Slovenka Damjana Bakarič u iskrenoj ispovijesti otkrila je kako ju je zanemarivanje svojih emocija, nakon životnog kraha dovelo je do ruba i paničnih napadaja. Pregorjela je, a o tome je napisala i knjigu...
ŽIVOT S PANIČNIM NAPADAJIMA
Danonoćno sam radila i brinula o kćeri, a onda sam pregorjela
Za mene je tjeskoba prijateljica koja me došla upozoriti da činim nešto pogrešno, priča Slovenka Damjana Bakarič, autorica knjige “Kako sam pregorjela”, nedavno prevedene i na hrvatski jezik u izdanju Mozaik knjige.
Diplomirana komunikologinja i bivša novinarka, književnica, predavačica i majka djevojčice godinama je patila od tjeskobe, i paničnih napadaja, koji su je naposljetku doveli do “burnouta”, sindroma pregorijevanja.
- Prvi me put panični napadaj iznenadio. Bilo je to 2009. na razgovoru s potencijalnim poslodavcem. Nisam ni znala odakle se pojavio. Tjeskobu prije nisam zamjećivala. Bilo je one tjeskobe pred ispit ili spoj, ali ne onakve kakvu sam kasnije upoznala - prisjeća se Damjana, koja danas piše četvrtu knjigu te diljem regije drži predavanja na temu tjeskobe i pomaže ljudima da je prebrode.
Uvijek je bila više introvertirana nego ekstrovertirana, mrzila je gužve i radije je, kad je mogla, bila sama.
- Nikad nisam bila opuštena, stalno sam se zbog nečeg opterećivala. Bila sam preozbiljna, a opet tako veoma senzitivna. To je naravno bilo prije sloma - priča Damjana. Radila je prije toga danonoćno, pod stresom. No dinamičan posao kojeg je neizmjerno voljela zbog adrenalina, ubijao ju je, baš kao i perfekcionizam, odnosno težnja da nekomu dokaže da je vrijedna. Pretjeranim radom "anestezirala" je, kako kaže, svoje emocionalne rane, baš kao i bavljenjem sportom. Neki to, za usporedbu, ponavljaju s alkoholom i drogama, možda i seksom.
- Kod svakog su uzroci različiti. Uzrok takvog mog načina života bilo je teško djetinjstvo. I najnovija istraživanja potvrđuju, da je psihičko zlostavljanje povezano s anksioznošću, koja se razvije u nekoj točki života - kaže Damjana te nastavlja:
- Druga je stvar da sam dugotrajno ‘tlačila’ svoje emocije. Živjela sam život koji nije bio za mene, bila sam prožeta strahom. I to mi je pravilo puno stresa. Onda je nastupila faza iscrpljenosti koja je trajala više godina, ali zbog navike na adrenalin nisam bila svjesna da ‘jedem’ samu sebe. Da se uništavam. Jer sam samo tako znala funkcionirati. Mislila sam da ne vrijedim. Stavljala sam se iza svih i tako sam sebi postala najveći neprijatelj. Nisam znala postavljati granice, nisam znala biti asertivna - priča otvoreno Damjana.
Kad se sve to skupilo, nastupio je panični napadaj.
- Okidač, koji može biti bilo što, u nama ponovno otvori traumu iz djetinjstva, a ako to ne umijemo pravilno obraditi, puknemo, prije ili kasnije. Kod mene je ‘triger’ bio kraj veze s ocem moje kćeri - priča Damjana.
Nakon toga je potražila stručnu pomoć, no na vlastiti zahtjev nije htjela uzimati lijekove. Psihoterapija i posvećivanje isključivo sebi nešto su bez čega se Damjana ne bi mogla oporaviti. U deset mjeseci, koliko je bila na bolovanju, “restrukturirala” je misli i navike te promijenila način gledanja na svijet. I osnovno - uspostavila novi/dobar odnos sa sobom. Prisjeća se i kako se "razbjesnila" kad ju je jedan panični napadaj "zatekao" kod kuće. Zaklela se tada, kaže, da će zaživjeti bolji život i riješiti ih se zauvijek.
- Od tog trenutka sve je išlo na bolje, naravno s povremenim padovima. Nije bilo lako, ali treba nam uvijek odluka. Kod mene se promjena dogodila na svim razinama. "Restrukturiranje" misli, navika, mijenjanje načina kako gledam na svijet, mijenjanje ljudi, okoline, načina rada. I osnovno - uspostavljanje novog/dobrog odnosa sa samim sobom. Bila sam potpuno na dnu i ne znam otkud mi toliko energije da sam sve to uspjela. No kad sam se odlučila za promjenu, bila sam vrlo organizirana i disciplinirana te sam radila sa sobom svaki dan. Išlo je polako, bilo je puno padova, koraka unazad, ali nisam se predavala - kaže Damjana. Nije bilo lako, ali odluka je bila ključna.
