se iživljavali na tad još živim ljudima, ne treba više ni govoriti. Nije tajna da je to strašan, strašan zločin, koji desetljećima nakon što je počinjen ostaje bez kazne - zaključuje Miljanić.
Škabrnja će tako obilježiti još jednu obljetnicu najvećeg ratnog zločina koji se dogodio u Dalmaciji u Domovinskom ratu. Iako su pred Haškim tribunalom za zločine u Škabrnji i Nadinu na višegodišnje kazne zatvora 2004. godine osuđeni Milan Martić i Milan Babić, koji je 2006. počinio samoubojstvo, mnogi optuženi na hrvatskim sudovima su tražili obnovu postupka, tako da su u konačnici pronađena samo dva krivca, i to Zorana Banić i Jovan Badžoka, a ostale osobe koje su navedenom presudom u odsutnosti pravomoćno osuđene za ratni zločin u Škabrnji nikad nisu odslužile zatvorske kazne te i dalje nisu dostupne pravosudnim tijelima RH.
Godine, desetljeća prolaze, sve je manje šanse da se nešto promijeni, no stradali se uvijek nadaju da će za takav zločin ipak biti presude koja bi konačno zaključila tragediju koja se ne pamti desetljećima, a koja je bespovratno maloj zajednici otela ono najvrednije, žive ljude, koji su dočekali nezamisliv kraj života, a nisu sudjelovali u ratnim operacijama niti su bili vojnici nego osobe koje su ostale u svome mjestu do samoga kraja.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
