'Zapalili su moju baku, oca ubili dok je čuvao krave. Moja majka je preživjela, našla je tek tijela'

U ovoj tu kući zapalili su mi baku Mariju Grubor, a onda i cijelu kuću. Spremala je ručak i bila je pred kućom. Ugurali su je u sobu i zapalili. Otac Jovo Grubor, koji je nagovarao ljude da ne bježe nakon Oluje jer se nemaju čega bojati, zaklan je dok je čuvao krave. Đuro Karanović, brat od tetke trčao je do njega na ispašu, i njega su ubili, ispričala nam je to Milica Grubor (62) koja sa suprugom Đurom (62) svake godine dolazi u Grubore blizu Knina na obljetnicu smrti odati počast svojim bližnjima. 

- Ubili su i susjedu Milku koja je do oca dotrčala s bratom od tetke. Ubili su i strica  Miloša koji je nepokretan ležao na krevetu. Imao je prostrjelnu ranu, a kraj njega su našli sedam-osam čahura. Tijelo jednog čovjeka još nije pronađeno. Svih šest ljudi stradalo je u svega pola sata i svi su nam rod. Pokolj je preživjela jedino moja majka Dušanka koja je tada išla prijaviti se UNPROFOR-u. Vratila se trčeći čim je vidjela da gore kuće, ali bilo je kasno. Našla je samo mrtva tijela. Pobili su i konje, krave i pse, a kuće zapalili. Nisu joj dali sahraniti mrtve, završili su u masovnoj grobnici. Moja majka bila je hrabra žena i borila se da se sazna istina o pokolju - ispričala nam je Milica. 

Obljetnica stradavanja srpskih civila u Gruborima | Foto: Hrvoje Jelavic/PIXSELL/Ilustracija

Ove godine, na 25.obljetnicu stradavanja srpskih civila tri tjedna nakon Oluje, na komemoraciju su došli predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, potpredsjednici Vlade Boris Milošević i Tomo Medved, Milorad Pupovac iz Srpskog narodnog vijeća koje je organizator komemoracije te Veran Matić, poseban izaslanik srpskog predsjednika Aleksandra Vučića.

KOMEMORACIJA Milošević je pozvao stanovnike Grubora: 'Vratite se, vrijeme je da mržnja napokon prestane'

Za zločine u Gruborima nitko nije kažnjen. Političari su održali govore i pozvali ljude da se vrate.

- Moja kuća je zapaljena na ulazu u selo. Htjeli bismo se vratiti, ali svega nedostaje, a treba raditi. Nema struje, nema vode, nema asfalta, telefona, nema ljudi ni  kuća. Jasno nam je da se nema tu od čega živjeti, ali bila bih presretna da se jednog dana, makar u penziji, mogu vratiti u svoje rodno selo – kaže nam Milica Grubor.