Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Stoljećima stari priručnici za plovidbu otkrili su kako su znanja pomoraca postupno mijenjala način na koji ljudi razumiju Zemlju. Istraživači su pokazali i koliko su pomorci i lokalni navigatori pridonijeli razmjeni znanja i razvoju znanosti
Istraživači financirani sredstvima EU-a proučavali su više stoljeća stare priručnike za plovidbu i brodske dnevnike kako bi utvrdili na koji je način teško stečeno znanje pomoraca postupno oblikovalo našu suvremenu predodžbu o Zemlji kao povezanom planetu.
U rujnu 1522. kući se napokon vratila prva ekspedicija koja je oplovila svijet. Od pet brodova i 270 mornara koji su tri godine ranije isplovili pod zapovjedništvom portugalskog istraživača Ferdinanda Magellana, putovanje su završili samo jedan brod i 18 preživjelih članova posade. Sȃm Magellan ubijen je na Filipinima i nikad se nije vratio kući.
Danas uzimamo zdravo za gotovo da je Zemlja jedan međusobno povezan planet, no takva slika Zemlje nije nastala preko noći. Oblikovala se postupno, svakim putovanjem, dok su naraštaji pomoraca povezivali spoznaje stečene na morima i oceanima kojima nikada prije nisu plovili.
Dr. sc. Henrique Leitão, povjesničar znanosti sa Sveučilišta u Lisabonu u Portugalu, godinama je istraživao utjecaj pomorstva na razvoj znanstvenih spoznaja od 15. do 17. stoljeća, u razdoblju poznatom kao doba velikih geografskih otkrića. On je 2019. pokrenuo šestogodišnji projekt RUTTER, koji se financira sredstvima EU-a, kako bi istražio na koji se način praktičnim pomorskim znanjem postupno mijenjalo ljudsko poimanje svijeta.
„Danas Zemlju zamišljamo kao jedinstvenu, povezanu cjelinu”, rekao je Leitão. „No pogledamo li kako se o njoj razmišljalo prije nekoliko stotina godina, vidjet ćemo da su se predodžbe o svijetu uvelike razlikovale od mjesta do mjesta. Oduvijek se postavljalo pitanje kako smo i kada oblikovali tu širu predodžbu o Zemlji kao povezanoj cjelini.”
Leitãov tim istraživača sa Sveučilišta u Lisabonu tom je pitanju pristupio sasvim drukčije od svojeg povijesnog sunarodnjaka. Umjesto plovidbe oceanima, šest su godina proučavali više stoljeća stare priručnike za plovidbu, svojevrsne preteče današnjih peljara (engl. rutter), kako bi otkrili način na koji se tim pomorskim putovanjima mijenjalo ljudsko poimanje našeg planeta.
U tim su se priručnicima, kao i u brodskim dnevnicima, bilježili praktični podatci koji su tadašnjim pomorcima bili potrebni za plovidbu oceanima, među ostalim udaljenosti, geografske širine, morske struje, vjetrovi i oluje te detalji o Zemljinu magnetizmu i prirodnim obilježjima.
- Utvrdili smo da se u tim uglavnom zanemarenim zapisima krije mnoštvo korisnih podataka”, kazao je Leitão. Iako ti priručnici nikada nisu bili zamišljeni kao putopisi, te se, kako Leitão u šali kaže, mogu činiti „strašno dosadnima”, pokazali su se iznimno korisnim izvorom za znanstvena istraživanja.
Istraživači su pregledali stotine takvih dokumenata iz razdoblja od 15. do 17. stoljeća u arhivima diljem Portugala, Španjolske i drugih zemalja, a istodobno su izradili opsežan katalog očuvane navigacijske građe za buduće povjesničare.
Istraživači su otkrili da se ideja o Zemlji kao povezanoj cjelini postupno oblikovala opetovanim dugim pomorskim putovanjima i kontinuiranim prikupljanjem praktičnih opažanja.
Najstariji takvi sačuvani priručnici, nastali krajem 15. stoljeća, sadržavali su razmjerno okvirne i šture podatke da bi s vremenom postajali sve detaljniji, sa sve preciznijim mjerenjima koja su se mogla uspoređivati s onima prikupljenima na drugim putovanjima.
Kako su se ta opažanja gomilala, pomorci, navigatori i kartografi postupno su počeli primjećivati da se iste pojave ponavljaju i daleko izvan njihovih lokalnih mora.
- Do kraja 16. stoljeća ljudi su već bolje razumjeli kretanja vjetrova i morskih struja diljem Zemlje, a razvijala se i predodžba o globalnoj klimi”, objasnio je Leitão.
- Shvatilo se, primjerice, da se klimatska obilježja južne hemisfere znatno razlikuju od klimatskih obilježja u Indijskom oceanu. I u kartografiji se Zemlja sve više proučavala kao cjelina, zaključuje.
