Sicanje, poznato i kao bocanje ili križićanje, tradicionalni je običaj tetoviranja koji se prakticirao među katoličkim Hrvatima, ponajviše u središnjoj Bosni, ali i u dijelovima Hercegovine i Dalmacije
Lifestyle
Komentari 142Sicanje, poznato i kao bocanje ili križićanje, tradicionalni je običaj tetoviranja koji se prakticirao među katoličkim Hrvatima, ponajviše u središnjoj Bosni, ali i u dijelovima Hercegovine i Dalmacije
Upečatljiv nastup i snažna poruka grupe Lelek, pobjednica Dore 2026. godine, privukli su pozornost ne samo glazbom, već i neobičnim tetovažama na licima i rukama članica. Mnogi su se pitali kakvo se značenje krije iza tih zamršenih simbola, no riječ je o nečemu mnogo dubljem od puke estetike. Te tetovaže izravna su posveta drevnom i gotovo zaboravljenom običaju Hrvatica iz Bosne i Hercegovine poznatom kao sicanje, tradiciji koja je doslovno spašavala živote.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:13
Običaj je to koji pripovijeda priču o otporu, vjeri i neizbrisivom identitetu upisanom izravno u kožu žena koje su ga nosile. Za djevojke iz Leleka, ti simboli predstavljaju 'tijelo kao mjesto na kojem se lomila povijest', odajući počast generacijama pretkinja čija je žrtva utkana u njihovu umjetnost.
Sicanje, u nekim krajevima poznato i kao bocanje ili križićanje, tradicionalni je običaj tetoviranja koji se prakticirao među katoličkim Hrvatima, ponajviše u središnjoj Bosni, ali i u dijelovima Hercegovine i Dalmacije. Iako njegovi korijeni sežu u predslavenska, pa čak i pretkršćanska vremena, masovnu primjenu i specifično značenje dobio je nakon pada Bosne pod osmansku vlast 1463. godine. U tom mračnom razdoblju, sicanje je postalo moćan alat za očuvanje identiteta i zaštitu od nasilne asimilacije.
Glavni cilj bio je spriječiti odvođenje djece. Roditelji su tetovirali svoju djecu, nadajući se da će ih tako zaštititi od zloglasnog 'danka u krvi', prakse kojom su osmanski osvajači odvodili dječake kako bi ih preobratili na islam i unovačili u janjičare. Još češće su se tetovirale djevojčice i mlade žene. Vidljivi kršćanski simboli, poput križa, trebali su ih učiniti 'neprihvatljivima' za turske muškarce te ih tako zaštititi od otmice u hareme, prisilne udaje i preobraćenja. S obzirom na to da islam zabranjuje tetoviranje, ovi trajni biljezi na koži bili su jasan znak pripadnosti koji se nije mogao sakriti ni izbrisati. Čak i ako bi neka djevojka bila odvedena, tetovaža je ostajala kao vječni podsjetnik na njezino podrijetlo i vjeru.
Običaj stariji od kršćanstva
Iako je sicanje svoj vrhunac doživjelo kao oblik katoličkog otpora, povjesničari i etnolozi slažu se da je praksa znatno starija. Grčki povjesničar Strabon još u prvom stoljeću prije Krista pisao je o tetoviranju među stanovnicima današnjeg Balkana, navodeći ga kao običaj ilirskih plemena. Smatra se da su mnogi motivi, poput krugova, grančica i geometrijskih oblika, zapravo poganski simboli koji su se s vremenom isprepleli s kršćanskom simbolikom.
Najčešći motivi bili su različite varijacije križa, često stilizirane s grančicama koje podsjećaju na jelu (jeličin križ). Uz križ, popularni su bili i krugovi (kolo), koji simboliziraju zajedništvo i vječnost, zatim 'ograde' oko zapešća te razne grančice i klasje. Ta mješavina drevnih i kršćanskih simbola stvorila je jedinstveni vizualni jezik koji se prenosio s generacije na generaciju.
Bolni ritual kao simbol otpora
Proces sicanja bio je bolan i odvijao se bez moderne opreme. Obično se izvodio tijekom velikih katoličkih blagdana, poput svetog Josipa, Blagovijesti ili u tjednu uoči Uskrsa. Djevojčice su se tetovirale u ranoj dobi, najčešće između desete i petnaeste godine. Smjesa za tetoviranje spravljala se od prirodnih materijala: čađe ili usitnjenog ugljena, meda, vode, a ponekad i majčinog mlijeka, za koje se vjerovalo da daje posebnu zaštitu.
Jedna od 'tetoviranih baka' iz sela Rumboci u Rami, Marta Šarčević, rođena 1938., prisjetila se tog iskustva u jednom razgovoru.
​- Uzmeš iglu, onu kojom smo prije šivale, i crtaš. Koža se morala zategnuti. Morao si trpjeti bol. Bilo bi sve krvavo. Čudim se, hvala dragom Bogu, da nismo nikad venu probušile - ispričala je.
Nakon što bi se simboli uboli u kožu, ruka bi se zamotala i ostavila tako jedan dan, a potom isprala hladnom vodom. Ta bol nije bila samo fizička; bila je to cijena slobode i čin hrabrosti kojim su mlade djevojke preuzimale kontrolu nad vlastitim tijelom i identitetom. Običaj je počeo nestajati nakon Drugog svjetskog rata uspostavom komunističke Jugoslavije, kada takvo isticanje vjerske pripadnosti nije bilo poželjno. Danas su jedine živuće nositeljice tradicionalnih tetovaža starice rođene prije ili tijekom rata.
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+