Topiary vrt u Sraćincu djelo je 70-godišnjeg Vladimira Flegara koji je sa suprugom Hrvatsku "ucrtao" na svjetsku Topiary kartu. Krenuo je kao samouk, učeći na vlastitom iskustvu
Vlado je tvorac jedinog našeg Topiary parka: Inspirirao me film 'Edward Škaroruki'
Kad sam 1995. počeo uređivati ovaj vrt, a ideja kao da se nametnula sama od sebe nakon što sam pogledao film 'Edward Škaroruki' s Johnnyjem Deppom, ni na kraj pameti mi nije bilo da će od njega nastati jedan pravi Topiary vrt. U to vrijeme nisam baš puno ni znao o tome niti je ta umjetnost obrezivanja grmlja i drveća u skulpture bila raširena, no htio sam imati nešto čime mogu zaokupiti vrijeme. Tad još nismo imali internet, da tako učimo, a čak i kad sam nakon 15-ak godina počeo hodati po prvim izložbama po svijetu i zalazio u knjižare ne bih li pronašao literaturu o tome, nije je bilo. Tako sam na kraju samouk, pa sam jako ponosan na uspjeh, kaže 70-godišnji Vladimir Flegar, koji je svojim 30-godišnjim trudom mali Sračinec kraj Varaždina i Hrvatsku "ucrtao" na svjetsku Topiary kartu, i to velikim slovima. Naime, njegov Topiary vrt u Sračincu jedini je takav park u Hrvatskoj i drugi u čitavoj Europi. Još jedan se nalazi u gradiću Durbuyu, u Belgiji, i jedan je od samo sedam Topiary vrtova u svijetu.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
07:41
- Koliko znam, s oko 400 sadnica mi smo najveći vrt na svijetu, pa nas to posebno raduje - kaže gospodin Vlado.
Štoviše, kad je te 1995. počeo s vrtom, posadio je čak 800 pelcera, odnosno 800 grančica koje je uzeo od grma koji je njegova majka svojedobno dobila na poklon od prijateljice i posadila u vrtu, tako da nije bilo velikih početnih ulaganja, no kako se pomalo otvarala vizija Topiary vrta, trebalo ga je prorijediti. Naime, na 330 metara, na koliko se vrt prostire, trebalo je još ukomponirati šetnicu, pa su dio sadnica podijelili ili prodali ljudima koji su pokazali interes da se okušaju u gradnji jednog takvog vrta.
- Nije ih baš bilo puno, ljudi zapravo stvarno nisu znali puno o toj vrsti umjetnosti. Teško sam i sam dolazio do informacija jer u doba kad sam počeo s time nije bilo interneta, na kojemu danas možete pronaći upute baš za sve. Kad sam nakon 15-ak godina počeo hodati po izložbama u svijetu, obično bih u svakom gradu obišao knjižare u potrazi za literaturom o Topiary vrtovima, no knjiga uglavnom nije bilo. Tako sam zapravo krenuo kao samouk, učeći na vlastitom iskustvu - priča Vladimir.
Na početku je gotovo sve radio sam, uz prešutnu podršku supruge Anice, u pauzi izrade suvenira, koje je počeo proizvoditi nakon što je ostao bez posla.
- Neko vrijeme sam tražio posao, no kako sam već imao 40 godina, svima sam bio prestar, pa nije bilo druge nego okrenuti se nečemu što tinja u meni od mladih dana. Naime, još kao učenik osnovne škole imao sam dara za likovnu umjetnost i moja nastavnica likovnog odgoja navijala je za to da ćemo ja i jedna kolegica iz razreda jednog dana upisati Likovnu akademiju. Oduvijek postoji taj neki žar prema umjetničkom izražavaju, koji sam počeo koristiti kroz izradu suvenira, a posebno u vrtu. Ranije sam iz hobija dosta slikao, kipario u kamenu i drvetu, to me baš opuštalo. A oblikovanje vrta postalo je veliki izazov jer, kao što sam spomenuo, nije bilo literature ni drugih izvora iz kojih bih učio. Inače sam takav da što je izazov teži, to se ja s više strasti bacim na to, a to je sigurno pridonijelo uspjehu - priča Vladimir.
Bez kemikalija
Kaže kako vrt nikad nije tretirao hormonima rasta i nikakvim kemikalijama, sve do prije 12 godina, kad se uslijed globalnog zatopljenja u Hrvatskoj pojavio šimširov moljac, gusjenica koja uništava raslinje grickanjem lišća.
- Mnogi to nisu prepoznali, pa su ostali bez vrtova. Ja sam vam studiral tog moljca punih pet godina, istražujući kako tome stati na kraj, jer si nisam mogao priuštiti da ostanemo bez ovoga u što smo jako puno uložili. Danas taj vrt ima milijunsku vrijednost, zapravo se i ne može izraziti novcem kad uzmete u obzir sate rada i svu ljubav koja je uložena u njega - priča Vladimir.
