Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Despacito: 'Sami ste odgovorni za baš sve što vam se događa!'

Dolazim k sebi. Prvi put pada kiša i osjećam jesen. Osjećam se kao da me netko isprebijao. I dušu i tijelo, ali neki ugodan umor. OK, tulumarila sam šest dana, JMBG je tu...

Autor Anđa Marić / andjamaric.com

Ali doživjela sam toliko divnih stvari da još uvijek polako procesuiram. Mislim da imam svojevrstan Overload dobrosti. Nisam navikla. Osjećam se dobro, nekako živo. Probuđeno. Pomalo sam i u šoku jer sam osvijestila koliko sam se “oklopila” svim svojim zidovima i obranama, i čuvala se od života. Svašta sam spoznala i svašta vam želim pričati. Despacito.

Najprije da podijelim s vama koliko me nervira pjesma Despacito. A onda i kada mi ljudi (ali stalno) govore: “Polako!”, a ne mogu brzo ni da hoću. Možda moji pokreti djeluju ishitreno i nekoordinirano, da, često izgleda kao da padam, ali stvarno, mislite li da meni pomaže da mi netko govori: Polako, kud žuriš? Ja, u stvari, ništa ne stignem jer sam toliko spora da svugdje zakasnim. Uglavnom, nadam se da sam dočarala sliku: osjećala sam se jadno svaki put kad su mi rekli “polako”, sve dok prošli tjedan od Ubera u Madridu nekoliko puta nisam čula: Despacito, señorita! - i taj izraz je dobilo sasvim novi šarm.

Neki sam dan gledala Anin video o ljudima koji nas ne razumiju. Ta – daam! Evo mene koja oholo mislim da me nitko ne razumije, tj. da nitko ne kuži kako se ja osjećam, dok istovremeno ne kužim ni ja njih, niti me ne zanima, iskreno, ali ipak sam “uvrijeđena” i žalosna što je tako. Dvolično od mene, znam. Čisti apsurd.

Evo npr. moj tata i ja. On me ne razumije, a ja vapim za tim iako se sasvim dobro slažemo, ali čak mi je i rekao da sam čudna. Istovremeno ja ne razumijem njega i to ZAŠTO on ne može razumijeti mene. Tada se sjetim kada nam je naš profesor i terapeut, Tomislav Kuljiš, to objasnio ovom prispodobom: Moj tatko je Commodore 64, a ja sam npr. Mac Book Air. Svi moji programi njemu su blAH##”!$%&=. Operativni sustav. Ste skužili što rade današnji “klinci”, kakve su si poslove izmislili i kako dobro žive?

Ja mislim da je svaka generacija naprednija i da svijet fakat postaje bolje mjesto. Despacito (pomalo).

Danas kad sam prolazila pored šanka u kafiću i nekoliko puta čula taj “polako”, vratio mi se “despacito” i shvatila sam da mi svi ti ljudi na svoj najbolji mogući način pokušavaju reći da mi žele dobro. That’s it. A ja ću si dopustiti da despacito to i shvatim/svladam. Nije fora u tome da se “kužimo” nego da se prihvaćamo.

Ali da mogu ikoga prihvatiti takvog kakav je, npr. tatu, moram prvo prihvatiti sebe. Señorita despacita! Duboko.

Znate kaj me još nerviralo? Stvarno mi predstavlja izazov kada me ljudi žale zbog toga kako hodam i svega što mi se dogodilo. Imaju razne teorije o tome kako je to grozno i često mi govore da se samozavaravam kad ih pokušavam utješiti da je sve OK, i da je ovo zapravo najbolje što mi se desilo u životu. Tako sam neki dan gledala novinarku koja mi je ganuto objašnjavala koliko me žali i sjetila se da svatko uvijek gleda kroz sebe i govori o sebi, pa sam poslušala priču o tome kako bi se ona osjećala da je na mom mjestu. Izdržala sam i nije mi otpala kruna s glave jer sam je pustila da ima svoje mišljenje.

Nisam se uplela, nisam potrošila svoju energiju i osjećala sam se dobro. A u tome je fora, zar ne?

No, moj život pobrinuo se da mi priredi situacije da provjerimo jesam li naučila lekciju. Danas je to bila jedna mlada žena na bankomatu:

- Anđa Marić!?

- Da. Znamo se?

- Ne. Nisam znala da ste tako loše! Mislim, čitala sam nešto, pratilla sam, ali ovo! Oprostite, nisam znala!

 

#casabanchel

A post shared by andjamarics (@andjamarics) on

Zahvaljujući radu na sebi i svojoj školici, moj unutarnji promatrač se probudio prije nego sam postala bezobrazna. Žena je u šoku, nema zle namjere. Bolje rečeno, nesvjesna je da je nepristojna, neugodna, da mi to što je rekla nikako ne pomaže, ali nesvjesna je! Pitanje je, kako ću JA reagirati u ovoj situaciji?

- Ma sada je dobro, bilo je puno gore. Ne brinite, ide na bolje.

- Nisam znala – ponovila je kao robot i otišla.

Gledala sam za njom. Prije bih ušla u raspravu. Rekla bih joj kako se osjećam zbog toga što mi je rekla. Ako bih bila loše volje, svašta bih joj rekla.

Možda vam ja djelujem simpatično, ali zamislite da je moja svijetla strana u simetričnom plesu sa mojom tamom. Možete? Pitajte mog bivšeg muža. Ali, danas spoznajem: bi li svijet bio bolje mjesto da sam joj ukazala nanjen gaf? Teško. Potrošila bih samo svoju dragocjenu energiju. Pitam se, koliko još vremena mi je tu ostalo? Crna sam? Ne mislim da jesam. Nije li bolje svakoj stvari pristupiti kao da nam je zadnji put? Probajte na to gledati veselo.

I despacito dolazim do treće spoznaje ovog tjedna koja će lijepo zaokružiti ovaj tekst. Elem:

Ja sam odgovorna za sve što mi se događa. Sve oko mene je zrcalo.

Ne prihvaćam svoje stanje, svoju sporost i nervira me kada mi ljudi govore polako a ja ni ne mogu brže i to mrzim. To je moja vibra i svi ti ljudi mi samo ukazuju na nju. Moju vibraciju! Fokus, Anđa. Nije lako. Reći ću vam da nije lako biti čvrsta u svojoj namjeri. Nepokolebljiva. Jesam li to uopće ja? No, na svom putu moram ustrajati. Moja namjera je jasna, očekujem najbolje. Fokus.

Pustila sam si pjesmu od Coldplaya, Don’t panic!. Život je lijep, ako primjećujem to. Ili grozan ako sam fokusirana na primjećivanje svega što mi se ne sviđa oko mene. Strašno. Prije je bilo dovoljno da pogledam Dnevnik pa da poželim nestati s ovog tužnog svijeta jer ništa nema smisla. Grozno. Zato je zdravo primjećivati dobro i lijepo. Biti u trenutku, jer imamo samo sada i to je sve što sam vam htjela reći. 

Zagrljaj!

Anđu Marić pratiti možete i na njenom blogu. 

Ostali Anđini tekstovi za BlogBuster:

Message