Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Hrvatska mora u procjeni klimatskih rizika računati i na niz ekstremnih događaja koji mogu uslijediti u kratkom razdoblju, upozorava povjesničar Hrvoje Petrić nakon objave međunarodnog istraživanja o katastrofalnim poplavama u Europi u 14. stoljeću u časopisu Nature
Nizovi ekstremnih poplava mogu se dogoditi u razmaku od samo nekoliko mjeseci, a upravo se takvi scenariji danas rijetko uzimaju u obzir pri upravljanju rizicima, upozorava Petrić s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, ujedno osnivač Katedre za ekohistoriju te pridruženi član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
VIDEO
Istraživanje „Cascading continental-scale floods across Europe in 1342–1343" objavljeno u časopisu Nature pokazalo je da Europu 1342. nije pogodila samo jedna velika katastrofa. Od kraja 1341. do kraja 1343. rekonstruirano je 16 velikih poplavnih događaja diljem kontinenta, od kojih su četiri procijenjena kao iznimno rijetka, s povratnim razdobljima duljim od nekoliko stotina godina. Magdalenska poplava krajem srpnja 1342. smatra se najvećom poznatom poplavom u srednjoj Europi u posljednjem tisućljeću.
- Ekstremne poplave ne moraju dolaziti kao izolirani događaji, mogu se nizati godinama i preko cijelog kontinenta, a upravo tu mogućnost današnja procjena rizika u pravilu ne predviđa - ističe Petrić, koji je sudjelovao u višegodišnjem istraživanju zajedno sa stručnjacima iz 18 zemalja koje je okupila Andrea Kiss s Tehničkog sveučilišta u Beču.
Petrić, koji je sudjelovao u istraživanju rekonstrukcijom dugoročnih podataka o poplavama Drave i njezinih pritoka, razmjere tadašnjeg niza katastrofa približava usporedbom sa suvremenim događajima.
- Bilo bi to kao da su se velike europske poplave iz 1999., 2002., 2005., 2006. i 2013., zajedno s još desetak velikih poplava, dogodile unutar manje od dvije godine - objašnjava.
Današnja Europa neusporedivo je bolje opremljena prognozama, sustavima ranog upozorenja, komunikacijama, infrastrukturom i civilnom zaštitom, no Petrić upozorava da Europska agencija za okoliš zaključuje kako klimatski rizici rastu brže od ukupne društvene spremnosti i provedbe mjera prilagodbe.
Kada je riječ o Hrvatskoj, Petrić izbjegava jednostavnu ocjenu jesmo li spremni ili nismo. Velika poplava Mure i Drave u kolovozu 2023. pokazala je, kaže, snažnu sposobnost mobilizacije, ali uspješno svladavanje jednog događaja ne pokazuje kako bi sustav reagirao kada bi se nekoliko ekstremnih događaja dogodilo zaredom.
Posebno ističe prekogranični karakter velikih hrvatskih rijeka.
- Drava, Sava i Dunav transnacionalni su riječni sustavi. Državne granice dijele nadležnosti, ali ne dijele vodu. Zato upravljanje velikim riječnim rizicima mora funkcionirati na razini cijeloga sliva - rekao je Petrić.
Hrvatska se ovoga ljeta, međutim, suočava sa suprotnim ekstremom. Drava je 19. kolovoza u Osijeku dosegnula novi apsolutni minimum od minus 194 centimetra, a nekoliko dana poslije i Dunav kod Batine pao je ispod minimuma koji je stajao još od 1909. godine. Prema podacima koje Petrić navodi, Hrvatske vode takvo stanje povezuju s dugotrajnim manjkom padalina, visokim temperaturama i ranijim topljenjem snježnog pokrivača u uzvodnim dijelovima sliva.
