News

Komentari 5

U 30 godina četiri teška potresa pogodila su Zagreb i Pokupsko

U 30 godina četiri teška potresa pogodila su Zagreb i Pokupsko

Tlo se pod našim nogama trese češće no što znamo, samo što je većina potresa slaba pa se ne osjete. Nakon proljetnog zagrebačkog, i ovog zadnjeg, petrinjskog, mnogi su se počeli baviti seizmologijom

Najpoznatiji potres pogodio je Zagreb 9. studenoga 1880. godine. Bila je to najveća katastrofa u povijesti grada. U sedam sati ujutro, budne Zagrepčane prestravila je buka koja je dolazila z dubina. „Iznenada se začu mukla podzemna tutnjava i zemlja se poče tresti i ljuljati" napisao je povjesničar i arhitekt Ćiro Truhelka.

POGLEDAJTE VIDEO: Potres pogodio siisačko područje

"Misleći, da je to prolazna sejzmatična pojava, nisam se u prvi mah preplašio; ali kad je trešnja postala sve jača, a podzemna tutnjava i grmljavina sve užasnija, kad sam opazio, kako se zid nada mnom opasno naginje, i čuo, kako na zvoniku sv. Marka zvona od same trešnje zazvoniše, skočio sam, da pobjegnem i spasim glavu. Kad sam došao do staklenih vrata, koja su iz hodnika vodila u malo dvorište, a odavle pod kućnu vežu, srušio se jedan dimnjak baš pred vrata te nam je zakrčio put. Srećom je podzemni orkan jenjao, zemlja se smirila i ja pokupih knjige, da se uputim u školu. Na ulici sve je bilo krš i pustoš: kolnik i nogostupi puni crepovlja, popadalog s krovova i ruševina oborenih dimnjaka; zidovi kuća popucani, prozori polomljeni, a došavši iza ugla Mletačke ulice na Markov trg ugledao sam, kako je čitav zabat zapadne fasade, koju su u ono doba obnavljali zidari, srušen, te je kroz nastali otvor provirila konstrukcija krova. Pod skelama je ležao u smrtnim trzajima jedan od zidara, koji je nastradao...." 

Dokumenti kazuju da se udar dogodio u 7 sati, 33 minute i 50 sekundi. Epicentar  je bio sjeveroistočno od Zagreba, između Kraljeva Vrha, Zeline i Kašine. Potres je imao snagu 6,3 po Richteru, bio je najrazorniji od svih koji mogu pogoditi Zagreb. Josip Torbar piše kako  je u Zagrebu oštećena gotovo polovina svih postojećih zgrada. Truhelka dalje niže tragične slike.

"Ulicama je lutao prestrašeni i obezglavljeni svijet, koji je poluodjeven izletio iz kuća, da spasi glavu. Krovovi su bili izrešetani, kao da su im topovski hitci raznijeli crepovlje, a većina dimnjaka je ležala oborena na cesti i zakrčila prolaz. Zidovi su bili tako popucani, da se kroz pukotine moglo zaviriti u sobe."

Trešnja tla se nastavila tjednima, kao i život Zagrepčana u strahu, doznajemo na stranicama Povijesnog muzeja. Grad je neko vrijeme bio bez javne rasvjete, škole su bile zatvorene, trgovački promet smanjen, a zamro je i svaki društveni i kulturni život. Pretpostavlja se da je oko 6.000 ljudi, dakle čak petina cjelokupnog stanovništva u strahu nakon potresa napustila Zagreb.  Štete su dosezale vrijednost polovice državnog proračuna a ono što je potres učinio dušama ljudi, nikada neće moći biti izračunato. Senator i književnik August Šenoa, koji je danonoćno pomažući ljudima  na hladnu vremenu zaradio upalu pluća, umro je samo godinu dana kasnije.

„Pokvario sam se za vrijeme potresa“ rekao je Šenoa.

Tlo je podrhtavalo još cijelu godinu nakon potresa, a onda se smirilo. Mirovanje je trajalo dulje od četvrt stoljeća, a onda je ponovo grunulo. Iako se kalendarski radi o dvije godine, dva su grunula u kratkom razdoblju. Katalog potresa pokazuje: prvi, s epicentrom u Gračanima i Šestinama jačine 5.3 dogodio se 17. prosinca 1905, a nakon  njega su uslijedila još dva s epicentrom u Kašini – 17. prosinca 1905. godine (5,6 stupnjeva)  i 2. siječnja 1906. godine magnitude 6.1. No, Zagrebu nisu nanijeli veće štete pa se seizmolozi ne slažu oko njihove stvarne snage. U većini slučajeva, potresi u Zagrebu događali su se zimi.

Seizmolozi međutim kažu kako zagrebački potresi nisu najvažniji, pa ni najpoznatiji jer ih je upravo potres u Pokuplju 1909. bacio u drugi plan. Nakon njega  je naime – proučavajući podatke -  naš znanstvenik Andrija Mohorovičić ustanovio bitnu dimenziju svih potresa na zemlji, razloge  širenja valova u dvije brzine. Taj potres dogodio se 8. listopada 1909. godine, imao je magnitudu 6,0 po Richteru i intenzitet u epicentru 8 Merkalija. Potres se jako osjetio i u Zagrebu gdje je bilo porušenih dimnjaka. „Epicentar potresa“ pišu u svom radu Marijan i Davorka Herak, „bio je 10 km sjeverno od Pokupskog. Hipocentar potresa bio je na dubini od 14 km. Potres se dogodio na reversnom Pokupskom rasjedu.