- Počela sam čitati. Kad sam umirila um koji je trčao kao lud, kad sam dovoljno došla k sebi, počela sam polako hodati prirodom. Bila sam sama sa sobom, čula svoje misli što mi govore, meditirala. Suočila sam se sa sobom, jer sam godinama bježala od sebe tako da sam radila, radila, radila... Samo da nisam morala biti sama sa svojim mislima. I kad sam se upoznala, Bože moj, to je bilo to! Zato, nemojte se bojati toga što ćete naći u sebi. Ne bojte se tamnih kuteva, jer tamo leže odgovori i rješenja. I nećete vjerovati, puno bogatstva - zaključuje Damjana.
Tri Damjanina savjeta protiv napadaja panike:
1. Počela sam s tim da me više nije bilo strah pred njima (paničnim napadajima). Jer svaki strah napravi panične atake još gore, više njih i intenzivnije.
2. Smijala sam se. Da, tijelo šalje impulse mozgu, a kad se smiješ, sve je dobro, tijelo se opušta i napadaj panike prestaje.
3. Postala sam promatračica svojeg uma. Iz njega bih ‘ulazila’ u svoje tijelo i predstavljala si energiju u tijelu, da sam mnogo više nego moj um i da je moja bit puno šira. I panični bi napadaj nestao. To sam postigla samo vježbom i vježbom.
Savjet zlata vrijedan: Sporiji život je rješenje - ‘zaustavi se, diši, prošeći’
Damjana je zagovornica sporijeg načina života jer je to jedini način da se spasimo od "burn-out-a".
- Ne postoji drugi način nego da usporiš. Da ustaneš iz kreveta polako, da si svako jutro zahvalan za sve što imaš, da ne juriš, da se ne propustiš ludom natjecanju, da ideš polako pod tuš ili u kuhinju pojesti doručak. Da si mirna uma, ispunjen. Da se, kad si u gužvi, znaš zaustaviti i povezati se sa svojim emocijama, sa sobom. Da ne dozvoliš nikome, da te tjera u ludilo, brže, brzo, brzo. Ne. Dobro je znati, što tebi odgovara. Recimo, prekratki rokovi za zadatke nas ubijaju. To je sada postalo sasvim normalno. Bojimo se reći ne, jer se bojimo ostati bez posla - govori Damjana.
Kratki i još kraći rokovi
Nije normalno da u četiri popodne dobijem zadatak, da moram do sutra do dvanaest urediti i popraviti tekst koji ima 40 stranica!. Tako sam ja izgubila sebe. Trčala sam iz jedne obaveze do druge, tako da ne da bi uopće osjećala sebe! Većina ljudi tako radi svaki dan. Uopće ne znaju što žele, tko su, kamo idu. To je promašaj. Zaustavi se. Diši. Uzmi si pet minuta, pogledaj naokolo, ustani se, ako si za kompjuterom. Idi na zrak. Napravi nešto novo u ovoj rutini. Osjećaj sebe. Budi sa sobom. Ne zaboravi se. Radi to polako, lagano, mirno. Idi k ravnoteži. Ne radi ono što ne možeš. Nemoj se uništiti. Nemoj reći "da", ako misliš i u tebi sve viče "neeeeeee". To je osnova, objašnjava Damjana.
Samo 10 minuta razgovora tjera svakog psihijatra
Pomoglo mi je i prijateljstvo s čovjekom koji je također bio u fazi oporavka svoje duše. Sad znam da će samo deset minuta otvorenog i iskrenog razgovora na dan s prisnim prijateljem protjerati psihijatra daleko od nas. Otvoreno društvo u kojemu se govori o svemu i u kojem se lakše diše - u takvom svijetu želim živjeti, kaže.
Kako najlakše preživjeti svoja tjeskobna stanja
Savjetovati vas ne može nitko jer svatko za sebe zna što mora, kaže Damjana.
Prvo, ne zaboravite na sebe, vi ste dragocjeni baš takvi kakvi jeste. I trudite se da postanete svoja bolja verzija. U vama je moć, ne vani, ne u nekom drugom.
Drugo, postanite sebi svoj najbolji roditelj. To je vaša odgovornost. Poboljšajte odnos sa samim sobom. Vi ste sami sebi najbolji prijatelj, ne ostavljajte se na cjedilu. Imate svoju sreću u svojim rukama. Vi možete odlučiti kako naprijed. Može se. Moguće je.
Treće, kada padneš, ustani se. Pravi ratnici to rade. Budi ustrajan.
Piše knjige, a ima i svoj kanal na YouTubeu
Kad sam se slomila odnosno pregorjela, sve se promijenilo. I ja i moj pogled na svijet. Sada pišem knjige i učim sve ljude koji žele na svim područjima bolji život. Predajem o stresu, pregorijevanju, anksioznim poremećajima i panici te kako "urediti" najbitniji odnos - odnos sa sobom. On je nužan za sve druge odnose u životu. Motiviram i nadahnjujem druge i sebe. Urednica sam bloga www.berem.si, a imam i kanal na YouTubeu.
Naše tijelo viče na sav glas
Anksiozni poremećaji, strah, "burn-out" i panika zapravo su pokazatelji na kojima moramo biti zahvalni.