U poslu oko vrta ne koristi nikakve posebne alate, odnosno skulpture u grmlju urezuje ručno sa škarama, a cijeli je vrt podijeljen na tematske cjeline - od dinosaura, željezničke postaje, Anđelinjaka, pa sve do Svete obitelji. Šetajući kroz park - koji neki obiđu za sat vremena, a neki vole iskoristiti priliku i zapitkivati domaćina, pa se šetnja protegne i na više od tri sata - proći ćete kroz 30-ak priča oblikovanih u prirodne zelene forme.
- Može to trajati i puno dulje - kaže Vladimir uz smijeh, jer onima koje baš zanima kako izgraditi jedan takav vrt može pričati o 30-godišnjem iskustvu cijeli dan.
Kako tu njegovu predanost vrtu podnosi supruga Anica, pitamo Vladimira.
- U početku je samo prešutno trpjela kad bih se ja posvetio vrtu, no kasnije mi se pridružila i jako mi je velika podrška. Otkad smo otvorili vrt za posjetitelje, ona je sa mnom u vrtu po 10, pa i 14 sati na dan. Odnedavno se i ohrabrila oko toga da uzme škare u ruke i obrezuje, pa mi je sad puno lakše. Naime, kad radim sam, treba mi oko mjesec i pol da cijeli vrt obrežem i uredim, a uz njezinu pomoć je ipak brže. Nadam se da će se i sin i snaha ohrabriti u tome. Iako puno pomažu, zasad se izvlače od obrezivanja jer kažu da ne bi htjeli nešto pokvariti - priča Vladimir. Najviše nade polaže, međutim, u 13-godišnjeg unuka, koji djeda i inače rado prati u svim aktivnostima, pa se nada da se i Topiary vrtom već "zarazio".
Ulaznica pet eura
No kako on i supruga, dvoje penzića, podnose troškove koje zbog vrta imaju? Uspiju li ulaznicom "pokriti" ulaganja ili zbog vrta trpi kućni budžet?
- Sreća je da smo inače jako skromni, ne treba nam puno, pa dobar dio moje i suprugine mirovine ide za tu namjenu jer se borimo protiv globalnog zatopljenja, trebalo je urediti šetnice i stalno ima posla u koji treba ulagati. Moram reći da nam sad pomažu i sin i snaha. Što se ulaznica tiče, brojni stranci koji nam dolaze znaju se malo i podsmjehnuti kad im kažem da se ona od otvorenja, prije otprilike tri, četiri godine, nije mijenjala. Za odrasle stoji pet eura. Svi kažu da se u drugim parkovima i arboretumima po svijetu ulaznica plaća najmanje 10, a negdje i 20, pa i više eura, no nismo se još odlučili na povećanje cijena, jer još ima posla koji moramo odraditi kako bi vrt bio još bolji - kaže Vladimir.
Naime, dosad se do ulaza dolazilo preko privatnog posjeda pa ne postoji put označen u GPS tražilicama, tako da se mnogi stranci, pa i građani Hrvatske koji vrt žele posjetiti, izgube i na kraju odustanu.
Za vjenčanja ili proslave
- Mogu reći da su jedino Slovenci i Međimurci uporni, oni ne odustaju dok nas ne nađu. No to nam je dosta nezgodno, pa smo nedavno podnijeli zahtjev u općini da se uredi prilazna cesta, kako bi ih bilo lakše naći. Nadam se da će to odobriti, jer vjerujem da može dosta pridonijeti turizmu i prepoznatljivosti našega kraja - kaže Vladimir.
Dodaje kako su im Varaždinska županija i Turistička zajednica Varaždina već dali malo vjetra u leđa s nekoliko nagrada, od kojih su neke bile i novčane.
Kad se uredi cesta, to će otvoriti i nove prilike da se Topiary vrt svjetskih razmjera u malom Sračincu razvija kroz dodatni program i usluge, pa bi na red mogla doći i ideja gospođe Anice da ga otvore za vjenčanja ili prigodne proslave.
- Volio bih da sve to ide malo brže, tako da i ja doživim da vrt zaživi u svom punom sjaju, no puno toga ne ovisi o nama, pa to i ne možemo sami mijenjati - kaže Vladimir, kojemu po glasu i stasu nitko ne bi rekao da je 70-godišnjak.
Njegov vrt ga pomlađuje i čini zdravijim, kaže.
- Ne mogu lagati, ima dana kad osjećam tegobe koje dolaze s godinama. Recimo, ujutro se znam probuditi pa zglobovi škripe. No čim moja Anica i ja popijemo kavu te otvorimo vrata prema vrtu, postajem čovjek sa zglobovima mladića. U vrtu nijedan ne škripi - kaže Vladimir uz smijeh.
Svakodnevna šetnja u prirodi, među skulpturama koje poznaje još otkad su bile samo pelceri od 10 centimetara i u koje je utkao sate, dane, mjesece i godine urezivanja i jako puno ljubavi danas mu sve to pomalo vraćaju.