Fantastično je kada vidite osobe s hendikepom kako se nose s vezanja tenisice. To bi trebalo pokazivati ljudima kao dobar primjer što se sve može kada se ne odustaje, ispričao nam je Rendulić
Sport
Komentari 5Fantastično je kada vidite osobe s hendikepom kako se nose s vezanja tenisice. To bi trebalo pokazivati ljudima kao dobar primjer što se sve može kada se ne odustaje, ispričao nam je Rendulić
Marko Gračak (26) ostvario je najveći rezultat dosadašnje karijere. Hrvatski parataekwondaš i član zagrebačkog Oriona osvojio je broncu na Europskom prvenstvu u Münchenu u kategoriji do 80 kilograma te tako stigao do prvog odličja na velikim natjecanjima. Do europske medalje nije došao slučajno. U Njemačkoj je pokazao koliko je napredovao, a u četvrtfinalu je pobijedio Ukrajinca Vladislava Nečhaija sa 2-0. U polufinalu ga je zaustavio prvi nositelj, Srbin Nikola Spajić, ali Gračak je turnir napustio s medaljom oko vrata i velikom potvrdom da godine rada, odricanja i treninga daju rezultat.
Bronca mu je, kako je i sam rekao, dokaz da ide pravim putem, ali i snažan poticaj za nastavak sezone i karijere. Pred njim je uskoro i Svjetsko prvenstvo u Južnoj Koreji, a o njegovu razvoju, izazovima parataekwondoa u Hrvatskoj i važnosti ovog rezultata razgovarali smo s trenerom hrvatske parataekwondo reprezentacije Marijom Rendulićem.
- Marko se sportom počeo baviti 2019. godine i tako je godinama napredovao do europske medalje. Kada se krene s parataekwondo natjecanjima, gradi se rating. Kada počinjete, nemate rating pa na početku nailazite na favorite i teško se probijate. Evo, nakon godina rada došli smo do dobrog ratinga i uspjeli osvojiti medalju - započeo je trener hrvatske parataekwondo reprezentacije Rendulić.
Kao i u mnogim olimpijskim sportovima, tako je i u taekwondou vrlo malo novca, a samim time malo je i zaljubljenika koji se bave tim sportom. Hrvatska parataekwondo reprezentacija zato se susreće s velikim poteškoćama, kako u zemlji tako i u Europi općenito.
- Problem je što u Hrvatskoj ima osoba s invaliditetom, ali nema onih koji bi se borili na ovoj razini. Imamo osobe s invaliditetom koje se natječu u formama, ali za njih nema borbi. Ni u Europi nema mnogo natjecanja, tako da je teško doći do borbi i bodova, a samim time teško je izboriti neki uspjeh. Mi se praktički natječemo samo na europskim i svjetskim natjecanjima - kazao je izbornik.
Ipak, Marko slovi kao najveći potencijal svoje kategorije, a nedostaju mu samo borbe u kojima bi pokazao kvalitetu.
- Zadovoljni smo onime što je Marko pokazao, ali da ima više borbi, i rezultati bi bili bolji. On je jedan od najvećih potencijala i to ne tvrdim ja, nego svi kolege koji su ga gledali kako se bori - rekao je izbornik.
Izbornik Rendulić ispričao nam je i o specifičnosti rada s osobama s invaliditetom, ali i naglasio kako su mečevi u parataekwondou nerijetko atraktivniji od onih u redovnom taekwondou, koji se pretvorio u svojevrsni "touch fighting".
- Taekwondo osoba s invaliditetom drukčiji je jer su zabranjeni udarci u glavu. S obzirom na invaliditet, pretežno se radi o sportašima koji nemaju podlakticu, netko nema cijelu ruku ili dio šake. To je kategorija K44 i paraolimpijska disciplina. S obzirom na Markov hendikep, odnosno na to da nema lijevu podlakticu, taktički se prilagođavamo. Tu ruku više skriva iza, mora paziti prilikom napada i obrane na tu stranu, tako da je sve puno drukčije od redovnog taekwondoa. Specifično je to što se u parataekwondou sportaši bore više i žešće nego u redovnom taekwondou, gdje se uglavnom radi “touch” prednjom nogom - zaključio je Rendulić.
Situacija je daleko od bajne, ali u posljednjim godinama ipak ima pomaka na bolje.
- Posebno pohvaljujemo to što se posljednje dvije godine u isto vrijeme održavaju redovni taekwondo i parataekwondo turniri. To je još jedan poticaj, a i atmosfera je bolja. Pratimo jedni druge, navijamo i to je odlično za nas i druge parasportaše iz drugih zemalja - rekao je izbornik.
