Vrsnu komentatoricu kolege s televizije opisuju kao iznimno moralnu i principijelnu osobu. Na pitanje kako je gradila te osobine, rekla nam je da je to bilo vrijeme zajedničkog rada i vjere u ono što se nastoji postići
ODLAZAK LEGENDARNE NOVINARKE
'Uz Milku kolor-televizori nisu bili ni potrebni': Svojim opisima dočaravala je baš svaki detalj...
Prvu damu hrvatskoga sportskog novinarstva Milku Babović itekako dobro znaju i mlađe generacije. To ju je, pričala je, uvijek čudilo i iznenadilo. Tim više što se usudila zakoračiti u muški svijet. I nije joj bilo nimalo lako. Morala se, rekla je više puta u intervjuima, dokazivati, a na početku karijere čak je dobivala pisma muškaraca koji su joj savjetovali da se vrati u kuhinju. A našlo se tu i pokoje zlobno pismo žena.
Godinu dana nakon dolaska u Zagreb, 1949., ulazi u sportsko novinarstvo. Bila je pripravnica u Narodnom sportu, a 1951. postala je članica Društva novinara Hrvatske. Kako je ispričala, njezina karijera počela je slučajno. Vraćala se s gimnastike koju je tek počela trenirati kad joj je prijatelj predložio da je pošalju da izvještava o Sportskom danu mladih jer nisu imali koga poslati. Pristala je, odradila teren i vratila se ni manje ni više nego s romanom, kako je ispričala za Yugopapir:
- Kad sam ušla u redakciju, svi su bili uzbuđeni, nervozni i stalno trčali okolo. Nakon nekog vremena prišao mi je novinar, kasnije sam saznala da je to Zvone Mornar, i rekao mi: 'A što ti ovdje tražiš, mala?'. Ja sam mu dala svoj prvi novinarski članak, a on je, kad ga je vidio, uzviknuo: 'Što je ovo? Roman?'. Bila sam iznenađena i povrijeđena kako se novinari ponašaju prema meni i rekla sam samoj sebi da više nogom neću kročiti u redakciju. Dakako, tamo sam ostala čitav život i nikad nisam zbog toga požalila.
Kao ni generacije koje su odrastale uz nju i uživale slušajući i gledajući prijenose umjetničkoga klizanja upravo zbog Milke. U vrijeme crno-bijele televizije svojim je detaljnim opisima dočaravala svaku šljokicu, boju i nijansu atraktivnih kostima klizačica. Nije krila ni oduševljenje ako je osjetila posebnu kemiju među klizačkim partnerima, kako je jednom opisala:
- Ako se plesačica ne prepusti svom partneru kao da je jedini muškarac na svijetu, tog osjećaja nema.
Zato su Milku toliko cijenili i voljeli, jer nju je bilo dovoljno slušati da se osjeti atmosfera na natjecanju. 'Uz Milku Babović kolor-televizori nisu bili ni potrebni', kako su kolege jednom nju opisali. Godine 1955. počela je kao radijska izvjestiteljica, a od 1957. na RTV Zagreb (današnja Hrvatska radio televizija – nacionalna televizija) bila je prva žena, sportska TV reporterka u Hrvatskoj, jedna od osnivača sportske redakcije, ali i njezina prva urednica. Na prvu se toga uplašila, pa je tražila malo vremena da razmisli. Nije znala što očekivati od svega to. Na kraju je pristala. Kad je počela raditi na televiziji, u početku su radili doslovno u sobičku.
- Nismo imali ničeg, tehnika je bila u samim povojima, ali smo se jako veselili poslu - svojedobno je rekla za Glas Istre i otkrila kako joj je bilo među muškim kolegama:
- Nije tada uopće bilo žena koje su pratile sport, pogotovo ne na televiziji. Kad sam s kolegama počela putovati, mnogi su me zafrkavali da sam pratnja. Ali malo-pomalo su me svi prihvatili.
Bila je neizmjerno sretna i privilegirana što može učiti od doajena našeg novinarstva Hrvoja Macanovića koji je bio, kako ga je opisala u intervjuu za Yugopapir, strog, ali izvanredno obrazovan čovjek koji je do posljednjeg dana svog života čitao i učio. Od njega je naučila životnu lekciju kojom se i sama vodila do kraja života, a to je da čovjek uči dok je živ.
