Odavno nisam vidio da je netko u tolikoj mjeri 'pojeo film' kao što je to napravio Goran Bogdan u filmu 'Otac,' na način na koji je to nekad radio Daniel Day-Lewis ili DiCaprio u Inarritijevu 'Povratniku'
BOGDAN U GLAVNOJ ULOZI
Film 'Otac': Kad se roditelj bori protiv birokratskog monstruma
Ovih dana, počevši od 19. studenog, započinje redovita kinodistribucija filma “Otac” srpskog redatelja Srđana Golubovića. Film je, što je bitno naglasiti, ujedno i manjinska, HAVC-ova produkcija. Također, uz redatelja Golubovića, scenarij filma supotpisuje hrvatski scenarist Ognjen Sviličić. Premijerno je prikazan u popratnom programu Panorama Berlinskog filmskog festivala, gdje je osvojio dvije nagrade, nagradu publike i nagradu Ekumenskog žirija. Na Pulskom filmskom festivalu osvojio je nagradu publike, Zlatna vrata, postavši prvi film u povijesti tog festivala s prosječnom ocjenom 5,0. Tajming kinodistribucije je idealan, jer je prije mjesec dana sve ljubitelje filma na ovim prostorima prijatno iznenadila vijest da je Goran Bogdan za ulogu u filmu “Otac” nominiran za najboljega glumca po izboru Europske filmske akademije, kao prvi hrvatski glumac nominiran u toj kategoriji.
POGLEDAJTE VIDEO: 24 pitanja s Goranom Bogdanom
Pokretanje videa...
04:45
Radi se o nagradi koja se kolokvijalno naziva “europskim Oscarom”. Bogdan se tako našao u uglednom društvu šest glumaca, među kojima se izdvajaju imena dvojice danskih “teškaša”, Madsa Mikkelsena i Vigga Mortensena. Odavno nisam vidio da je netko u tolikoj mjeri “pojeo film”, kao što je to napravio Goran Bogdan u “Ocu”, na način na koji je to nekad radio Daniel Day-Lewis ili kako je to napravio Leonardo DiCaprio u Inarritijevu “Povratniku”, tako da bi za mene bilo prvorazredno iznenađenje ako Bogdan ne dobije svojeg zasluženog “europskog Oscara”.
Prvi put sam Bogdana vidio u jednom kratkometražnom igranom filmu, koji je snimljen u vrijeme dok je, kao završeni ekonomist, studirao na Akademiji. Radilo se o horor filmu koji je snimljen kao diplomski rad jedne studentice Akademije, čija je specijalnost kostimografija. Film je većim dijelom snimljen u jednom zagrebačkom stanu, kompaktnim digitalnim aparatom na koji je dodan objektiv, a režirao ga je Kristijan Milić. Tad sam, iako u to vrijeme nisam poznavao Gorana Bogdana niti sam čuo za njega, za što imam i svjedoke, rekao da će Bogdan izrasti u velikoga glumca, što se vrlo brzo obistinilo. Uslijedio je niz uloga, a ono što pritom treba naglasiti je to da Bogdan može glumiti apsolutno sve, da je podjednako dobar tamo gdje je njegova gluma minimalistička, kao u filmu “Agape” Branka Schmidta, u kojemu glumi mladog svećenika, ili u filmovima gdje je ona mnogo ekspresivnija, na primjer u filmu Vlatke Vorkapić “Sonja i bik”. A fascinantan je, također, i u kratkim, epizodnim ulogama, poput one u “Mrtvim ribama” Kristijana Milića ili u visokobudžetnoj američkoj seriji “Fargo”. Ipak, Bogdan je, za sada, dosegao vrhunac ulogom oca u Golubovićevu filmu, o čemu na najbolji način svjedoči i ova nominacija.
Bogdanov nesvakidašnji dar i široki dijapazon uloga koje može odigrati zapazili su brojni redatelji iz regije te je ovaj glumac prezaposlen čak i u vrijeme pandemije, u kojoj je većina glumaca, od filmskih pa do kazališnih, dovedena do egzistencijalističkog ruba. U vrijeme kad sam se posljednji put čuo s Bogdanom, nekoliko dana prije pisanja ovoga teksta, bio je u Srbiji, u Knjaževcu, čini mi se, na setu serije “Vreme zla” Ivana Živkovića, a pripremao se na put za Zagreb, gdje će glumiti u seriji “Područje bez signala” Dalibora Matanića, koja nastaje po romanu Roberta Perišića. Golubovićev “Otac” bazira se na istinitoj priči, koju je redatelj pronašao u novinskoj “crnoj kronici”, o ocu, negdje iz srpske provincije, koji je izgubio skrbništvo nad djecom pa iz čina prosvjeda kreće pješice za Beograd tražiti pravdu. Film započinje poprilično šokantno. Majka, supruga Nikole Stojkovića, oca, kojega glumi Goran Bogdan, a koju sjajno glumi Nada Šargin, ide cestom s dvoje djece. Dolazi u krug tvornice u kojoj je radio njezin muž tražeći da joj se isplate muževe zaostale plaće i otpremnina, prijeteći da će se zapaliti, pokazujući bocu benzina koju je ponijela sa sobom. Žena svoju prijetnju i ostvari te, lakše ozlijeđena, završi na psihijatriji.
