Ako je suditi po onome što već sad rade Marin Klišmanić i Lana Ujević Telenta, njih ćemo još dugo gledati na sceni, ekranima i filmskim plakatima
NOVA LICA
Tko su zvijezde zagrebačkog HNK koje su u svijet glume ušle na velika vrata i oduševile?
Čitanje članka:
3
min
Ako postoji nešto što se posljednjih godina nepogrešivo osjeća na zagrebačkoj kazališnoj sceni, onda je to promjena energije. A u samom središtu te promjene stoji Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, koje je u posljednje četiri sezone širom otvorilo vrata mladoj generaciji umjetnika. Među njima su i Marin Klišmanić (30) i Lana Ujević Telenta (31). Dvoje mladih glumaca koje vrijedi zapamtiti.
Marin Klišmanić pripada onoj vrsti glumaca koji djeluju kao da su stalno u pokretu. Rođen u Splitu, odrastao u Kaštel Štafiliću, posljednjih 12 godina živi u Zagrebu, gdje je počeo izrazito raznoliku karijeru. Diplomirao je glumu na Akademiji dramske umjetnosti 2019. godine, a od 2024. godine član je ansambla Drame HNK u Zagrebu. Publika ga od ove sezone pamti iz "Cabareta", predstave koja je simbolično otvorila HNK2 i najavila novo poglavlje kazališta, a trenutačno radi na "Trilogiji o Agamemnonu 2.0" Lade Kaštelan u režiji Livije Pandur čija je premijera 6. veljače. Paralelno snima seriju "Divlje pčele", a iza njega su i filmske te televizijske suradnje s redateljima poput Antuna Vrdoljaka, Vinka Brešana i Lukasa Nole.
S druge strane, Lana Ujević Telenta donosi snažnu glumačku energiju. Rođena u Baden-Badenu, školovala se u Zaprešiću, diplomirala je glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 2022. godine i vrlo brzo ostvarila niz zapaženih kazališnih i televizijskih uloga u Hrvatskoj i inozemstvu. U zagrebačkom HNK publika ju je upoznala kao Bijelu u Ivšićevu "Kralju Gordoganu" u režiji Rene Medvešeka, a posebnu pozornost privukla je kao Sally Bowles u "Cabaretu", u režiji Lea Mujića. Njezina gluma spaja ranjivost i preciznost, disciplinu i instinkt.
Zajedničko im je to što pripadaju generaciji koja ne dijeli kazalište na "visoko" i "popularno", na institucionalno i nezavisno. Upravo suprotno, njihov prirodni teritorij su susreti i suradnje. I zato nije slučajno da se njihov profesionalni put veže uz HNK Zagreb u trenutku kada se to kazalište sve snažnije otvara mladim umjetnicima, novim estetikama i suvremenim čitanjima klasika.
Marin i Lana nisu "nova lica" samo zato što su mladi. Nova su zato što nose drukčiji pogled, drukčiji odnos prema ansamblu, publici i samom smislu kazališta. Ako je suditi po onome što već sada rade, ovo su imena koja ćemo još dugo gledati na sceni, ekranima i filmskim plakatima. S Marinom Klišmanićem porazgovarali smo oko uloge u novoj predstavi "Trilogiji o Agamemnonu 2.0".
Kako ste gradili lik u okviru suvremene interpretacije antičke tragedije?
Pokušao sam pronaći nešto što je univerzalno i vječno, a to sam otkrio u temi prijateljstva. Meni je prijateljstvo iznimno važno, svjestan sam da ponekad nije lako biti moj prijatelj jer zahtijevam puno pažnje i prisutnosti. Krenuo sam od pitanja kako bih se ponašao kada bih nekome bio najbolji mogući prijatelj kakav mogu biti. Shvatio sam da bi to od mene zahtijevalo poništavanje jednog dijela sebe kako bih se potpuno dao na raspolaganje čovjeku koji mi znači sve. Iz tog procesa postupno je nastajao Pilad.
Koji su vas motivi ili teme iz teksta najviše zatekli svojom aktualnošću?
Definitivno prijenos traume. U obiteljskom okviru, žrtvovanje kćeri zbog rata u Troji pokreće lanac smrti koji se nastavlja kroz generacije. Umiranje se ne zaustavlja, nego se trauma prenosi dalje. Na sličan način ni naša civilizacija kao da ne uspijeva učiti iz vlastitih pogrešaka, nego stalno prenosi traumu iz jednoga povijesnog razdoblja u drugo. To danas najjasnije vidimo kroz ratove koji se i dalje događaju. Kao da se narodi osvećuju za nepravde iz prošlosti, pa se osveta taloži na osvetu, bez kraja i razrješenja.
Koliko vam je redateljski koncept otvorio prostor za istraživanje, a koliko tražio preciznost i disciplinu?
Jako mi se svidio način na koji Livija radi. Često se dogodi da se mizanscena i način postavljanja scene vrlo rano 'zabetoniraju'. Kod Livije je, međutim, proces drukčiji - ona stalno ostavlja otvorena vrata i nova pitanja. Ne zaključuje prerano, nego dopušta da se scena razvija iz više kutova. Upravo ti različiti pristupi otvorili su mi cijelu paletu mogućnosti za istraživanje odnosa između Pilada i Oresta.
Što bi, po vama, publika trebala ponijeti sa sobom nakon gledanja "Trilogije o Agamemnonu"?
Predstava otvara jako puno tema i nisam siguran da bih mogao izdvojiti jednu kao ključnu ili glavnu. Mislim da je njezina snaga upravo u tome što svakome ostavlja prostor za osobno čitanje. Kao što sam i ja, gradeći Pilada, prolazio kroz vlastitu putanju, vjerujem da će i publika pronaći neku svoju temu ili pitanje koje će je dotaknuti, nešto u čemu će se prepoznati.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