- Ako želite biti dobar sportski novinar, morate biti opredijeljeni prema sportu kao životnoj filozofiji. I ako sport doživljavate kao nešto što vam je uljepšalo život, onda to želite nekome i vratiti - bilo je Milkino nepisano pravilo doživljavanja sportskog novinarstva koje ju je 'spasilo' da napusti televiziju, kako je to nekoliko puta poželjela, priznala je u intervjuu za Yugopapir.
Što joj je bio veći izazov, rad na radiju ili televiziji, rekla nam je bez razmišljanja:
- Na televiziji! Svi su bili početnici. Tim više što sam kao osnivačica sportske redakcije zagrebačke televizije morala učiti i urednički posao. Moja je sreća bila da sam imala kao učitelja Hrvoja Macanovića, velikog novinara, nenadmašnog pedagoga i vrlog uzora.
Iako je u tom poslu bila od 1957. pa sve do umirovljenja 1991., za dio rada žao joj je bilo što ne može dokazati da je radila jer nema snimljenih prijenosa, kako je objasnila u intervjuu za Jutarnji list:
- Prva magnetoskopska snimanja počela su se raditi oko 1972. godine. Imali smo samo tonsku traku s tonskim zapisom. Da samo znate kako su ruke drhtale dok smo se pitali trebamo li rezati na nekom dijelu ili ne, a sve smo radili u pozitivu. Montažni stol je izgledao kao mala portabl mašina na kojoj smo rukom vrtjeli dijapozitive, a za jednu emisiju nam je trebalo i do 50 dijapozitiva.
Pratila je 1960. godine Olimpijske igre u Rimu, zatim Münchenu, Innsbrucku dva puta, Sarajevu... Bilo je, pričala je za Jutarnji list, fizički naporno jer, primjerice, Olimpijske igre u Grenobleu pratila je s tek još jednim kolegom Mladenom Delićem:
- Ljudi mi često kažu da sam u svom poslu imala veliku sreću jer sam vidjela puno svijeta, ali ja sam svijet vidjela nakon što sam prestala raditi. Malo nas je išlo na svjetska natjecanja. Kada smo bili u Grenobleu, nismo mogli šetati gradom jer smo stalno trčali na skijališta i ostale staze koje su od grada bile udaljene i po 60 kilometara. A u početku smo putovali vlakom pa nam je i za samo putovanje trebalo puno vremena. A što je više voljela komentirati, atletiku ili klizanje, rekla nam je:
- Atletiku, ona je bila dio mene. Ali to nikako ne znači da sam druge sportove radila mukom. Zapravo, mislim da je razgovor o tome 'voljeti manje ili više' površan. Profesionalac ne pristupa poslu s tim mjerilima. Upada u stupicu gole popularnosti nekog sporta, zapostavljajući zdravstvenu i odgojnu komponentu. Najdraži prijenos joj je onaj koji nitko nije čuo, kako se jednom prisjetila za Glas Istre.
- Linije su išle od Lenjingrada do Beograda i zatim do Zagreba. Nije bilo moguće drukčije. Iz Sofije sam prenosila europsko prvenstvo gimnastičarki, a prijenos je opet išao preko pola Europe. Negdje je zapelo pa naši gledatelji nisu ništa čuli. Tako sam četiri sata govorila u prazno i to je bio moj najbolji prijenos. Nitko me nije mogao kritizirati - anegdota je koju je prepričavala cijeli život.
Kao svijetle primjere u povijesti sporta, svojedobno nam je u našem sportu izdvojila pokojnu Zulejku Tućan-Štefanini.
