Show

Komentari 4

'Preživjeli smo nekako prošlu godinu, a o zaradi kad se smiri'

'Preživjeli smo nekako prošlu godinu, a o zaradi kad se smiri'

Optimizam i borbenost dio su karaktera Ecije Ojdanić pa tako ni u jednom trenutku nije pomislila odustati od svoga nezavisnoga kazališta Moruzgve. Godina je bila teška, ali su izdržali

Nema predaje!, riječi su kojima se može opisati životni moto i borbenost Ecije Ojdanić (46). Tijekom godine dana pandemije puno je ljudi potonulo, predalo se letargiji, no ne i naša glumica. Nakon što se i sama izborila s koronom, radi punom parom. Sa svojim kazalištem Moruzgva i predstavom “Vla Vla Vlajland cabaret” putuje Hrvatskom, već je u Drnišu dogovorila i prvi kazališni festival, a pred njom su i nove predstave. No krenimo redom. 

POGLEDAJTE VIDEO:

“Vla Vla Vlajland” gostuje posvuda čak i u ovo vrijeme. Nemate straha od korone?

Ne. Prvo, ja sam je preboljela i bila sam sretnica koju je potrefio lakši oblik, poput viroze. Drugo, zaista smatram da su kazališta mjesta s najmanjim rizikom od širenja pandemije jer se pridržavamo svih pravila. U kazališnim dvoranama razmak se strogo poštuje. Treće, kazalište terapeutski djeluje kako na nas izvođače tako i na publiku. Malo katarze i smijeha zaista dobro dođe u ovim izazovnim vremenima.

Kakav je osjećaj usred svih tih mjera stati na pozornicu i pred sobom gledati polupraznu dvoranu?

To je veliki izazov, da. Predstavu smo počeli raditi lani u travnju, a premijeru je imala u srpnju u Trogiru. Bilo je 300 ljudi. Svi znamo da ih na otvorenim pozornicama stane puno više. Imali smo i 10, 15 predstava pred puno ljudi i osjetila sam što znače ljubav, podrška, smijeh. Onda je došao rujan, a zbog mjera se broj publike smanjivao. Teško je, ali i izazovno biti sam u
dvorani koja prima 700 ljudi, a bude ih 80. I onda taj mali broj ljudi tako plješće kao da želi nadoknaditi one kojih nema u dvorani. Na kraju to bude veliko slavlje umjetnosti, kazališta i ljudskosti. Plješću kao da ih je pet puta više. 

Budi li se u takvim trenucima ponos ili gorčina? Razmišljate li ‘Što bi tek bilo da nema pandemije? Gdje bi ovakvoj predstavi bio kraj?’

‘Vla Vla Vlajland’ je pomogao da mi duh ostane pozitivan i živ. Od premijere smo uspjeli odigrati 47 izvedbi u devet mjeseci. To znači da bi, da nema pandemije, odigrali i 100. Dobili smo i četiri nagrade, od kojih su tri međunarodne. Dobili smo nagradu žirija u Zaječaru na festivalu ‘Dani Zorana Radmilovića’, nagradu na četvrtom izdanju Prishtina International Theater Festivala za režiju i za najbolju glumicu i na XIII. Gumbekovim danima. Kao u životu, trebaš odlučiti hoćeš li na sve oko sebe gledati kao na prednost ili manu. Ja sam odlučila gledati na to kao na potvrdu da će kazalište preživjeti i u najtežim uvjetima poput ovih. Igrali smo i tri predstave u jednom danu, što je količinski bilo poput jedne pune dvorane. U Splitu smo ovaj tjedan igrali četiri izvedbe u dva dana. U tom smislu meni je to duhovna hrana, potvrda da kazalište živi, da imamo odličnu predstavu koja sjajno komunicira s publikom i na tome sam zahvalna.

Koliko je predstava Moruzgve zbog pandemije otkazano? I kako uopće planirati nove projekte?

