Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
• Josip i Ivica branili su grad 1991., a brane ga i sad • Željka Šikić živi preko puta silosa kraj kojeg je zakopan otpad: 'Strah me, kupujem vodu' • Željka Rukavina dio je inicijative 'Gospić je naš dom'
Nekad ponos Gospića, pun žita i hrane, kompleks bivšeg Poljoprivredno-prehrambenoga kombinata Velebit u Bilajskoj 50 danas je pun smeća.
- Prije rata taj je silos bio pun života, a danas je pun smrti - govori nam umirovljeni časnik Hrvatske vojske, hrvatski branitelj Josip Milinković (60).
S tim je mjestom povezan od djetinjstva, s ocem je od malih nogu tamo dovozio žito i ostale poljoprivredne proizvode. Ondje se i borio. Baš na vrhu tog silosa protuavionskim je mitraljezom u ratu branio Gospić.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
VIDEO
- Nastavljam, nažalost, boriti se i u ovim godinama da bih riješio ovo trenutačno stanje jer sad je već to druga godina otkad je sve otkriveno, a koliko već ima godina da se dovozi otpad... Ista meta, isto odstojanje. Ništa se nije učinilo da se uopće zaštiti ovaj opasni otpad od vremenskih utjecaja, od kiše, sunca, vjetra. To je tragedija - opisuje Milinković.
Da je taj dio Like zagađen, potvrdili su nalaz i mišljenje vještaka zaštite okoliša, kao i njegova dopuna, izrađeni u sklopu Uskokove istrage protiv supružnika Josipa i Monike Šincek i ostalih uhićenih sredinom veljače 2025. u velikoj akciji Uskoka. Istražitelji sumnjaju da su od početka 2022. do rujna 2024. organizirali uvoz plastičnog i drugog mješovitog otpada iz Slovenije i Italije te dovoženje medicinskog i drugog otpada iz Hrvatske. Otpad su zatim odlagali i zakopavali na području Varaždina, Gospića, Benkovca i Senja. Ukupno je 14 osumnjičenih i pet tvrtki.
Vještačenje je pokazalo da se u industrijskom kompleksu u Gospiću nalazi oko 37.000 tona otpada, od čega su približno 33.000 tona zakopane u tlu. Na dijelu miješanog otpada potvrđeno je opasno svojstvo HP14 - ekotoksičnost, a u tlu su zabilježene izrazito povišene koncentracije bakra, antimona, olova i cinka. Dopunom vještačenja potvrđena je i prisutnost PFAS spojeva, tzv. vječnih kemikalija, u oba nizvodna piezometra.
Pokretanje videa...
VIDEO
U prvoj kući preko puta odlagališta, na oko 50 metara od mjesta na kojem je zakopan opasni otpad, živi Željka Šikić (50) s obitelji. Od gradskog odlagališta Rakitovac, na koji je, prema sumnjama Uskoka, ekobanda također odvozila otpad, udaljena je oko 500 metara. Ima dva sina, od kojih je jedan u spektru autizma. Radi u osnovnoj školi, djeci predaje informatiku.
- Želite li soka ili vode? Bez brige, nije iz pipe. Kupujemo je otkad smo doznali što se ovdje radilo - ljubazno nudi domaćica.
Sjedamo u dvorište iz kojega pogled puca na vrh silosa.
- Mislim si, ona crna hrpa je ispred prvog silosa, pa ide prazan prostor, pa drugi silos, još nam tu navuku vagone, nadam se da prašina ne ide ovamo, ali ide drugima. Ne mogu ja biti sretna ako ne ide meni, a drugima ide, tuđa nesreća i moja je nesreća - kaže Željka.
Imaju i svoj vrt, uzgajaju domaće povrće za koje više ne znaju smiju li ga jesti ili da ga radije bace. U dvorištu je jabuka, puna sitnih, zelenih plodova, imaju i nekoliko stabala šljiva. Njezinoj majci, baki Kati (86), vrt je glavna zanimacija. Prije nekoliko dana pobrala je grah, mahune se suše na tlu.
- Naravno da sam zabrinuta s obzirom na to da je sad analiza potvrdila o kojim tvarima i spojevima je riječ. Ne samo zbog vode, o kojoj se sad aktivno govori i koja je u fokusu, nego i zbog čestica koje vjerojatno vjetar raznosi okolo od tog odloženog opasnog otpada. I to me jako brine. Kakva je kvaliteta našeg povrća i voća koje ovdje u blizini uzgajamo, odnosno može li se konzumirati? Svaki put kad pripremamo jelo i koristimo mrkvu, luk, mladi krumpir i ostalo, počinjem razmišljati sadržava li to te spojeve. Je li to ušlo u naše povrće i kakve će nam biti jabuke za jelo - pita se Željka.