Panikom i tjeskobom naše tijelo se tako odziva i viče: "Prestani se tako ponašati prema sebi!". Panični napad je samo vatromet emocija koje smo potiskivali kroz život, ali ih više ne možemo zadržati. Kad je svega previše i predugo se nosimo s nekim problemima, čovjek "pukne". To se dogodi svakome tko živi na taj način. Ne pregorjevamo zbog slabih radnih uvjeta, već zbog odnosa koji imamo prema sebi, kaže Damjana.
Što je to anksioznost/tjeskoba?
Freud je govorio je o neurozama, dok je Jung to ljepše sročio. Govorio je o emocionalnim kočnicama. To nije bolest ili poremećaj; to su termini koje služe da nam se prodaju lijekovi. Tjeskoba ili nešto slično dogodi se skoro svakome, ali ne želimo to priznati. Mi smo pravi licemjeri po tom pitanju, pravimo se frajeri i kul, a unutra nam je teško, jer nas je strah. Bojimo se svega, sebe, razboljele duše, jer odmah te označe da si lud. No sve je to dio čovjeka, to je naša unutrašnjost, kaže Damjana.
Misli koje ne koriste - mijenjajte ih
Izlječenje je u mijenjanju misli koje ti ne koriste. U tome, da živimo samo u sadašnjosti, to je ključno. Naš um bježi u prošlost pa onda u budućnost, jer ne voli sadašnjosti. Prošlost je depresija, krivnja, zašto nešto nismo napravili drugačije, budućnost je strah u misli "što ako...". No sve to je potpuno besmisleno jer prošlosti nema više, budućnosti isto nema, i sve što imamo je sadašnji trenutak u kojem trebamo davati sve od sebe, da nam budućnost bude - najbolja, objašnjava Damjana.
Anksioznost nam zapravo ušeta u život jer želimo izbjeći sadašnjost, život u kojem jesmo.
- Meditacija tu puno pomaže, kao i puno čitanja knjiga. Tu u Sloveniji radim nešto slično što radi Alis Marić, s puno dobrih knjiga na izbor - kaže Damjana.
Kako naučiti reći "ne"?
Mislite na sebe. Pazite, ne govorim, da sada mislimo samo na sebe, a svi ostali neka idu, briga nas za njih. Ne, ne. Govorim o zdravoj brizi za sebi, koju treba imati svaki odgovoran čovjek. To je naša obaveza. Čovjek koji je asertivan nikad neće doći ni blizu "burnouta". Doći do stanja u kojem ćemo moći reći "ne" postići ćemo disciplinom. Svaki dan. I asertivnošću (zauzimanjem za svoje stavove bez ugrožavanja druge strane). Reći "ne" je naše osnovno osobno pravo, smatra Damjana.
- Ne kažem da nema vanjskih uzroka, jasno da ima, ali kad smo asertivni znamo reći "ne" svim uzrocima vani. Naš život nije za čovjekovu psihu. Radimo od 8 do 12 sati dan (ali opet, to je odnos do sebe, čovjek koji to sebi radi svakodnevno, ne voli se), trčimo, moramo biti perfektni radnici, muškarci, žene, fit, do smrti mladi, lijepi, izvrsni roditelji. To je nemoguće. I evo, baš super za potrošački kapitalizam - on cvjeta dok su ljudi nesretni jer onda puno troše i kupuju, da bi kupili sreću na barem pet minuta - kaže autorica.
"Ahaaa" momenat - najljepši i najtužniji
"Trenutak" kad sam shvatila da mogu upravljati svojom sudbinom, nije bio jedan trenutak. Išlo je postepeno. Ali da, imala sam nekoliko 'aha' momenta, ili kako kažem "uvida" ali na emocionalnoj razini - to su pravi "uvidi"! Jer racionalno mi znamo sve, ali kako bi došlo do onoga 'aha', dogodi se emocionalno rasvjetljenje. I to je toliko teško, ali opet, moguće je. Opet, bio je to rad, rad, rad. Čitanje, puno samoće, suočavanja i konfrontacija sa sobom, razgovora s drugima jer su oni ogledala u kojima čovjek vidi samog sebe. 'Aha' momenti, mogu reći, to je nešto najljepše i najtužnije, čovjek se smije, radostan je i plače. Ludo, kaže Damjana.
Ključni Damjanini savjeti:
>>> Priroda, druženja s ljudima koji nas ohrabruju, diže i nadahnjuju, s kojima se imamo slažemo.
>>> Sve radimo polako, vrlo je važno da znamo postavljati granice, da uspostavimo dobar i najbolji odnos sa sobom, to je temelj!
>>> Moramo se naučiti biti asertivni, samopouzdani. Moramo znati tko smo, kamo idemo, koje su naše prednosti i slabosti.
>>> Moramo biti u vezi sa svojim emocijama, moramo poštovati sebe i druge i na taj način s drugima komunicirati; za dobro oboje strane, ne samo naše.
Moramo postići asertivnost - to znači biti odlučan, jasan, s jasnim stajalištima i mišljenjem, znati tko si i kamo ideš, znati svoje granice i ne dozvoljavati nikome, da ti uskraćuje prava, a u istom trenutku poštovati emocije i prava drugih ljudi. Takva komunikacija ima svrhu - da oboje strane idu na bolje.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