Moruzgva je 2019. imala 147 izvedbi, a prošle godine 82. To smatram velikim uspjehom s obzirom na to da nam je dva i pol mjeseca bilo zabranjeno raditi. Moja odluka kao ravnateljice bila je biti na nuli i preživjeti, omogućiti umjetnicima da zarade plaće i honorare. To, naravno, znači da smo radili pet puta više, a zaradili pet puta manje. No u ovim vremenima ne treba gledati na zaradu. Sve profesije su pogođene i svi smo se našli u istim uvjetima. Važno je preživjeti, a o zaradi ćemo razmišljati kad se sve smiri. Nikad nisam gledala na profit, odnosno nikad to nije bilo najvažnije. Jako sam ponosna na to da je uz pomoć kazališta Moruzgva mnogo samostalnih umjetnika uspjelo ostvariti prihode i preživjeti godinu iza nas. Što je jednako važno kao i zadržati kontinuitet igranja. I u tome smo uspjeli. 

Je li vas i u jednom trenutku poljuljalo? Jeste li se uhvatili za glavu i pomislili staviti ključ u bravu dok pandemija ne prođe?

Ne. Bilo je trenutaka kad sam pomislila ‘Bože dragi...’. Naivno sam se nadala da će pandemija biti gotova još u rujnu prošle godine. Međutim, svi znamo što se tad počelo događati. Pa sam mislila bit će gotovo na proljeće. I evo nas pred trećim valom. Ali optimizam i borbenost su dio mog karaktera. Toliko volim svoj posao, toliko volim kazalište, toliko lijepog mi je donijelo kazalište Moruzgva da ni u jednom trenutku nisam pomislila odustati. Dapače, sve ovo probudilo je u meni bunt, akumulirala se snaga da sve izdržimo. 

Je li vam itko pomogao?

Dobili smo malu pomoć od ministarstva, ali nismo mogli koristiti pomoć za plaće dulje od dva mjeseca jer nam prihodi nisu pali ispod 60 posto. I na to sam ponosna. Nikad nisam bila grebatorica, razmišljala sam ‘gurat ćemo to moj tim i ja, radit ćemo puno i preživjet ćemo’. Tako nam se i vratilo. Jedno smo od rijetkih nezavisnih kazališta koje ima toliko predstava. To znači da nas publika želi, traži, da su naše predstave rado gledane, pa čak i u ovim suludim vremenima za kazalište.  

Jeste li optimist? Mislite li da će već 2021. nadoknaditi sve što nam je prošla godina uzela? 

Mislim da će dulje trajati oporavak, da ćemo normalno prodisati 2022. Čim bude veće procijepljenosti, čim se malo zaustavi, obuzda pandemija, vjerujem da ćemo doživjeti ono što je svijet doživio dvadesetih godina prošlog stoljeća, nakon pandemije španjolske gripe. Mislim da će doći period kolektivne euforije, optimizma, ludila. Bilo bi dobro da ove lekcije koje smo svi naučili i zapamtimo, da se s malo zapravo može puno, da svatko zna što je zapravo važno. Toliko sam jurila zadnjih godina da mi je lockdown i zaustavljanje tempa donijelo više dragocjenog uživanja s obitelji. Ona mi je najvažnija, to uvijek ističem, a ovaj period je to i potvrdio. 

Imate djecu tinejdžere, roditelje u godinama... Kako ste privatno prebrodili prošlu godinu? Jeste li dopustili brizi i strahovima da se razmašu ili ste i na tom polju poput lavice?

Svatko ima svojih potonuća i lagala bih kad bih rekla da sam svaki dan bila prepuna optimizma i snage. Naravno, potres u Zagrebu, pandemija, bolesti naših bližnjih, odlazak drage suradnice zbog korone, ogroman gubitak... sve me je to uzdrmalo, ali vjerujem u snagu života, vjerujem d ćemo sve prebroditi i da će se život nastaviti u još većoj punini. Samo ljude koje smo izgubili ne možemo vratiti. Broj predstava, dobiti... fućkaš sve to. Na kraju ispada da je najvažnije iz ovoga svega izaći zdrav. I fizički i psihički. Imam dvoje djece u osjetljivim godinama, jedno je 16, drugo 11. Trebalo je snage pružiti im osjećaj normalnosti. Drago mi je da moja djeca nemaju trauma ni od potresa ni od pandemije. Na tome smo suprug i ja puno radili. 

