Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Sve ono što ti se dogodilo, loše i dobro, bilo je najbolje za tebe

Na maturalcu sam. For real. U Španjolskoj, kod Marka i Javiera. Za vikend je veliki tulum, godišnjica njihove Case Banchel. Stiže im 70 prijatelja iz inozemstva i oko 250 domaćih prijatelja.

Autor Anđa Marić / andjamaric.com

Kažem vam da su 40-e kao 20-e, ali s mozgom. I onom važnom spoznajom: kada ću, ako ne sada? To smo, vjerojatno, zaključili svi mi kad smo dobili Facebook pozivnicu i odmah rezervirali karte.

Mi, vječno mladi u srcu. Mi, koji vjerujemo da nam je svake godine malo bolje. Bolje, jer nam svaka godina nosi malo više mudrosti da uživamo u svakom trenutku života.

U stanu (zgradi koju su iznajmili na deset godina i preuredili je u divan loft kao iz filmova), noćas je spavalo 20, a danas dolazi još desetak ljudi. Pokušavam pisati, a pored mene sjedi cura iz Kölna i dečko iz Antwerpena i svako malo mi nešto pričaju Ne mogu me zaista smetati kad su megaljubazni i upravo mi predlažu zajednički doručak.. Dobila sam drugu kavu. Sjedimo na sunčanoj terasi na krovu zgrade. S ulice dopire žamor djece s dvorišta susjednog Colegio della nuestra Señora de dolores. Koji dobar soundtrack za početak dana – žamor djece i žubor Feng-shui vodoskoka u kutu terase. Stiže mi poruka od prijateljice iz Zagreba: “Jel’ uživaš i koliko?” Pitam se mogu li joj točno odgovoriti?

Vratila sam se u dnevnu sobu i uzela komp. Svira neka savršena muzika i svako malo shazamam da vidim tko je. Čitam blog o strahu koji su nam kod rođenja položili u kolijevku. Današnja znanost dokazuje, i mnogo ranije, navodno se strah nasljeđuje i devet generacija unazad. Pa zar je čudno što je svijet ovakav? Moje bake su odrasle u oskudici i ratu dok su im očevi bili na nekom frontu ili u zarobljeništvu. Kada sam ja odrastala u svom ratu, imala sam nerealan strah od silovanja i smrti mojih najbližih. Tek kasnije u životu, osvijestila sam da mnogi moji strahovi nisu moji i da sam, osim strahova, puna i uvjerenja koja mi ne služe. Na primjer, moje mađarske prednice voljele su govoriti: Bolje se bojati nego preplašiti – što bi značilo da je bolje biti vječno oprezna i spremna na najgore nego da ti se jednom to zaista desi? Pa kako je to bolje? Ne jedi dok stojiš jer nikad nećeš imati vremena. Ne drži torbu na podu jer nikad nećeš imati novaca. Život je težak. Budi normalna, tko će te voljeti ovakvu? Budi skromna i krotka. To mi voli reći moj tata, a izjava mu svoj prilici datira iz početka prošlog stoljeća, iz Hercegovine. Ne talasaj. Itd... Andrea Andrassy je u svom zadnjem tekstu to lijepo nazvala Čaj od zdravog razuma, bez šećera. Bolje biti oprezan nego zatečen. I njima su to njihovi roditelji poslužili, a oni ga poslužuju dalje jer je to ide s koljena na koljeno.

Svi smo žrtve žrtava. Civilizacijski. Pušemo na hladno, čuvamo se od života i ljubavi, uplašeni da ćemo biti još jednom povrijeđeni. Strah nas je od nepoznatog i nesigurnog iako sigurno zapravo ne postoji, a nepoznato to više nije kada jednom probaš.

Ispraznila mi se baterija na laptopu pa sam ga odložila da se napuni i izašla na terasu vidjeti tko je tamo. Neka nova lica. Matjaž je razgovarao s jednim lijepim dečkom. Sjedam pored ekipe koju sam upoznala jučer i gledam Matjaža i to novo lice koje je tek stiglo. Ova kuća je kao izlog slastičarnice: gdje god da pogledam, lijepi, zanimljivi, dragi ljudi. Odjednom se dečko diže, a ja mičem pogled. Valjda nije skužio da sam buljila. Dolazi do mene. Prvo me ljubi, a onda pita je l' me može zagrliti jer me htio upoznati, a Javier mu je toliko pričao o meni.

