Kad se vratim deset godina unatrag, na svojih 15 kilograma viška koje sam tada imala i prisjetim svog prvog ulaska u teretanu, sjećanje me ne vuče na prvu fitness stranicu koju sam vidjela, na prvi Instagram profil neke savršeno isklesane figure koja me motivirala, već samo glave koja srlja u nepoznato. U lošoj fizičkoj formi, nesigurna, neinformirana i među hrpom željeza s kojim ne znam što raditi. 

Nisam znala u što se upuštam i što mogu očekivati. Sama sam s vremenom otkrivala što mome tijelu odgovara i koje to promjene vuče za sobom. Danas, preplavljeni morem informacija i nebrojenim fitness stranicama na kojima svatko nameće svoj trend sukladan prvenstveno vlastitim idealima, vlastitim izgledom, navikama i genetici, koja je također jedan od ključnih faktora kako će tvoja ili moja fizionomija izgledati čak i uz identične prehrambene navike i identičan trening. Produkt toga je da nažalost pojedinci ne razmišljaju kako bi izgledali oni sami da ulože približan trud, već kao konačan rezultat žele vidjeti identično ono što je prezentirano u fotografiji poznate ličnosti, fitness trenera na društvenim mrežama ili susjede koju jednom tjedno sretno u liftu ne razmišljajući koliko je godina života ta osoba posvetila fizičkoj aktivnosti i zdravom životu. Svi bi sutra bili ona ili on, a svi do jučer nisu radili ni 1% onoga što su radili oni. Odricanje.

Ja nisam imala svog idola, ja nisam željela postati netko, ja sam imala infantilnu ličku glavu koja razmišlja o grahu i kobasicama i nikad u životu nije kročila nogom u teretanu. Ali ja sam imala nešto drugo. Novi grad stanovanja, indeks u ruci i red ispod „osnova poduzetništva“ stoji „tjelesni odgoj“ koji će se nekako morati odraditi. Samo da nije s loptom, mislim si. Kolegice su se odlučile za teretanu, najlakši način da skupimo potpise. Može. 

Bez ikakvih očekivanja, vizija i uz samo jedan motiv – potpis u indeksu da zadovoljim uvjete i položim tjelesni odgoj, počinjem se igrati vučenja, guranja i podizanja željeza. Prvi put, drugi put, treći put. Mislim si – pa nije ovo ni loše. Čak i ovi frajeri ovdje bolje izgledaju od onih koje susrećem po klubovima i na ulici. Znači, treba mi 12 potpisa, 12 dolazaka – ok. Mogu to. 

Prvi mjesec je iza mene. Skupila sam 12 potpisa, zadovoljila uvjete, upoznala par zanimljivih ljudi. ALI … nešto se dogodilo. Što se to događa s mojim tijelom? Hodam ulicom i osjećam svoje tijelo. Postajem svjesna svakog uda kojeg sam praktički do nekidan doslovno vukla za sobom. Nekako mi je i držanje bolje. Hm. Potpisi su skupljeni, kolegice su jedva dočekale da zadnji put zatvore vrata teretane za sobom, ali što ću ja? Sve manje razmišljam o ličkim specijalitetima, sve više me misli vuku na pokretnu traku gdje svako jutro ona plava ženska ostavlja dvije litre znoja, a svakim danom izgleda sve bolje. Da probam i ja? 

Naredne mjesece provela sam među željezom i na traci. Svaki dan povećavala sam minutažu i mislila – mogu još. Kile su išle kao kobase s tatinog štrika. Ljeto sam dočekala s 15 kila manje i maminim izrazom lica kao da bolujem od teške bolesti. Što je i bilo za očekivati jer za nju je uvijek vrijedila ona – što masniji i krupniji, to izdržljiviji i otporniji.  

Ove godine je deset punih godina od mog ulaska u teretanu. Nisam ih provela na Facebooku, nisam težila postati Jen Selter niti Kim Kardashian, ali sam jedno puno desetljeće uživala u svakoj promjeni koju je nosila nova godina u kojoj sam postajala sve bolja i bolja. Provela sam te godine vukući za rukav iskusnije koji su znali više. Ostajući u teretani da čujem još neku novu informaciju, vježbu ili trik. 

Neizmjerno mi je drago što sam na svojim počecima izbjegla trik društvenih mreža. Danas znam kako se namjestiti za sliku i pokazati najbolje od sebe. Ali isto tako znam da to rade i drugi koji znaju više od prosječnog vježbača. Uz to, imajte na umu da se mane vješto kao zmija noge skrivaju od društvenih mreža. Danas znam da 90% slika vježbača koje viđamo na društvenim mrežama nisu realno, održivo stanje. Znam da se baš kao i ja mjesecima pripremaju kako bi pokazali svoj maksimum. Da ne spominjem čitav spektar aplikacija koje će vas učiniti mlađom, ljepšom, vitkijom i s ljepšim oblinama. Glavni motivator vas treba gledati iz ogledala, a ne iz mobitela.

Fitness nije imitiranje. Fitness ne teži postati netko drugi. Fitness nisu profesionalne fotografije vrhunskih sportaša koje izviru iz vaših mobitela. Fitness je način života. Težnja da pobijediš sebe. Da postaneš bolji nego što si bio jučer. Ne da se uspoređuješ i čupaš kosu jer netko ima bolju ili ljepšu figuru, jer uvijek će ju netko imati. Fitness je tvoj život, a ne utrka s drugima. Fitness je borba sa samim sobom gdje ti biraš hoćeš li pobijediti ili izgubiti. To je snaga volje koja te tjera naprijed.
I danas, nakon 10 godina liježem i budim se s mišlju – sutra ću biti još bolja!

O autorima:

Sandija i Moniku Imerović, koji se kriju iza fitness programa i lifestylea BUDI VELIK pratiti možete na Facebook stranici Sandi Imerovic Fitness Coach gdje svjetski prvak u bodybuildingu i certificirana instruktorica individualnog fitnessa daju aktualne zanimljivosti i besplatne savjete o regulaciji težine, prehrani i treningu svojim followerima. Osim na Facebooku pratiti ih možete i na YouTubeu te Instagram profilima (Monika, Sandi).