'Nije se rodila koja može skinuti projektil kad ga Ćamila lansira!'

Golmani i golmanice posebna su sorta sportaša. Uvijek malo 'na svoju ruku', zadnja brana i: dežurni krivci. Bajkovita golmanska priča Tee Pijević i Lucije Bešen napisana je u Danskoj, brončanim slovima. Ivana Kapitanović od sreće je bila uplakana na dočeku u Zagrebu, a u Rijeci... Oduševljeno je navijala i od sreće skakala jedna od najvećih koje smo ikad imali - Ljerka Krajnović (57).

Europska prvakinja, jedna od onih za koje nimalo nećete zagaziti u patetiku ako ju nazovete: hrvatskom sportskom legendom. I junakinjom, ne samo sportskom.

POGLEDAJTE VIDEO: Kraljice šoka - bronca!

Pokretanje videa...

02:00

Hrvatice slave povijesnu broncu | Video: Hrvatski rukometni savez

Sve se, kažu, u životu može kupiti osim prave ljubavi i - iskustva, a rukometnog i životnog, Ljerka ima 'za izvoz'. Pa pričajući, puna emocija, o brončanim 'Kraljicama šoka', svaku drugu rečenicu zapravo uobličuje u savjet.

- Nema nitko dovoljno superlativa za te naše fantastične cure. Bilo je, vjerojatno, i jačih generacija, ali veće klape od ove nismo imali. Pa su napravile ono što npr. Petika i ja ili Penezić i Tatari nismo uspjele. Prošao je koji dan, emocije im se polako počinju slijegati, ali vjerujte mi: vide one te medalje oko vrata, ali nisu još istinski svjesne što su napravile, kakvo je to sportsko čudo - priča nam Ljerka.

- Ne znam kad mi je srce bilo punije, dok sam ih gledala kako igraju ili kako se, nakon pobjeda, vesele. Jer to je to: radost. Rukomet je igra i veselje. I zato nek' uživaju, vesele se, budu radosne i upiju svaki trenutak te radosti. Proći će godine dok shvate kako su silno veliku stvar napravile za naš ženski rukomet. Cure, guštajte i u rukometu i u životu. To je bit svega. I naravno: hvala vam. Od srca vam hvala!

Vrijeme pandemije nije za bespotrebne kontakte i naslikavanja pa je i Ljerka Krajnović ovaj put ostala 'samo' glas iz telefona. A ionako, kaže, ne bi ni stigla na klasični intervju.

- Sin i ja jedno domaćinstvo, mama i tata drugo. Sin maturant, mama 80, a tata 85 godina. Kako god okreneš, meni je dan kratak. Radim u Arrivi i držim dva kućanstva. Brinem za četveročlanu obitelj, za kuću i okućnicu. Kuham, perem, peglam, idem u trgovine i ljekarne, održavam kuću, vrt i dvorište, pazim na obitelj... Sport je moj život, ali danas: preko sportskog paketa koji je tata uzeo. Sjednemo pred TV i navijamo - smije se Krajnović.

ČUDO U DANSKOJ Hrvatice su brončane na Euru!!!

Kaže 'velika stvar za ženski rukomet'. Može li biti sreće da je to početak priče, a ne samo jedno blistavo poglavlje kao iznimka? U Ljerkinom gradu, npr., su i ženski i muški rukometni klub Zamet. Veliko ime, a borba za život skoro pa od danas do sutra...

- E tu sad više nemam savjeta nego želje - opet se smije Ljerka, 'po profesiji' optimist i borac za pravdu.

- Znamo svi da vrhunski sport ostane u sferi bljeska bez kontinuiteta ako ne poprati gospodarstvo. Bilo reprezentacije, bilo klubove. Ove cure će dobiti priliku da taj kontinuitet pokažu na SP, a što se moje Rijeke i sporta tiče: svaka čast Damiru Miškoviću i... To je, na žalost, to! Odlaze nam i cure i dečki. Ne samo iz riječkih ili hrvatskih klubova, ne samo iz sporta nego generalno. Idu tamo gdje će njihov rad biti cjenjeniji, a to je, koliko nam god zbog toga bilo teško, nešto normalno. Tužno, ali normalno. Posebno kad govorimo o sportašicama i sportašima čija karijera ne traje do 60. ii 65. godine života. Nitko neće dočekati mirovinu igrajući.

- Ćamila Mičijević, Katarina Ježić, Ana Debelić i Dejana Milosavljević bile su u Zametu. Četiri brončane. Dino Slavić, fantastični riječki golman kojeg sam trenirala kao klinca u Matuljima, najprije je otišao u Umag pa u španjolski Ademar Leon. Dok se ne promijeni i stanje u privredi i Zakon o športu (po uzoru na onaj francuski, npr.) to će biti sudbina hrvatskog sporta.

IZBORNIK BRANI DJEVOJKE Šoštarić: Nitko mi neće vrijeđati obitelj, naš rukomet i državu...

Ne znamo ni sami kako, ali razgovor je skrenuo u nevesele vode. Međusobno smo se prekorili zbog tmurnih tema usred razgovora s najljepšim mogućim povodom. Ispalo je, ipak, da Ljerka Krajnović nije 100% van sporta.

- Zbog operacija koljena došlo je doba života u kojem nije uputno ni potrčati, ali ne da meni 'vrag' mira. Imam jednu moju dragu ekipu, riječko Planinarsko društvo Duga. Pa sam s njima potegnula na turu Platak-Snježnik-Risnjak. Naletjela je nekoliko puta kriza, ali kad god mi u životu dođe kriza ja potegnem još jače i... Ishodala sam to. To je bila moja medalja - još jednom ide smijeh neuništive majke, kćeri i sportašice, silno hrabre žene koja je sama razotkrila užasno ružnu priču u riječkom KBC-u pa postala i nacionalna junakinja u borbi protiv mita i korupcije.

BEZ DLAKE NA JEZIKU Ćamila HTV-u: Je li vam sad žao što nas niste ranije prenosili?

Tu je priču, kao svi posebni ljudi, pustila iza sebe i ne busa se u prsa. Mi, ostali, na to trebamo podsjećati. Ljerka radije priča o sportskim nacionalnim junakinjama:

- Ćamila, ne guraj se 'na šest', tamo se samo može ozlijediti. Imaš visinu i tu 'polugu', digni se na 10 metara i lansiraj bombe jer nije se rodila golmanica koja to može obraniti. Šoštarić je sve vodio fantastično, napravio najviše što ijedan trener može: izvukao maksimum iz svoje ekipe. Na crti: malo Ana Debelić, malo Keti Ježić. Pa Larissa Kalaus... Na golu Tea i Lucija: kolosalno. Vidjelo se i na parketu i po svim javnim istupima da su klapa, da 'ginu' jedna za drugu, da nitko ne stavlja vlastiti ego u prvi plan nego igraju tako da se zna kako je iznad svih Hrvatska, cijela ekipa. Mnogi nisu ni znali da su otišle na Europsko, a onda su skupile cijelu naciju. Sve je stalo i svi smo navijali za njih. I opet ćemo!