Mladi glumac imao je ulogu u ‘Cabaretu’, s kojim je otvoren HNK2, igra u predstavi ‘Trilogija o Agamemnonu 2.0’, a u ‘Divljim pčelama’ zamijenio je Antonija Agostinija
GLUMAC ZA 24SATA
Marin Klišmanić u seriji Divlje pčele mijenja Agostinija: 'Sjajno je na setu, svi su me prihvatili'
Čitanje članka:
4
min
Bio je u “Cabaretu”, koji je otvorio HNK2, trenutačno radi na novoj predstavi Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu “Trilogija o Agamemnonu 2.0” Lade Kaštelan, u režiji Livije Pandur, koja na repertoar dolazi u veljači. Riječ je o mladom glumcu Marinu Klišmaniću (30). U međuvremenu je počeo snimati i seriju “Divlje pčele”... Klišmanić je rođen 10. siječnja 1996. u Splitu. Godine 2019. diplomirao je glumu na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, a 2024. postao član ansambla Drame HNK u Zagrebu. “Nastupa u raznim kazališnim kućama, uključujući i nezavisne produkcije. Glumi i u filmovima te televizijskim serijama. Surađivao je s redateljima poput Antuna Vrdoljaka, Vinka Brešana, Lukasa Nole i mnogih drugih”, opisuju ga na stranicama matične kuće.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
00:58
Prošla godina bila je značajna za HNK - otvorena je druga scena, odnosno HNK2. Predstava “Cabaret” ondje je premijerno izvedena. Kako je bilo sudjelovati u takvom projektu?
Otvorenjem HNK2 ostvaren je dugoočekivani san svih umjetnika Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu - da napokon radimo na dvije scene. Time je, naravno, uvelike rasterećena i naša matična pozornica. “Cabaret” je doživio veliki uspjeh i iznimno mi je drago što sam bio dio tog projekta. Imao sam sjajne glumačke partnerice i partnere, a svi smo u umjetničkom smislu rasli kroz cijeli proces. Autorski tim bio je vrhunski, a kreativni proces intenzivan, ali upravo zbog toga i izrazito poticajan. Posebno sam ponosan što sam sudjelovao u projektu koji je, na neki način, inaugurirao novu scenu HNK.
Kako ocjenjujete nove prostore?
Novi prostori su nešto što se inače viđa u velikim europskim metropolama. Taj kazališni kompleks je jedinstven - nije riječ samo o pozornici, nego i o radionicama u kojima nastaju scenografije za predstave. Tehnička opremljenost je na vrlo visokoj razini i to se osjeti u svakom segmentu rada. Ponosan sam što sam dio ansambla upravo u trenutku kad je HNK2 otvoren i kad se piše jedno novo poglavlje povijesti našega kazališta.
Uskoro je premijera predstave “Trilogija o Agamemnonu 2.0”. Kako je na probama, kakvi su dojmovi?
Probe za “Trilogiju o Agamemnonu 2.0” idu vrlo dobro i trenutačno smo u završnoj fazi rada. Tim predvođen Livijom Pandur vodi nas sigurno i precizno kroz cijeli proces, uz visoku razinu koncentracije i predanosti. Moram priznati da je rad na “Agamemnonu” drugačiji od svega na što sam dosad navikao. Livija ima izrazito interesantan, specifičan i vrlo promišljeni način rada koji mi se od početka izuzetno svidio i ne mogu ga usporediti ni s jednim drugim projektom na kojemu sam radio. Strpljivo je gradila predstavu sloj po sloj, za svaki lik i svaku scenu, dajući nam prostor za istraživanje, promišljanje i glumački rast. Sad se već jasno nazire jedna snažna i uzbudljiva predstava. Siguran sam da će biti jednako uspješna kao i neke druge naše predstave, primjerice “Zastave”, koje su tjednima unaprijed rasprodane i postale su svojevrsni “Orašar” našeg dramskog repertoara.
Dobili ste ulogu u seriji "Divlje pčele". Kako je na setu?
Atmosfera na setu je vrlo opuštena i jednostavna. Nema pretjeranog pritiska, a kolege glumci, redatelji i cijela ekipa zaista su me sjajno prihvatili. Od početka se osjećam kao dio ekipe, kao da sam već dugo s njima, a to mi uvelike olakšava rad i pridonosi kreativnom procesu.
Zamijenili ste Antonija Agostinija u ulozi Marka Vukasa. Koliko je bilo zahtjevno "uskočiti" u ulogu koju je već netko drugi gradio, a snimanja su već trajala mjesecima?
Trudio sam se što manje opterećivati tom činjenicom. Naravno da postoji određena odgovornost jer nastavljam put koji je Antonio već izgradio, no istovremeno sam tražio prostor da liku postupno dam i osobni potpis. Mislim da je važno zadržati kontinuitet, ali i dopustiti sebi slobodu u interpretaciji, koju sad polako, ali sigurno, pronalazim.
Prije četiri godine režirali ste svoju prvu predstavu "Danteov pakao: Uprizorenje duše". Imate li sličnih planova?
U glavi imam dvije predstave koje bih jednoga dana volio režirati. Međutim, morat će još malo pričekati jer trenutačno zaista nemam ni minutu vremena da im se posvetim na način na koji bih želio. Režija mi je i dalje velika strast te sam siguran da ću joj se vratiti kad se stvore pravi uvjeti.
Nedavno ste proslavili 30. rođendan. Jesu li "pale" kakve odluke ili planovi?
Planovi su mi zasad prilično jednostavni. Želim se više posvetiti vlastitom zdravlju, fizičkom i mentalnom, te biti iskren prema sebi i ljudima oko sebe. To mi je trenutačno najvažnija nit vodilja.
Koja vam je u dosadašnjoj karijeri najdraža uloga?
Teško pitanje. Ipak, izdvojio bih Marka u "Nestajanju", Andreja u "Tri sestre" i Dotura Prokupija u "Ljubovnicima". Te tri uloge vrlo su različite, svaka je nosila svoje izazove i iznimno sam zahvalan što sam ih imao priliku utjeloviti.
Ima li neka uloga koju biste posebno voljeli igrati?
Inspiriran Krležom i radom na "Zastavama", definitivno bih se volio okušati u nekom od njegovih zahtjevnijih protagonista, poput Leonea Glembaya, Olivera Urbana ili Ivana pl. Križoveca. To su likovi koji traže potpunu predanost i duboko glumačko istraživanje, a upravo me takvi izazovi najviše privlače.
Tko su Vam glumački uzori?
Moji glumački uzori su se s vremenom dosta mijenjali, u različitim fazama života inspirirali su me Leonardo DiCaprio, Al Pacino i Marlon Brando. Svaki od njih me privlačio na svoj način: energijom, emocijom, karizmom i dubinom likova koje su tumačili. Afinitet prema glumi pokazivao sam još od malih nogu. Poseban trenutak koji je u meni probudio ljubav prema filmu bio je kad mi je ujak poklonio film “Svjetlost dana” sa Sylvesterom Stalloneom. Taj film me potpuno oduševio, bio mi je pravi hit. Toliko sam se uživio u priču i akciju da sam počeo “igrati film” po cijeloj kući, glumiti scene, likove i situacije, bez imalo srama i s puno mašte. Upravo tad sam se, na neki način, zaljubio u glumu. Shvatio sam koliko me ispunjava mogućnost da budem netko drugi, da izražavam emocije i pričam priče kroz likove. Sjećam se da sam već u četvrtom razredu osnovne škole jasno govorio kako želim postati glumac, što mi je tad zvučalo kao san, a danas kao prirodan nastavak onoga što sam oduvijek osjećao.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