Projekt RUTTER poseban je zbog opsežnosti analize. Umjesto da zasebno proučavaju pojedinačne rukopise, istraživači su sustavno uspoređivali velike zbirke starih priručnika i brodskih dnevnika kako bi utvrdili na koji se način pomorsko znanje dijelilo među različitim pomorcima, regijama i pomorskim tradicijama.
U istraživanju su sudjelovali povjesničari iz nekoliko zemalja, a uspostavljena je i suradnja s istraživačima iz cijelog svijeta kako bi se usporedile pomorske tradicije različitih kultura.
Kako su duga pomorska putovanja postajala sigurnija, sve je više ljudi prelazilo oceane, čime su se udaljeni dijelovi svijeta i znanje koje su posjedovali postupno međusobno približavali.
No to novo pomorsko znanje utjecalo je i na mnoga druga područja, a ne samo na pomorstvo. Istraživači u okviru projekta RUTTER proučavali su i navigatore koji su pisali i upotrebljavali te priručnike, pri čemu ih je zanimalo kako su se oni osposobljavali, kojim su vještinama raspolagali i kakvu su, neočekivano važnu, intelektualnu ulogu imali.
Pronašli su i dokaze o tome kako su te ideje ušle u portugalsku književnost, kazalište i širi intelektualni život te tako pridonijele boljem razumijevanju svijeta u kojem živimo.
Dr. sc. Juan Acevedo, povjesničar znanosti sa Sveučilišta u Lisabonu i član tima projekta RUTTER, smatra da je još jedna važna spoznaja to da je sve bolje razumijevanje svijeta u Europi uvelike ovisilo o znanju koje su prenosili lokalni pomorci.
Kao prekretnicu navodi 1565. godinu. Te su godine španjolski brodovi napokon uspostavili povratnu rutu preko Tihog oceana, od Filipina do Meksika, nakon što su naučili iskorištavati sezonske vjetrove i morske struje.
- Bilo je prije toga pomoraca koji su se neuspješno pokušavali vratiti u Ameriku tom rutom, rekao je Acevedo.
- Ali su onda 1565. uspjeli u tom pothvatu zahvaljujući pravilnom iskorištavanju morskih struja i obrazaca vjetra. Nakon toga ta je ruta sljedećih 260 godina bila svojevrsna pomorska autocesta, nastavlja.
Acevedo te stare priručnike za plovidbu uspoređuje s kuharicama.
- Kao što u kuharici piše: ‚dodajte prstohvat ovoga, prstohvat onoga i kuhajte toliko i toliko vremena’, tako u njima piše: ‚plovite u ovom smjeru dok ne ugledate ovo obilježje, a zatim krenite onamo’, objašnjava.
Acevedo je proučavao i arapske izvore o plovidbi Indijskim oceanom, iz kojih je vidljiva intenzivna razmjena znanja između europskih pomoraca i lokalnih navigatora.
- Europljani su cijelo vrijeme bili u kontaktu s lokalnim stanovništvom i od njega dobivali pomoć, rekao je.
I Acevedo i Leitão smatraju da se time dovodi u pitanje tradicionalna predodžba prema kojoj su za znanstveni napredak bili zaslužni isključivo veliki mislioci ili slavni istraživači.
- To pokazuje i koliko je kontakt s lokalnim znanjem bio presudan za razvoj moderne znanosti, zaključio je Acevedo.
Pet stoljeća kasnije ti praktični zapisi o plovidbi pružaju nam uvid u mnogo više od same povijesti pomorstva.
Budući da su pomorci redovito bilježili biljne i životinjske vrste na koje su nailazili, ti bi dokumenti mogli pomoći istraživačima da rekonstruiraju sliku nekadašnje bioraznolikosti mora. Oni sadržavaju i opažanja o vremenskim prilikama i uvjetima na moru koja bi mogla pružiti korisne povijesne podatke za klimatska istraživanja, što je ideja koju Leitão već istražuje u zasebnom istraživanju brodskih dnevnika iz 19. stoljeća.
No možda se najvažniji zaključak istraživanja u okviru projekta RUTTER odnosi upravo na sȃm način razvoja znanja.
Naše suvremeno razumijevanje svijeta nije nastalo isključivo na sveučilištima ili kraljevskim dvorovima, nego se razvilo iz bezbroj praktičnih opažanja običnih pomoraca, koja su se potom dijelila, usavršavala i prenosila s jednog naraštaja na drugi.
- Jedno od velikih pitanja koje neprestano zaokuplja povjesničare znanosti jest kako znanost napreduje”, rekao je Leitão. „Naše istraživanje pokazalo je da je često oblikuju razne aktivnosti običnih ljudi, zaključuje.
Autor: Gareth Willmer
Članak je izvorno objavljen u časopisu Horizon, posvećenom istraživanjima i inovacijama u EU-u.
Istraživanje navedeno u ovom članku djelomično je financiralo Europsko istraživačko vijeće (ERC).
Dodatne informacije:
24sata © 2026
