Show

Komentari 9

Žarko Potočnjak: 'Najviše mi nedostaje moj unuk Viktor...'

Žarko Potočnjak: 'Najviše mi nedostaje moj unuk Viktor...'

Blagdani su dani kad slavi drugi rođendan. Krajem 2001. dijagnosticirali su mu karcinom. Već iduće, 2002. godine, oporavio se i slavio Božić kao svaki zdravi čovjek. Imao je karcinom na desnom plućnom krilu

Otkad znam za sebe, Božić je upisan u mom srcu, baš kao i Uskrs, Velika Gospa i rođendani mojih najmilijih. Zato mi korona ne može ukrasti Božić, kaže Žarko Potočnjak (74). To bi bilo isto kao da, ističe, kažemo da netko iz tebe može ukrasti ljubav. Glumački velikan dodaje da ako je Božić u tebi, tu i ostaje, zauvijek.

POGLEDAJTE VIDEO: 

 

Veseli se blagdanima unatoč pandemiji. Svake godine nadopunjuje maketu jaslica koje je napravio. Naziva je maketarskom radnjom kojoj nema kraja. 

- Uvijek se može nešto dodati, uvijek postoji neki djelić sela koji se može dodati, djelić Betlehema, zvijezda koja se kreće po nebu, a koja još nije gotova, rijeka koja teče i koja isto tako još nije gotova. Dakle, te jaslice su se radile, recimo, dva desetljeća, a vjerujem da će se raditi još koju godinu - priča Žarko. Zbog godina je u rizičnoj skupini pa se mora čuvati više od ostalih. Stoga ovih blagdana neće primati čestitare niti će on kome u goste s najboljim željama. 

- Neće mi to nedostajati jer za mene je Božić intimna, obiteljska svetkovina. Ona se zatvara u tišinu, u obitelj, i otvara se druga vrsta ljudske radosti. Ne ona koja obiluje velikim gestama, nego radošću koja je mirna, tiha i puna ljubavi - kaže glumac.
Koroni se ne predaje niti zbog nje pada u depresiju. Napravio je dva broda, puno je radio na kući u Okiću, ali oko svega toga ostalo je još mnogo posla. Sad je sve stavio po strani jer razmišlja kako napraviti mali stolni križni put.

- Figurice bi bile veličine oko dva centimetra, no za to treba dobro proučiti postojeći teren, a moram i vidjeti kako stojim s vremenom - govori nam. U vrijeme blagdana uvijek se raznježi jer se sjeti Božića koje je kao dijete nestrpljivo iščekivao. Prva sjećanja na dan Isusova rođenja u njegovoj obitelji su obljepljivanje prozora pak-papirom. Mama mu je bila učiteljica, a prosvjetnim radnicima tad je, priča, bilo zabranjeno ići u crkvu. Pazili su da nitko ne vidi da imaju bor u kući. Sljedećih nekoliko Božića slavio je s ocem, majkom te djedom i bakom. 

- Oni su vrlo pažljivo čuvali sve božićne običaje. Nakon toga prošlo je nekoliko Božića na polnoćkama, vjerojatno i još nekoliko Božića s alkoholom i onda ovi današnji tzv. pokajnički Božići. Kad čovjek moli Boga da mu oprosti za sve ono što je radio tijekom života - ispričao je Žarko.

Blagdani su mu dani i kad slavi drugi rođendan. Krajem studenog 2001. liječnici su mu dijagnosticirali karcinom na desnom plućnom krilu. Uz maksimalno zalaganje liječnika iz bolnice Jordanovac, govori Žarko, dobio je još 20 godina vrlo lijepog života. Operirali su ga 13. prosinca.

- Zahvat je bio temelj i početak liječenja. Već za Božić iste godine od Nike Pavlovića, nekadašnjeg direktora kazališta Komedija, bio sam pozvan na božićnu večeru u Komediju. Tad, te večeri, na toj proslavi stvarno sam bio uvjeren da je to moj drugi rođendan - prisjetio se Žarko.

Ne skriva da je operacija bila teška, ali kako su se koristile najnovije metode plućne kirurgije, sve je završilo dobro. Rehabilitacija je trajala dugo, ali već idući Božić slavio je kao svaki zdravi čovjek. Potočnjak te trenutke itekako pamti pa ne propušta priliku odužiti se liječnicima. Rado se odazvao pozivu akademika Miroslava Samardžije, ravnatelja bolnice Jordanovac, da progovori i osvijesti ljude koliko su važni preventivni pregledi. 

- Potres mu je doslovno uništio više od pola bolnice, a on nije odustao od akcije koju je počeo. Mustafa Nadarević i ja smo mu pomagali. Htjeli smo biti dio tima koji upozorava građanima, poziva ih na redovite kontrole, jer ako se otkrije na vrijeme, tad su velike šanse da se ona gotovo potpuno izliječi. Nažalost, Muje zbog te bolesti više nema, ali jednom kad ta akcija potpuno uspije, i njegov trud bit će u njoj ugrađen - priča Žarko.

Glumac ne skriva da je u mladosti burno živio. Nerijetko je spojio slavlja pa su mu novogodišnja slavlja počela odmah nakon Božića. Fešte su završavale oko 4. siječnja, kad se počinjalo s igranjem prvih predstava. 
Svih veselja između kraja i početaka igranja predstava, raznih manguparija u tih desetak dana u godini, smije se danas, slabo se sjeća.

 

- Jednu Novu sam dočekao u ratu u zemunici, jednu s upalom pluća u bolnici - smije se.
Novu, 2021. godinu, dočekat će s dugogodišnjom partnericom Višnjom i, iako već desetljećima ne pije, u najluđoj noći u godini popit će čašu šampanjca. 

- Kucnut ću se s jednom čašicom u kojoj će biti nekoliko kapi dječjeg šampanjca koje bi pripale mom unuku Viktoru, kćeri Mirni i njezinu suprugu Nenadu. Zbog pandemije ne smijemo toliko riskirati i okupiti se. Strašno mi nedostaje to malo biće, taj mali Viktor, i to je najstrašnije što mi je ova korona uzela. Naše susrete, zagrljaje, druženja - priča nam Žarko.
Kad napravi rezime ove 2020. godine, ne skriva kako je se ipak ne želi tek tako riješiti. Na brzinu. 

- Proveo sam puno vremena u kući na Okiću, pratio kako moj unuk raste i dobiva prve zubiće, relativno dobro prošao je teški plućni udar ove jeseni. Godinu ću nositi na plećima, kao i sve dosad - završava Potočnjak.

Najčitaniji članci