- Ona je najsvestranija sportašica naše svekolike povijesti. Osvajala je vrijedna priznanja u 14 sportova. Nju se jednostavno ne smije zaboraviti. Rezultati govore o dijelu njezine predanosti sportu. Možda će mnogi reći da sam opet jednom 'retro', ali Zulejka Tućan-Štefanini je zlatnim slovima zapisana u temelje našeg sporta, tjelesnog odgoja u njegovu najširem, najvrednijem smislu. U međunarodnom sportu izdvojila bih Nizozemsku Fanny Blankers-Koen. Bila je atletičarka, još 1936. kao 16-godišnjakinja trčala je u olimpijskoj štafeti 4 x 100 m. Drugi svjetski rat prekinuo je i njezin natjecateljski put. Ona je dalje trenirala, natjecala se na mjesnim natjecanjima u konkurenciji s atletičarima. Udala se za svoga trenera, sportskog novinara Jana Blankersa, rodila dvoje djece. Atletiku nije zapuštala. I na prvim Olimpijskim igrama u Londonu 1948. godine izborila četiri zlatne medalje! Natjecala se sve do OI 1952. u Helsinkiju. Pozivali su je na sve velike mitinge. Odazivala se, ali nikada nije prihvatila pozive za nastup u Njemačkoj. Njezino nizozemsko srce nije moglo oprostiti da su Nijemci razbili nasipe i pustili slano more u zemlju koju su generacije njezinih predaka otimali mučnim radom od mora - ispričala nam je.
Život sportskih komentatora nije lak. Prvi put kad se uživo javljala u 'Dnevnik', morala je pročitati rezultate Prve savezne nogometne lige. Tad je bila još početnica i trema ju je 'pojela', oduzela joj glas. Odmah je nazvala mentora Hrvoja Macanovića jer je htjela da ga zamijeni. On joj je smireno rekao: 'Samo ti počni govoriti kad dobiješ znak. To ti je kao utrka, na startu imaš tremu, ali kad kreneš, onda trčiš'. No kritike nisu zaobišle ni legendarnu Milku. TV Novosti su joj 1971. dale titulu Miss Lapsus, a kako je u prijenosima umjetničkoga klizanja šljokica bila najčešća riječ koju je izgovarala, prozvali su je Tirkizna šljokica.
- Ono čega se najbolje sjećam je da sam zbog umora više puta klizačicu Gabi Seifert nazvala Gabi Novak. Jednom sam i zapjevala tijekom prijenosa. Bila sam u Budimpešti na klizanju i u pauzi su pustili glazbu. Počela sam pjevati i nisam vidjela da mi je mikrofon ostao uključen. Zazvonio mi je telefon iz Zagreba i moj tadašnji šef Marko Vojković rekao mi je da se moram ispričati gledateljima zbog pjevanja. Ja sam mislila da ne moram, ali sam to ipak učinila. Rekla sam: 'Poštovani gledatelji, vi ne plaćate pretplatu da biste slušali moje pjevanje i zvali su me iz Zagreba da vam se zbog toga ispričam'. Vojković me opet nazvao i bio je ljut što sam rekla da su me zvali iz Zagreba - prisjetila se jednom za Jutarnji list.
Kao urednica u sportskoj redakciji i mentorica mnogim generacijama sportskih novinara bila je prilično stroga. Nije tolerirala kašnjenje, a za psovanje u redakciji se u škrabicu moralo staviti dva dinara.
- Voljela sam red, da svatko zna što treba raditi. Nisam dala ni da se u redakciji psuje. Tko je psovao, morao je staviti u kasicu sitni novac. Kasica se brzo punila pa smo od prikupljenog novca najčešće išli na ručak ili večeru i družili se izvan posla. Ali od svega mi je bilo najgore kašnjenje, to nisam dopuštala - rekla je za Glas Istre.
Vrsnu komentatoricu kolege s televizije opisuju kao iznimno moralnu i principijelnu osobu. Na pitanje kako je gradila te osobine, rekla nam je:
- Bilo je to dobro vrijeme zajedničkog rada i vjere u ono što nastojimo postići. A što se tiče 'samoizgradnje', o tome mogu reći ovo. Janez Drnovšek, taj smireni, obrazovani, mudri čovjek, rekao je u jednom razgovoru s jednim našim kolegom - tema je bila čovjek u svojoj svekolikosti: 'Dragi mladi prijatelji, svi se mi rađamo kao dvonošci, a samo neki tijekom života postaju ljudi!'. Tu pretvorbu, te temelje razvitka u svakome od nas, počinju ugrađivati roditelji i najranija zajednica. Samo se na tim temeljima pojedinac dograđuje, poboljšava ili ispravlja samoga sebe. Zato – ugodno je čuti lijepo mišljenje o sebi, ali ... ja nisam baš uvijek oduševljena sama sa sobom.
Legendarna televizijska sportska novinarka i atletičarka, Milka Babović, preminula je u 93. godini u Zagrebu
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
