Ne sjećam se više svih detalja svoje jadosti i patnje, ali prilično brzo sam odustala. Taj dan. Zatim sam počinjala trčati par mjeseci nakon poroda. Nabrijana, sa dva-tri broja većim sisama nego ikad prije zapela sam na 137. metru. I odustala. Pa sam jedno dvije godine maštala kako bi fakat trebala nešto raditi, rastezala viškove kože na sve strane, žmirila ispred ogledala da ne vidim celulit i sve ono što vrijeme ženama tako bezobrazno donesu tridesete (i dvoje djece) i svečano odlučila prije tri godine da je dosta izgovora i da – idem. I puj-poliži, ako sad odustanem volim Hitlera. Taj put sam uspjela istrčati nešto manje od dva kilometra i za to mi je trebalo oko 15 minuta (to je jaaaako sporo), a od znojenja sam vjerojatno izgubila barem dva kilograma. No, to je do tada bio moj najuspješniji početak.

E zašto sad to sve pišem? Ja recimo bez većih poteškoća mogu bilo koji dan u tjednu istrčati oko 20 kilometara. Mogu i manje, mogu i više ako sam u fazi priprema za utrku, ali recimo da mi više ipak predstavlja određeni problem. I sad mene ljudi koji me znaju uvijek pitaju – pa kako i zašto?

Prvo da se vratimo na pitanje kako. Nisam Amazonka, čak na prvu nisam ni posebno sportske građe. Ok, nisam debela, a imam 37 na leđima pa je logično pomisliti da se valjda nečim bavim. I da, bavim se. U pravilu trčim oko 20 kilometara tjedno. Nekad sam toliko lijena da jedva ugrabim 5 kilometara (i to mi je zapravo najmanje draga dužina), a nekad bez treptanja ubijem 20 kilometara. Češće cvilim i dramim, ali se prisilim izaći i odraditi svoju 'zapisanu' rutu. I tu je ključ. Ja imam raspored kao vjerojatno i većina trkača bez obzira da li su ozbiljni rekreativci ili se time bave profesionalnije.

Znaju me, priznajem, malo iz cipela izbaciti dječje bolesti. Tu ipak popustim. No za sve ostalo… Radije ću zakasniti, neću se na nečemu pojaviti nego 'prevariti' svoje trčanje. Trčala sam i nakon neprospavanih noći, ludih tuluma, ogromnih stresova, prije posla, poslije posla, za vrijeme dječjih rođendana (tuđe djece), na putu, na godišnjem, po snijegu, ledu, na +40…

Vi ste na toj trasi sami sa sobom, nitko neće preuzeti na svoja leđa ako vas nešto boli, nitko neće doći na cilj umjesto vas, neće vas ni pridržati, niti asistirati za vaš gol. Nema. Čak vas ni talent ne može spasiti ako nema treninga u nogama. Na cesti ste sami sa sobom i s onim što ste skupili mjesecima prije. I svaka varka kao da je zapisana u mišićima. Jednostavno će vas izdati ako niste odradili onu neku dužinu prije mjesec dana nego ste pijančevali u nekoj birtiji. Da budemo posve jasni – trkači su odlična skupina ljudi. Mi toliko kalorija ubijemo trčanjem da mrtvi-hladni pijemo i žderemo kao da je sutra posljednji dan našeg života. I baš nas briga ako to činimo nakon odrađene dužine. Prije smo se spremni i odricati i malo izgladnjivati i jesti tjesteninu tjedan dana bez muke. I ništa osim tjestenine. Dakle, kad meni netko kaže 'kako možeš istrčati 30 kilometara, ja toliko ne mogu ni voziti…' zapravo zaboravlja da to gotovo ni kod koga nije došlo prirodnim talentom nego radom, znojem, ludom glavom i upornošću. Dva kilometra s početka priče sam za mjesec dana pretvorila u 5, nakon dva mjeseca u 10, postepeno metar po metar, žulj po žulj, uz odustajanje i sumnje, ali s nekim mojim ciljem da moram biti bolja od one tamo neke, bolja od sebe, brža, bolja, da nije imalo smisla patiti s onim žuljem danima ako ću sada odustati… Da bi bilo cool istrčati polumaraton, pa zašto ne i cijeli pa ovo pa ono. U svemu tome nekako je došao i trenutak za postavljanje pitanje – zašto? Zašto trčiš kad te nitko ne ganja? Nema zombija na vidiku ni uberzgodnih frajera na cilju. Ne čeka te ništa…ili?

Zapravo te na kraju svake te 'muke' čeka postignuće, a kada ste posljednji put osjetili da ste se fakat trudili i da je to dalo rezultate? Da vam je netko dao nešto više od tapšanja po ramenu? Da ste sami sebi rekli 'jebote ovo se fakat isplatilo'. No, ni to nije sve. Ima jedna genijalna stvar s tim trčanjem…

Znam, zvuči kao jeftini štos, ali tako je i zato je meni recimo ona dužina od 5 kilometara najgora. Ja znam da to mogu. Uvijek, mamurna, bolesna, na jednoj nozi za to se ne trebam truditi. To mogu. A tako je nekako oko mnogih stvari. Mi ih odrađujemo, ne trudimo se i onda ni ne osjetimo ono veselje na kraju puta. Ja na tu peticu nisam koncentrirana nego samo idem i uvijek je zeznem. Trčim 'ko baba', tih pola sata mi dođe kao neko zagrijavanje, otaljavanje, odrađivanje, bezvezarenje. E za desetku se koncentriram, trudim, pazim da ne ručam gumene bombone nego pravu hranu, promislim o ruti, fokusiram se kad ću brže, kad ću sporije, dogovorim se sa sobom čak i o čemu ću razmišljati. Imam plan. Isti plan koji kasnije prenosim na posao, na organizaciju obitelji…A zašto? Zato što se u toj utrci mene sa sobom dogodi sljedeće. Ja odvojim mozak od tijela i maštam, plačem, sređujem račune, računam kilometražu, ja se posvetim sebi, meditiram i na kraju se osjećam genijalno. Moćno, snažno, pročišćeno, veselo, vedro, puna energije bez obzira kako je bilo sat vremena ranije.

Ako znam da me čeka težak dan na poslu ja prije trčim, ako me smlavi težak dan, ja poslije trčim. I ništa nakon toga više nije problem. E sad zašto ti ludi trkači ne mogu stati na recimo deset kilometara? Ni meni to nije bilo posve jasno, a onda malo Googla, malo pametnijih od mene i pazi sad – postala sam ovisna. Da, moguće je biti ovisnik o trčanju. Ozbiljan, kao da je riječ o drogi jer trčanje upravo to i jest. U mozgu se tijekom trčanja otpušta endorfin. Znate ga, zovu ga još i hormon sreće.

I onda se taj prokleti mozak navikne na taj osjećaj sreće i ne možete stati. I traži ga sve više, a šta to znači…trči više, trči dalje. Netrčanje znači – mrzim cijeli svijet, a to mračnjaku poput mene i nije tako teško. Trčanje za mene znači kanaliziranje svih crnih stanja koje me povremeno obuzmu.

Ja sam Anamaria i ovisna sam o trčanju. I ne planiram se liječiti.

O autorici:

Moje je ime Anamaria Todorić i dugogodišnja sam novinarka i urednica. Majka sam dvoje djece i od prije dvije i pol godine zaljubljenica u dugoprugaško trčanje. Imam deset istrčanih polumaratona, maraton i na desetke manjih utrka. Pratiti me možete i na Facebooku.