Svi žele da Vučić doživi 'vidovdansku sudbinu' Miloševića

Boj koji se na Vidovdan 1389. odigrao na Kosovu polju odavno nije (primarno) historiografska tema. Jedan od razloga je taj što se o samoj bici, na temelju autentičnih dokumenata, zna vrlo malo. Sa sigurnošću možemo reći da su tog dana mačeve ukrstili vojnici osmanskog sultana Murata i srpskoga kneza Lazara te da je srpskom vladaru vojnu pomoć poslao i bosanski kralj Tvrtko. Dok se o tijeku bitke ne zna gotovo ništa, pouzdano se može reći da bitku nisu preživjeli ni Murat ni Lazar, uz napomenu da nema preciznih podataka o načinu na koji su izgubili život. Nema niti preciznog odgovora na pitanje tko je pobijedio u bici, ali su (dugoročne) posljedice bitke poznate – Srbija je postala vazalna turska država, što znači da će Srbi sljedećih pet stoljeća sultana u Carigradu priznavati kao svog vrhovnoga gospodara.

Nedostatak činjenica otežao je historiografska istraživanja, ali je pomogao nastanku tzv. kosovskog mita. U središtu tog mita su hrabrost, slava, žrtva i, naravno, izdaja. Hrabri su Srbi, koji su odlučili suprotstaviti se mnogo brojnijem neprijatelju, a slavu će im donijeti to što su svojom “pobjedom” obranili kršćanstvo od islama. Posebnu žrtvu podnijet će dva junaka. Prvi je knez Lazar, koji je žrtvovanjem za otadžbinu dao prednost smrti nad životom i time sebi zaslužio titulu “nebeskog cara”, a Srbima status “nebeskog naroda”. Drugi je Miloš Obilić, čije se ubojstvo sultana Murata počelo tumačiti kao ključni dokaz srpske pobjede. Na stranu to što niti o tom činu niti o postojanju Miloša Obilića uopće ne postoje povijesni dokazi. Ne smije se zaboraviti niti “srpskog Judu” Vuka Brankovića, Lazarova zeta, koji je u presudnom trenutku napustio bitku i time izdao svoga gospodara i suborce. Naravno, niti za tu priču nema povijesnih dokaza.

Kosovski boj postat će s vremenom obrazac za tumačenje i mnogih drugih pojava, i onih iz prošlosti ali i aktualnih. Junaštvo, žrtva i slobodarstvo srpskog naroda s jedne, odnosno domaći izdajnici i međunarodni centri moći koji Srbiji žele zlo s druge strane. Tako će na Vidovdan 1914. Gavrilo Princip u maniri Lazara i Obilića pucati na onodobnog Murata, tj. Franju Ferdinanda. Na Vidovdan 1989. tadašnji srpski vožd Slobodan Milošević upravo će na Gazimestanu podsjetiti na odlučnost i hrabrost kao vrline kosovskih junaka neophodne za ostvarenje srpskih nacionalnih interesa. Ali će, također na Vidovdan, 2001. izdajničke snage u maniri Vuka Brankovića izdati Slobodana Miloševića i izručiti ga Međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu.

Pred Srbijom i Srbima je još jedan Vidovdan. I ponovno se od tog mitskog datuma mnogo očekuje. Naime, studenti koji već mjesecima prosvjeduju protiv korumpiranog i nedemokratskog režima Aleksandra Vučića najavili su u Beogradu veliki miting kako bi još jedanput provjerili snagu i podršku koju imaju u srpskom društvu. A osim o ishodima mitinga, rasprave se u tom duboko podijeljenom društvu vode o simbolici datuma za koji je miting zakazan. Dio onih koji podržavaju studente smatra da djevojkama i mladićima koji traže demokratske promjene ne priliči pozivanje na kosovski mit i kosovske junake (npr. jedan od poziva na miting glasi: “Još majke rađaju Obiliće”) jer su oni u (nedavnoj) prošlosti uglavnom korišteni u nacionalističke svrhe. Dio smatra da je prihvaćanje i prilagodba “mitologije” vlastitim potrebama od strane studenata čak i preduvjet kako bi se pridobila šira podrška društva, ali i čime bi se, između ostalog, režimu i braniteljima režima dokinuo monopol na patriotizam. Kako god, i jedni i drugi priželjkuju da Aleksandar Vučić 2025. doživi “vidovdansku sudbinu” Slobodana Miloševića iz 2001. Uzdrmani režim koji već mjesecima nema rješenje za “obojenu revoluciju” koju predvode “studenti blokaderi” po običaju poseže za dezinformacijama i manipulacijama te izbor datuma smatra zazivanjem još jedne tragedije slične onima koje su se na taj dan kroz prošlost događale srpskom narodu. “Mi smo imali užasne dane, poput namjerne isporuke predsjednika Miloševića Haškom tribunalu na Vidovdan. To je jedna od najvećih sramota koju su blokaderi učinili protiv države Srbije”, bio je konkretan Vučić optuživši studente za nešto što se dogodilo kad većina njih još nije bila niti rođena. U svakom slučaju, što bi narod rekao, ne laje pas zbog sela nego zbog sebe.

Ostaje da vidimo hoće li Vidovdan 2025. biti sudbonosan, i kako za koga. Sudeći prema interesu javnosti i različitim očekivanjima, nema sumnje da niti nakon ovog “boja” kod Srba neće nedostajati Brankovića. Pravo je pitanje hoće li biti Lazara, Murata i Obilića.