Nakon navedenog potresa razdoblje pojačane seizmičke aktivnosti trajalo je do 1914. godine. Međutim, od 1911. pa sve do danas, nije se dogodio nijedan potres intenziteta većeg od 6 do 8 stupnjeva MCS ljestvice. Potresi se u ovoj zoni događaju u čitavoj gornjoj kori, a najjači su se dogodili na dubinama od 10 do 20 km.“

Nakon glavnog potresa u  Pokupskom, 1909. i 1910. godine  tlo se treslo još pet puta. Premda je epicentar bio u Pokupskom, oštećenja su bila najveća u Sisku. Prizori su bili slični kao danas – oštećeni ili porušeni krovovi, oštećena crkva Svetog križa (cijelo pročelje je srušeno)  popadale cigle, dimnjaci, dijelovi fasada… Kuće od cigle imale su veliku štetu, one od hrastovine – tradicionalne u Pokuplju – su izdržale bez šteta. Potres  je bio toliko jak da su ga zabilježile i neke europske seizmološke postaje. Andrija Mohorovičić je od kolega zatražio  zabilježene podatke, jer je uočio zanimljivu, a do tad neobjašnjivu pojavu.

»Kada sam se osvjedočio ... da postoje dvije vrsti prethodnih valova koje obje dolaze do svih mjesta od 300 do 700 km udaljenosti, a ... od epicentra do od prilike 300 km dolazi samo prva vrsta valova, dok od 700 km udaljenosti samo druga vrsta, tražio sam da tu do sada nepoznatu činjenicu protumačim. ...« Mohorovičić je znao da je »... posve nemoguće, da iz potresnog ognjišta izilaze dvije različite vrste longitudinalnih valova s različitim brzinama...«, pa su zato »...obje vrsti valova ... samo jedna jedina vrst, te se razlikuju jedne od drugih samo time što dolaze različitim putem na površinu Zemlje...«.

Nakon nekog vremena, odgonetnuo je o čemu je riječ i time stekao svjetsku slavu.

„Proučavajući zapise tog potresa na različitim seizmološkim postajama, Andrija Mohorovičić dokazao postojanje plohe diskontinuiteta između  zemljine kore i plašta“ piše Marijan Herak govoreći o tzv. Mohorovičićevom diskontinuitetu. „Pokupski potres iz 1909. godine spada u nekoliko povijesnih potresa (poput Lisabonskog 1755, ili onoga kod San Francisca 1906. g.) koji se redovito spominju u seizmološkim udžbenicima i drugim knjigama o povijesti znanosti jer su potaknuli važna otkrića ili su značili prekretnicu u shvaćanju potresa i njihovih učinaka… Taj je potres ujedno i najveći potres za koji znamo da se dogodio u pokupskom epicentralnom području, te zato presudno utječe na procjenu seizmičke opasnosti toga kraja. Zbog blizine Zagreba znatno utječe i na seizmički hazard glavnoga grada u čijoj je okolici nastanjeno više od milijun žitelja, a koncentriran je i znatni dio ekonomskih resursa Hrvatske. Zato je donekle neobično da nakon Mohorovičića nije objavljena niti jedna sveobuhvatna studija toga potresa.“

Gradonačelnik Petrinje obišao zgradu Gradske uprave koja je stradala u potresu

Pokupsko područje treslo se, ali slabije, i prije desetak godina. Potres jačine 3,2 stupnja po Richteru zabilježen je u Sisku, u nedjelju 17 travnja 2011. oko 20.30 sati.  Nije trajao dugo, ali su brojni Sisčani napustili stanove. Bio je to najjači potres  u seriji dugoj mjesec dana. Prvi, 27. ožujka oko 23 sata, bio je jačine 2,4 Richtera, drugi oko četiri ujutro, 6. travnja, 2,5 Richtera. Epicentar je svima bio na pet kilometra jugoistočno od Siska, a hipocentar na dva kilometra dubine.. - Hipocentar je bio plitko. Što je on plići – u epicentru je potresa jači osjećaj. Efekt mu je jači, objašnjava Kuk činjenicu da ista jačina po Richteru ne mora značiti uvijek isti osjet potresa na površini. Treslo se i 2008. i 2009.

Prije ove serije potresa, slične jačine bili su oni iz listopada 2009 te kolovoza 2008. godine kada je epicentar bio ipak nešto južnije, 15-ak kilometara udaljen od Siska, rekao je Večernjaku seizmograf Vlado Kuk.

„Potres, koji se u prvi čas smatrao katastrofom za Zagreb, pokazao se po svojim posljedicama upravo blagotvornim, jer se u čitavoj Evropi organizirala sabirna akcija za postradale; u Zagreb je došlo novaca sa svih strana, da se njime poprave štete“ napisao je kasnije Ćiro Truhelka.

„Oštećenici su dobivali obilne potpore za obnovu kuća, zajmove za novogradnje, i Zagrebom razvila se na sve strane građevna djelatnost, kakve taj stari grad ne pamti. Novogradnje nicahu kao pečurke, nastaše nove ulice, a stare se širile i produživale kao kraci polipa prema sve daljoj periferiji te grad postade iz dana u dan ljepši i  prostraniji, a ono 30.000 stanovništva pomnožilo se brzo na  40.000. Sve je to bila posljedica potresa i plod evropske solidarnosti, koja je pod dojmom prirodne katastrofe pritekla u pomoć gradu, koji se od potresa probudio iz stoljetnog drijemeža“ napisao je Truhelka.

Hoće li tako biti i ovaj put?

Najčitaniji članci