Iskreno kaže da je izuzetno zabrinuta za njihovo zdravlje i budućnost. Razmišljala je i o tome da prodaju kuću i odsele se. No kamo otići i tko će kupiti nekretninu prvi red, ali ne do mora nego do odlagališta opasnog otpada? Živi ondje od rođenja. Ondje je provela djetinjstvo i osnovala obitelj. Kraj silosa je odrastala sve do rata, kad je ta ulica bila pod neprijateljskom okupacijom.
- Mene su moji maknuli u Rijeku, a oni su bili cijelo vrijeme u gradu. Kad se ulica oslobodila, popravili smo kuću jer je bila bačena granata kroz krov. Ni rat nas nije mogao otjerati, vratila sam se ovamo iz Rijeke, završila srednju školu, fakultet. Zaposlena, udala se, dvoje djece... Brat mi je poginuo u ratu, 1993. na Maslenici... Nismo se dali odavde. A sad nakon ovog počeli smo razmišljati o odlasku. Takav je odnos prema obitelji branitelja. Kad god kiša pada, mene muka hvata, razmišljam kuda to ide dalje. Jednako smo ugroženi svi, pola Hrvatske. Sa svakom kišom to ode dublje, a oni mjere u pipi. Kad se otkrije u pipi, gotovo je - smatra Željka.
Pokazuje smreke koje su na pet-deset metara udaljenosti od odlagališta sasušene kao šibica.
- Nije li logično da nešto ne štima - pita se Željka.
Kaže da ih zna nekad u grlu zasmetati, a kad se zapalio Rakitovac, smrdjelo je kao da Bog zna što gori. Kao i drugi Gospićani s kojima smo razgovarali, osjeća se jadno i prevareno. Brine o okolišu, kad može kupuje reciklirane proizvode, među njima reciklirani WC papir, odvaja otpad, papir, plastiku... Kao mali građanin trudi se dati svoj doprinos i potpuno je nemoćna pred onima koji su, eto, desetke tisuća tona otpada dovezli i zakopali preko puta njezine kuće.
- Rekli su da će raditi kućice, bukobrane, da će na vrhu silosa biti restoran... Bili smo sretni da se nešto radi, da će se napokon koristiti u neku svrhu jer je dugo bio napušten i lijepo je kad ima ljudi... No oni su to ogradili, bili su tamo čuvari. Sve je bilo zatvoreno limom da se ne vidi što rade. Nekih mjesec dana prije nego što se sve otkrilo, počeli su ravnati tamo gdje su sasušene smreke, između pruge i te ceste - kaže Željka.
Dodaje da su kamioni prolazili kraj kuće pa na prilaznu cestu, ali su bili zatvoreni, nije se vidjelo što je pod ceradom. Ako bi ih netko od mještana nešto upitao, rekli bi da voze sirovinu za te kućice.
- Totalno su nas upropastili. Sad se ne vide posljedice, ali za par godina će se pokazati. Ptica imamo okolo, ako idu tamo, pa ima pasa lutalica... Ako ptice uginu, nešto će ih pojesti, to će biti lančana reakcija. Ovu kuću pored isto smo planirali srediti i tu živjeti. Jednom nogom si na odlasku, drugom na ostanku - sliježe ramenima Željka.
U šali govori da će početi voditi biciklističke ture "Put otpada". Početna točka je silos, Gračac ima svoju priču, Benkovac svoju, Perušić...
A od svog bicikla se ne odvaja Josip Milinković s početka naše priče. Čovjek je to koji živi za prirodu, odrastao u prirodi. Njemu, kao i mnogim Ličanima, ovo je neprihvatljivo i nepojmljivo.
- Svatko tko je sjedio u osnovnoj školi, slušao prirodu i društvo, zna da su dva pojma nepoveziva: krš i otpad. To je jednostavno neznanje, nebriga i nemar. Ali to će institucije otkriti. Najvažnije je da se hitno, ali hitno, nešto učini u zaštiti ovog područja i uklanjanju ovog otpada - odlučno tvrdi Milinković.
Ističe da cijeli život nije osjetio strah. Bio je časnik, bio je u Afganistanu, u Siriji, u Domovinskom ratu, radio u metalskoj industriji kao kovač, radio kao trgovac... Danas je maratonac, ekološki aktivist, član biciklističke udruge i Kluba čitatelja... Čita, piše glazbu, stvara, pjeva i spreman je ponovno se boriti za svoj dom.
- Želim samo što svi mi ovdje želimo, da se ovo stanje riješi jednom za svagda i da Lika bude ono što treba biti, uzor čistoće. Lika i Gorski kotar moraju biti ono što mnogi znanstvenici traže u vremenu ovoga globalnog zagrijavanja, a to znači da su Lika i Gorski kotar osnovni resurs za cijelu Hrvatsku. Pokojni Srećko Božičević davno je govorio o ekološkom značaju Like, on je davnih godina rekao da je vodonosnik u Lici vrlo bitan za opstanak Hrvatske, a danas imamo ovo što imamo - ogorčen je ovaj svestrani Ličanin.