Upozorava da regulacija rijeka i hidroelektrane imaju svoje granice. Regulacije Drave tijekom stoljeća donijele su velike koristi u zaštiti stanovništva i korištenju zemljišta, ali su istodobno promijenile funkcioniranje riječnog okoliša. Dravske hidroelektrane, među ostalim, sudjeluju u obrani od poplava, zaštiti zemljišta od erozije, navodnjavanju i odvodnji, no njihove akumulacije ne mogu nadomjestiti višemjesečni manjak vode.
Primjer ograničenja pojedinačnih mjera prilagodbe Petrić vidi i u Virovitičko-podravskoj županiji, koja ima razvijene sustave navodnjavanja, a ipak je 21. kolovoza proglasila prirodnu nepogodu zbog suše.
- Navodnjavanje je važno, ali ono ovisi o raspoloživosti vode, a otpornost poljoprivrede ovisi i o tlu, kulturi koja se uzgaja, načinu obrade, podzemnim vodama i širem upravljanju krajolikom - kazao je Petrić.
Upozorava i da količina kiše koja padne u Hrvatskoj nije nužno presudna za vodostaj velikih rijeka. Kod Drave, Save i Dunava mora se promatrati cijeli sliv, vrijeme u kojem su padaline pale te količina vode koja je u planinskim područjima pohranjena u snijegu.
Koliko prirodne katastrofe mogu djelovati kao lanac povezanih događaja pokazuje i aktualna tragedija u Nepalu. Petrić pritom naglašava da je riječ o događaju koji se još istražuje i području koje nije njegova specijalnost.
Prema zasad dostupnim satelitskim i seizmološkim analizama koje navodi, 26. kolovoza urušio se donji dio ledenjaka uz granicu Nepala i Tibeta. Golema masa leda, stijena i sedimenta survala se više od tisuću metara u dolinu i privremeno zatvorila rijeku na tibetskoj strani. Proboj tako nastale prirodne brane stvorio je razoran poplavni val koji se uskim dolinama spustio prema naseljima, cestama i hidroenergetskim postrojenjima.
Neposredni uzrok urušavanja još se istražuje. Petrić upozorava da bi bilo prerano klimatske promjene proglasiti jedinim neposrednim uzrokom katastrofe, premda globalno zagrijavanje, gubitak ledenjačkog leda te promjene ciklusa smrzavanja i odmrzavanja mogu povećavati nestabilnost visokogorskih padina.
Upravo Nepal, smatra, pokazuje fenomen kojim se bavi i rad objavljen u časopisu Nature: katastrofa nije nužno jedan događaj. Urušavanje pokreće lavinu leda i stijena, ona zaustavlja vodu, slijedi proboj prirodne brane i bujična poplava, a posljedice se prenose na naselja, prometnu i energetsku infrastrukturu te stanovništvo kilometrima nizvodno.
Za Hrvatsku i širi sredozemni prostor među ključnim rizicima Petrić navodi rast toplinskih ekstrema, učestalije i intenzivnije suše, veću oskudicu vode te povećanje određenih rizika od ekstremnih padalina i poplava.
Povijest Drave pritom pokazuje da odgovor ne može biti samo tehnički. Regulacija je omogućila sigurniji život uz rijeku, korištenje poljoprivrednog zemljišta, promet i proizvodnju energije, ali je istodobno promijenila riječni okoliš. Rješenje stoga ne vidi ni u odbacivanju tehničkih zahvata ni u pokušaju povratka nekoj zamišljenoj netaknutoj prirodi, nego u povezivanju tehničkog znanja s razumijevanjem rijeka i krajolika.
Na pitanje je li za promjene već kasno, odgovara da neke više nije moguće potpuno izbjeći, ali da to ne znači da je svejedno što ćemo učiniti. Razina budućeg zagrijavanja, kvaliteta prilagodbe i način upravljanja vodom mogu znatno utjecati na buduće štete.
Pouku katastrofalnih poplava iz 14. stoljeća za današnje donositelje odluka Petrić sažima u jednoj rečenici: „Ne planirajte samo za jednu veliku moguću katastrofu; planirajte i za mogućnost da sljedeća dođe prije nego što ste se oporavili od prethodne“.
24sata © 2026