Što vas je dizalo? U čemu ste nalazili snagu?

Moja obitelj, bavljenje sportom, trčanje. To mi je veliki ispušni ventil. Otkako redovito vježbam, psihički sam stabilnija i spremnija za sve udare i izazove. I ljubav prema svom poslu. Kad se čovjek trudi raditi najbolje što može, i sebi i drugima, uvijek to Bog vrati. Zahvalna sam na svakoj odigranoj predstavi, premda i pred polupraznom dvoranom, na svim poslovnim ponudama koje su preda mnom. Vjerujem da uvijek dobro pobijedi, život mi tako pokazuje i toga se držim.

Kako su se djeca nosila i s pandemijom i s potresom?

Moj suprug i ja nismo se pretjerano uplašili, puštali smo djecu da idu van, da se druže. Nismo se izolirali niti padali u prevelike panike i strahove. Htjeli smo da taj naš mir prijeđe i na njih. Sretna sam da smo u tome uspjeli, da smo i to premostili.

Što vam danas, kad nam se svima život okrenuo naopačke, čini veselje?

Mali krug velikih ljudi. Obitelj, prijatelji, dobra knjiga, film, serija, odigrana predstava, skuhani ručak. Male stvari. Kad sve prođe, baš to ne smijemo zaboraviti. Vesele me i lijepi poslovni planovi u Moruzgvi, imamo ih puno. Već smo dogovorili ljetnu turneju s predstavama ‘Majstori’ i ‘Vla Vla Vlajland cabaret’, a radimo i novu predstavu u koprodukciji s kazalištem ‘Marin Držić’. Splitska spisateljica Tanja Mravak napisala je baš za nas naručeni tekst ‘Je li tako, Zorane’. Režira Tamara Damjanović i sretna sam da će sa mnom glumiti Goran Grgić, Csilla Barath Bastaić, Slavko Sobin, Barbara Nola i ja u alternaciji, Petra Svrtan i Iva Šimić, također u alternaciji. Zanimljiva je to obiteljska priča koja će na topao i humoran način nastaviti tematski put Moruzgve. Premijera je zakazana za 17. rujna u kazalištu ‘Marin Držić’. Krećemo i u snimanje sitcoma ‘Mrkomir’, čija je pilot epizoda bila iznimno dobro primljena. To su stvari koje me drže.

Unatoč koroni, dakle, radite punom parom. Uza sve ovo spremate i prvi kazališni festival u Drnišu?

Godinama sam se htjela vratiti svom drniškom kraju, koji volim i uz koji sam vezana. Nisam imala vremena. Na poziv Ivane Menđušić, direktorice Turističke zajednice Drniša, nakon polusatne kave dogovorile smo se da usred najluđe godine, od 23. do 27. srpnja, organiziramo Good fest, festival u Drnišu, tijekom čijih pet dana bi drniški kraj bio epicentar Hrvatske u teatru. S ponosom mogu reći da već imamo razgovore sa sponzorima i vjerujem da će Goodfest postati tradicija, da će dolaziti umjetnici iz cijele Hrvatske.   

Nedostaju li vam zagrljaji dragih ljudi, druženja? Prisnost?

Jako. Taktilna sam osoba, volim se grliti, susretati s ljudima. Društveno sam biće i to mi najviše nedostaje. Nedostaju mi putovanja, sloboda kretanja. I to da ne mogu roditelje normalno zagrliti. Tješim se da smo svi zdravi i da život mora ići dalje. 

Kad bi se moglo zažmiriti i učiniti da sve nestane, što biste radili, kamo otišli?

Puno bih se više družila s ljudima i putovala. Samo to mi nedostaje. Svima se dogodio manjak slobode.

Najčitaniji članci