Socijalna služba, oličena u glavnom negativcu filma, korumpiranom šefu službe, kojega glumi Boris Isaković, pozivajući se na zakone, oduzme bračnom paru Stojković djecu te ih, zbog vlastite zarade, smješta u udomiteljsku obitelj. Nemajući kud, otac odluči krenuti za Beograd, tražiti pravdu, i tu se film pretvara u klasični film ceste i u tom je dijelu najdojmljiviji, s nekim fascinantno snimljenim scenama, pogotovo onima s početka Nikolina epskog putovanja. “Otac” nije vrhunski film, bez obzira na sve. Cijeli film zapravo počiva na ulozi Gorana Bogdana, ali i na ulozi Nade Šargin, koja je u filmu vrlo kratko, ali taj dio je nevjerojatno dojmljiv. Golubovićevi raniji filmovi, barem oni koje sam ja gledao, “Klopka” i “Krugovi”, po mojemu su mišljenju bolja ostvarenja. “Otac” pati od brojnih scenarističkih manjkavosti, koje se u velikoj mjeri odražavaju i na karakterizaciju glavnog lika. Navest ću u tom smislu samo jedan primjer. Kad socijalna služba oduzme Nikoli djecu, zatraži od njega da u kuću u kojoj godinama žive uvede struju i vodu, pa da će mu djeca potom biti vraćena. Nikola to u rekordnom roku napravi. Kako je moguće da jedna obitelj godina živi bez struje i vode, a da to glavu obitelji, oca Nikolu, nimalo ne dotiče? A pogotovo što to napravi u vrlo kratkom roku? Zašto to nije, za dobro svoje djece, napravio i ranije, bez prisile od strane socijalne službe?
Ima tu još jedna scena, kad po povratku iz Beograda Nikola prvi put vidi djecu, kad njegov sin odbije uzeti čokoladu koju mu je otac donio. U prvi mah to se moglo protumačiti kao čin dječakova revolta prema siromaštvu u kojemu živi, ali već u sljedećim rečenicama priča se udaljava od toga, što je, po mojemu mišljenju, velika šteta. Na tu vrstu scenarističkih propusta mislim, jer je Nikola u tom slučaju umnogome suodgovoran za vlastitu sudbinu i vrlo je teško sličan karakter pretvoriti u epskog junaka, što, paradoksalno, Goluboviću itekako uspijeva, stvarajući svojom kamerom golemu empatiju prema glavnom liku. Stoga ne čudi što brojni filmski kritičari smatraju “Oca” najboljim Golubovićevim filmom. Golubovićev film po mnogim detaljima podsjeća na “Levijatana”, remek-djelo ruskog redatelja Andreja Zvjaginčeva, koji se također bazira na stvarnom događaju, na slučaju automehaničara Marvina Heemeyera iz Colorada koji je zbog manipulacije zemljištem od strane gradskih vlasti krenuo buldožerom prema gradskoj vijećnici u namjeri da je sruši, da bi potom izvršio samoubojstvo. Zvjaginčev priču svojega filma smješta duboko u rusku provinciju, na istok, ali ostavlja gotovo neizmijenjenu potku stvarne priče. Njegov glavni lik, Kolja, također je automehaničar poput Heemeyera. Kolja ima veliku i oronulu kuću na gradskoj obali, koju mu na prevaru želi oduzeti korumpirani gradonačelnik, da bi na tome mjestu sagradio trgovački objekt na kojemu će enormno zaraditi. Levijatan je biblijsko morsko čudovište, a u oba slučaja, i u Zvjaginčevu i u Golubovićevu, to je društveni, birokratski monstrum koji melje nemoćne i marginalizirane pojedince.
Za razliku od Zvjaginčeva, Golubović svoju priču gradi na nedovoljno razrađenom kafkijanskom suspensu, ubacujući malog, nevažnog pojedinca u neprohodne birokratske labirinte, iz kojih, što bi gledatelji trebali unaprijed znati, ne postoji izlaz, da je lutanje kroz njih samom sebi svrha. Film je timski posao. Završit ću ovaj tekst na pomalo neobičan način. Pored glumaca i redatelja, osoba koja je itekako zaslužna za ovakav odjek filma, po mojemu mišljenju, je i kostimografkinja Ljiljana Petrović. Pogotovo je fascinantan odabir gornjeg dijela trenirke koju u uvodnom dijelu filma nosi majka. Radi se o drečavoj, iznošenoj trenirci kakva se nosila u vrijeme majčine mladosti. Ta trenirka priča na svoj način cijeli jedan život, određuje točku na kojoj je njezin život stao. Isti je slučaj i s Nikolom, s načinom na koji je on odjeven. Onaj tko je barem jednom u životu vidio šumske radnike, shvatit će odmah što želim reći, to koliko je priče i autentičnosti ugrađeno u kostime glavnih likova. Uz Bodgana, “europskog Oscara” je nesumnjivo zaslužila i Ljiljana Petrović.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