Gračak se snalazi sam pa uz sport mora i raditi kako bi se prehranjivao i financirao vlastitu strast. Unatoč svojem hendikepu, ne predaje se, pa je tako kroz život radio svakakve poslove.
- Marko napreduje, ali kao i svi parasportaši, i on ima problema s egzistencijom. Mora raditi uz sport, a kod njega je zanimljivo da ne postoji posao koji nije radio. Radio je struju, štemao, sada radi na baušteli, bio je krovopokrivač i s jednom rukom pokrivao krovove. Paralelno vozi i Uber. Ne izbjegava rad i jako je aktivan. Nadamo se da će dobiti bolju kategorizaciju i da će mu to omogućiti više natjecanja i bolju skrb. To će mu sigurno biti dodatna motivacija da se još više posveti sportu - priča nam izbornik.
Zbog manjka sparing-partnera u kategoriji, primorani su raditi s redovnim taekwondašima.
- On praktički nema sparinge s parataekwondašima pa radi s redovnim natjecateljima u svojem klubu Orionu. Idemo po raznim klubovima poput Dubrave, Jastreba... To mu je na neki način dobro, ali opet je drukčiji sustav borbe. Prisiljeni smo tako raditi. Jednostavno nema boraca s kojima bi sparirao. Mogli bismo ići po regiji, ali tu se opet vraćamo na financije. Marko bi trebao dobiti slobodne dane, treba financirati taj put... I to je najveći problem, nedostaje mu sparinga i borbi.
Žaljenje nije opcija kako kod srčanih boraca, tako i kod Rendulića, iako se svake godine susreću s problemima.
- Ne možemo reći da smo nezadovoljni jer preko Hrvatskog parataekwondo saveza idemo na natjecanja. Ono što je problem jest početak. Najgore je na početku, kada ste nitko i ništa i trebate ići na natjecanja. Evo, sada je turnir u Las Vegasu na kojem bi skupio bodove, ali ne možemo ići. U Europi su trebala biti dva turnira koja su otkazana jer nema dovoljno natjecatelja - kazao je i dodao:
- Puno više parataekwondo natjecanja ima u Aziji i Americi nego u Europi i to je nama hendikep. Amerikanci skupljaju bodove međusobno i ne možemo ih sustići, već ih nekoliko godina ganjamo. Marko je sigurno bolji od njih, ali nema te bodove, što bi značilo bolji rating, izlazak na Grand Prix, koji nosi puno bodova, i mogućnost kvalifikacija na Paraolimpijske igre. On je sada nakon ove medalje treći Europljanin u sportu. Jako smo blizu toga da Marko kroz europske kvalifikacije izbori plasman na Paraolimpijske igre.
Nemaju ni sponzorstva koja bi im olakšala svakodnevno funkcioniranje pa se moraju snalaziti tako da se čak i roditelji natjecatelja uključuju u inicijativu.
- Kada smo išli na Svjetsko prvenstvo u Meksiko, Parataekwondo savez napravio je ogroman napor i uspio pronaći sponzore, a angažirali su se i roditelji. To je dosta velik put, sve je jako puno koštalo. Nažalost, kao i u cijelom sportu, sponzorstvo je problem. Nadamo se da će sada s promjenom zakona biti bolje. Sport osoba s invaliditetom trebao bi biti pod velikim povećalom, no nažalost kod nas to nije slučaj.
Osobe s invaliditetom u svakodnevnom se životu susreću s preprekama koje obični ljudi i ne primjećuju, govori nam Rendulić. Najviše ga pogađa to što ni djeca nisu iznimka, počevši od školovanja.
- Odnosom prema osobama s invaliditetom i osobama s poteškoćama pokazujemo kakvo smo društvo. Tu je puno problema, od jednostavnih stvari i pristupa. Dijete s invaliditetom ne može upisati školu koju želi, iako je dobro u školi, jer neke škole nemaju pristup za osobe s invaliditetom - rekao je Rendulić.
Ipak, rad s osobama s invaliditetom ispunjava ga i puni energijom. Način na koji funkcioniraju i njihova volja za životom nešto su na što bi se svi mogli ugledati.
- Fantastično je kada vidite osobe koje imaju takve hendikepe i kako se nose sa svime, od običnog vezanja tenisice pa do svega ostalog. Ima osoba koje nemaju obje ruke pa kada vidite kako jedu nogama i snalaze se, to je fascinantno. Koliko su posvećeni, koliko se bore u životu i sportu. To bi trebalo pokazivati ljudima kao dobar primjer što se sve može kada se ne odustaje. Onda bi svima nama bilo lakše i drukčije bismo gledali na život - zaključio je Rendulić.
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+