Razum u bezumlju: Bitno je spomenuti one koji su bili hrabri

Dan je 26. rujna 1983. Ponoć. U zračnoj bazi udaljenoj stotinjak kilometara južno od Moskve sve je tiho i mirno. Glavni stručnjak zadužen za rano otkrivanje nuklearnog napada na Rusiju sjedi za svojim stolom i pije čaj. Njegovo ime je Stanislav Petrov.

Nekoliko sati prije toga autobusom je došao odraditi noćnu smjenu. Ustvari, on taj dan uopće nije trebao raditi, ali ga je kolega zamolio da ga zamijeni. Bit će to još jedna dosadna smjena u kojoj se baš ništa vrijedno spomena neće dogoditi, pomislio je Stanislav pijući svoj vrući napitak. Ali tek što je ispio gutljaj, uobičajenu monotoniju prekinuo je uznemirujući zvuk alarma. Petnaest minuta poslije ponoći na monitoru ispred njega pojavila se obavijest o lansiranju nuklearnih raketa iz SAD-a prema Sovjetskom Savezu. Znao je da ima samo 17 minuta za reakciju. Zašto 17? Zato što je prema izračunima upravo toliko trebalo raketama da prevale taj put. Petrov je bio zadužen da zabilježi eventualnu prijetnju, ali i da u skladu s tim donese odluku o sovjetskom odgovoru. Dakle, njegov poziv nadređenima u Moskvi mogao je pokrenuti treći svjetski rat.

KRONIKE POVJESNIČARA Vučić će na ovim izborima konačno imati dostojne rivale

Međutim, iako je kompjutorski sustav sugerirao upravo takav scenarij, 44-godišnji potpukovnik duboko je udahnuo i odlučio ne vjerovati stroju nego svom instinktu. A on mu je govorio da još jedanput provjeri je li ipak riječ o pogrešci. I bila je. Točnije rijedak slučaj u kojem lom i refleksiju svjetla satelit protumači kao toplinski trag i plamen lansiranih raketa. Kako je Petrov izjavio mnogo godina poslije toga, on je tog 26. rujna bio pravi čovjek na pravome mjestu. Jer netko tko bi se strogo držao protokola, pritom malo agresivnijega karaktera s izraženim animozitetom prema Amerikancima, reagirao bi vjerojatno bitno drukčije. Uostalom, početkom istog mjeseca sovjetski borbeni avioni srušili su južnokorejski putnički avion zato što je (greškom autopilota) ušao u zračni prostor SSSR-a. Boeing 747 osumnjičili su za špijunsko djelovanje i oborili ga. Poginulo je svih 269 putnika i članova posade, uključujući 61 američkog državljanina, među kojima je bio i jedan američki kongresnik.

Nakon odrađene smjene Stanislav Petrov otišao je kući, gdje su ga čekali supruga i dvoje djece. Nije im spomenuo incident. Niti ikome drugom. Svijet će za ovaj događaj i za ovog iznimnog čovjeka doznati tek dva desetljeća kasnije. U tom trenutku skromni umirovljenik životario je u moskovskom predgrađu i jedva spajao kraj s krajem.

KRONIKE POVJESNIČARA Hrvoje Klasić: Banaliziranje zla

Zanimljivo, sličnu stvar, odnosno sprečavanje mogućeg nuklearnog rata, dvadesetak godina prije Petrova učinio je još jedan Rus. Tijekom Kubanske raketne krize (1962.) podmornički časnik Vasilij Arhipov odbio je dati suglasnost svom nadređenom, koji je, pogrešno procijenivši da ih Amerikanci napadaju nuklearnim oružjem, odlučio lansirati raketu s nuklearnom glavom prema ciljevima u SAD-u. Inače, prema mišljenju većine analitičara, tih 13 jesenjih dana 1962. svijet je bio najbliže nuklearnom armagedonu. Istina, rasplet je najviše ovisio o Kennedyju i Hruščovu, koji su naposljetku odbili poslušati svoje militantne jastrebove. Ali planovi dvaju državnika u sekundi bi se izjalovili da je jedan nepoznati vojnik, na dubini od 200 metara pod morem, podlegao pritisku, podčinio se zapovjedniku i pristao pritisnuti “crveni gumb”. Hrabar i za svijet spasonosan čin Vasilija Arhipova također je dugo ostao nepoznat široj javnosti. Tek nakon što je već četiri godine bio mrtav, na konferenciji posvećenoj četrdesetogodišnjici Kubanske raketne krize (2002.), svijet je saznao za priču o “čovjeku koji je spasio svijet”.

Kronike povjesničara Hrvoje Klasić: Čovječnost i(li) povijesna istina...

Stanislav Petrov i Vasilij Arhipov spadaju u one ljude o kojima se ne uči u školama, o kojima se vrlo rijetko snimaju filmovi i po kojima se najčešće ne nazivaju ulice i trgovi. Ta čast uglavnom pripada onima koji ratove vode, ne onima koji ratove nastoje spriječiti. Spomenuta dvojica, naravno, nisu jedini hrabri ljudi koji su se u bezumnim vremenima ipak vodili razumom. Zato je bitno spominjati ih. Jer svi takvi primjeri dokazuju koliko su mir i sigurnost krhke kategorije. Posebno danas, u svijetu s i dalje golemom količinom nuklearnog naoružanja, ali i s još većom količinom nerazumnih a moćnih pojedinaca.