Ivica Fajdić zvani Fajdi u Gospiću živi 54 godine.
- Nisam boravio izvan njega doslovno ni dva mjeseca. Cijelo vrijeme sam tu, bio sam branitelj, a dosta je mojih kolega koji su nastradali za ovu zemlju. Ovo je grad u kojem sam cijeli život. Volim ga i ne bih ostao ovdje da ga ne volim. Prekrasan je, a da ga tako unakaze... Problem otpada nije samo problem Gospića i Like nego cijele Hrvatske, ali nama je cilj riješiti naš dio otpada trenutačno jer imamo veliku količinu otpada ovdje - govori nam Fajdić.
Brat mu je poginuo s 21 godinom, on se uključio u rat s 18 godina.
- Ovo sad stavljam u kontekst rata, samo ne s oružjem nego s ekologijom, odnosno ekološkim problemima. To je čisti problem opstojnosti naroda na ovim prostorima uopće u budućnosti.
Svjestan je da ih neće "taj otrov" ubiti odmah nego za 5, 10, 15 godina, a onda će se, karikira, izvrnuti kao muhe. Ljuti ga što u zadnje vrijeme vidi da se tema ispolitizirala, da je rasprava otišla u krivom smjeru.
- Miče se fokus s našeg problema. Političari parazitiraju na našem problemu. Uputio bih sad poziv svima koji me slušaju da se uhvatimo problema, da upotrijebimo struku u rješavanju problema, da se čak osnuje nekakav stožer sa stručnim povjerenstvima i sa stručnim ljudima. Nas građane ne zanima ni politika ni ništa drugo nego zanima nas prvenstveno problem, da riješimo ovo smeće i naš veliki problem. Dolazi jesen, dolaze kiše, dolazi ponovno ispiranje spojeva metala, čega sve ne. Imate osjećaj da su vas svi prevarili i izmanipulirali, od lokalnih do državnih institucija koje prebacuju loptice s jedne strane na drugu. Ispadamo žrtve nekakvih njihovih problema - ogorčen je Fajdić.
Željka Rukavina rođena je i odrasla u Gospiću. Za sebe voli reći da je na privremenom radu i životu u Zagrebu zadnjih 18 godina, s jednim ciljem - da se vrati u svoj grad bar u starosti. Dok govori, obuzimaju je emocije. Mora zastati kako bi se pribrala.
- Zbog toga jednostavno ne mogu mirno gledati što se događa, a pogotovo ne mogu prihvatiti da se na ovoj temi politizira i histerizira zadnjih nekoliko dana, ali ne histeriziraju građani Gospića. Građanima Gospića i cijele Like važno je da ovo bude stručna a ne politička sanacija. Jasno nam je, naravno, da se politika mora uključiti, da ona snosi odgovornost, ali mi od međusobnih prepucavanja nemamo ništa. Nama je osnovni zahtjev hitna sanacija, kontinuirani monitoring i konkretni podaci. Građani Like, građani Gospića, izgubili su kroz cijeli ovaj slučaj povjerenje u državu. Država ima priliku vratiti to povjerenje, poslušati svoje građane i shvatiti da služi građanima, a ne obrnuto. Zato se nadam da će se ovaj problem riješiti onako kako su građani zahtijevali i dalje će zahtijevati. Također pozivam sve, ne samo građane Like, sve građane Republike Hrvatske da se ujedine i da sačuvaju svoj kraj, sačuvaju svoju Liku i sačuvaju cijelu Hrvatsku, da hodaju za Liku i da hodaju za cijelu Hrvatsku - rekla je Željka iz inicijative "Gospić je naš dom".
Podsjeća da nisu dobili informacije, odnosno da nitko ne govori koliko ti teški metali koji su pronađeni utječu na zdravlje ljudi, odnosno organizme.
- Koliko je potrebno vremena da upravo ti elementi, koji su jasno popisani u jasnim količinama, počnu djelovati na ljudsko zdravlje. Ne želimo da nam se ponovi slučaj, ne nama nego da se ponovi slučaj trokuta smrti u Italiji, gdje država nije poduzela potrebne mjere i bilo je potrebno deset godina kontaminacije tla istim ovim elementima da se dogodi velika pojavnost karcinoma prostate, bubrega, pluća, djeca rođena s deformitetima, veliki mortalitet nerođene djece. Dakle, mi kao građani Republike Hrvatske i predstavnici građana mislimo da imamo potpuno pravo na zaštitu zdravlja. To nam garantiraju svi zakoni, ali i Ustav, a naravno i direktive Europske unije - zaključuje.
24sata © 2026