Tu se svi ljube i grle dok se upoznaju. Može. Kaže da ima MS zadnjih 6 godina. To se ne vidi na njemu. Razmišljam, zašto su me prijatelji tako lijepo opisali? Što ja mogu dati/savjetovati ovom dečku koji je naizgled savršeno dobro? Počinje mi pričati o svom putu. O strahu, traumama, okrutnosti prema sebi i tome kako je od sebe uvijek zahtijevao skoro nemoguće. Slušam ga i ne mogu se povezati baš sa strahom jer ja to nemam. Mislim si, jadan dečko. Uskoro, idem na WC.

S terase je kompliciran ulaz u stan (za mene marionetu) i on spremno skače da mi pomogne. Osjećam se ugodno jer ako netko kuži kako sam, to je on. Ulazim u kupaonu. Stan/zgrada je puna ogromnih prostorija u kojima se nemam za što primiti i strah me da ću pasti i ispasti smiješna. Bolje sam nego kada sam bila posljednji put ovdje, ali nisam toliko napredovala koliko sam planirala. U tom trenutku se “lovim” u svom samoosuđivanju, nestrpljenju i svom krajnjem nepovjerenju u život (i svoje noge): past ću.

Izlazim iz kupaone i on me čeka ispred vrata. Padam mu u zagrljaj i priznajem: "Oprosti, imaš pravo. Puna sam strahova." Vratili smo se na balkon i više nismo prestajali pričati do večeri. Osjećala sam se kao da sjedim ispred ogledala. On je meni pokazivao tko sam ja, a ja njemu njegov odraz. Nestvarno. Nikada nisam srela nekoga tko mi je bio toliko sličan. Mentalno i psihički. Pokazao mi je video svog zadnjeg tretmana sa korejskim fizijatrom i upitao me želim li probati, kunući se u njegovu fantastičnost.

Na zidu kuhinje piše Yes To All, a ja sam sad ta žena.

Naravno. Bila je to bolna masaža, ali ujedno i vrlo uspješna. U svakoj pauzi, mogla sam malo više podići nogu i on bi je teže “rušio” na pod. Kad sam treći put išla do WC-a, moje noge su dobile neku čvrstinu. Ili je to bilo zbog odsutnosti straha? Bit će da zbog oboje. Psihoneuroimunologija.

I dođeš tako u zrele 40-e i skužiš da je život divan i da se sve do sada zapravo desilo onako kako je najbolje za tebe. Ok, možda si pala i razbila koljena, možda i glavu, i zaboravila si hodati, ali digneš se i kreneš dalje. Korak po korak.

Na putu ćeš sresti suputnike, dragulje, prave mudrace i škrinjice s blagom, ali samo ako si otvorena i to želiš. Tko traži odgovore (putokaze), taj će ih i naći.

Ne znam kad smo sinoć zaspali. U stanu je spavalo 30 ljudi. Večeras je pre-party za “obitelj” (najbliže prijatelje), sutra za istač i uzvanike. Cijela kuća je na nogama, radi se doručak, gradi loungle za spavanje s novih 20 kreveta na prvom katu, buka usisavača i bušilice. Brijem da Marko i Matjaž, moji cimeri, još spavaju. Još malo drijemam. Osjećam kako mi netko nježno miče kosu s vrata i dobivam poljubac. Kaj je Marko poludio? Okrećem se. Dečko – zrcalo. Zove me na doručak i kaže da je kupaona slučajno slobodna. U kući s 50 ljudi, takvu priliku neću propustiti. Na stolu je već poslužen doručak. Jedemo samo nas petoro, ostatak ekipe je ranije ustao i pripremaju donji kat. Koje buđenje! Ovaj maturalac je puno bolji nego onaj prvi, a ziher ću ga se i bolje sjećati.

Hasta luego, amigos!

Anđu Marić pratiti možete i na njenom blogu. 

Ostali Anđini tekstovi za BlogBuster:

 

Message