Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Zamislite da sutra ujutro u vlastitoj spavaćoj sobi nađete bačvu s pedesetak kilograma obogaćenog urana, slikovito je opisao ekocid u Lici biolog Branimir K. Hackenberger
Branimir K. Hackenberger, biolog i ekotoksikolog te profesor na Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, osvrnuo se na raspravu o opasnom otpadu pronađenom u Gospiću. Upozorio je da sama činjenica da izmjerene koncentracije određenih tvari zadovoljavaju propisane vrijednosti ne može dati odgovor na ključno pitanje, kakav učinak odloženi otpad može imati na ljude i okoliš.
- Prije mnogo godina, jednom od moje djece na korijenu jezika izrasla je novotvorevina, otprilike veličine nešto većeg klikera. Odveli smo ga na hitnu istoga dana. S hitne su nas uputili prvom specijalistu. Taj je specijalist pogledao, kimnuo i sa stopostotnom sigurnošću (naglašavam, stopostotnom, jer je to broj koji u medicini i znanosti obično znači da je netko prestao razmišljati) izjavio kako se radi o paratireoidnoj žlijezdi koja se nije spustila. Slijedila je preporuka za hitno uklanjanje, uz usputnu napomenu, izrečenu tonom kojim se najavljuje promjena vremena, da će naše dijete do kraja života uzimati nadomjesnu hormonsku terapiju. Otišli smo drugom specijalistu. On je uzeo najobičniji ultrazvučni uređaj, onaj koji stoji u svakoj malo boljoj ambulanti (ili bi trebao stajati), i u nekoliko minuta ustanovio kako je svaka žlijezda uredno na svome mjestu. Ni jedna nije odlutala ili da se nije spustila. Dijagnoza prvog kolege ispala je, blago rečeno, kreativna. Umjesto olakšanja, uslijedila je nova doza panike. Ako to nije žlijezda, onda je posrijedi neoplazija. Laički, tumor. Nepoznatog tipa, na jeziku malog djeteta. Preko veze došli smo do dr. Grgića u Zagrebu. Iznenadio nas je dvjema stvarima. Prva je bila ljubaznost, što je u tadašnjim okolnostima gotovo djelovalo sumnjivo. Druga je bila rečenica koju pamtim do danas. - započeo je s osobnim iskustvom.
- Ja ne znam što je to, ali ja sam kirurg i razmišljam kirurški. Što god da je, tome nije mjesto na jeziku i ja bih to što prije otklonio.“
Nije rekao da zna. Nije rekao da ne treba dizati paniku. Nije nas umirivao statistikom, nije nas grdio zbog zabrinutosti i nije nam držao predavanje o tome kako roditelji pretjeruju. Rekao je da ne zna, i upravo zato je djelovao. I djelovao je pametno. Nije to izveo macho kirurški, sam sa skalpelom i vlastitim egom, nego je pozvao dvojicu kolega za koje je smatrao da mogu pomoći pri zahvatu na tako malom djetetu. Nakon operacije poslao je uzorak tkiva u histopatološki laboratorij, i to ne samo u Zagrebu nego i u Beču, jer je htio drugo mišljenje čak i onda kada je operacija već bila gotova. Ispostavilo se da se radilo o vrlo rijetkom tipu tumora, a njegov nalaz na jeziku djeteta bio je prvi takav opisan u svijetu - nastavio je pa objasnio kakve veze njegovo iskustvo ima s ilegalnim odlaganjem opasnog otpada u Gospiću.
- Ja sam obrazovani ekotoksikolog i razmišljam ekotoksikološki. Što god da se nalazi u tom otpadu, tome nije mjesto tu gdje se nalazi. To je cijela moja teza. Nije efektna, nije senzacionalistička i neće nikoga učiniti popularnim, ponajmanje mene. Ali je jedina rečenica u cijeloj ovoj priči za koju mogu jamčiti da je točna. U medijima se u međuvremenu vodi rasprava koja bi bila urnebesno smiješna da nije zabrinjavajuća. Raspravlja se o tome koliko je otpad opasan. Kao da je opasnost svojstvo koje se može procijeniti odokativno, s tri metra udaljenosti, u informativnoj emisiji, prije prognoze vremena. O tom otpadu pišu i govore kemičari, geolozi i drugi stručnjaci za koje se pouzdano zna da nešto znaju. I znaju. Problem je što se to što znaju uporno zamjenjuje s onim što bi nas trebalo zanimati. Kemičari doista znaju kako se pojedine kemikalije analiziraju i detektiraju u okolišu. To je vrhunski posao i bez njega nema ničega. Geolozi znaju isto to, a uz to i mnogo toga o raspodjeli tvari u okolišu, o propusnosti podloge, o vodonosnicima i o tome kamo će nešto otići kad padne kiša. Također nezamjenjivo - napisao je i upozorio da je malo ljudi koji se bave pitanjem koliko je ovo opasno za okoliš i život.
- Ali malo je onih koji se bave pitanjem koje je zapravo jedino važno. Kako te tvari djeluju na živi svijet i na ekološki sustav. Kemijska analiza vam kaže da nečega ima. Ekotoksikologija vam kaže što to onda znači. To su dvije potpuno različite discipline i dvije potpuno različite rečenice. Prva glasi „u uzorku je izmjereno x miligrama po kilogramu“. Druga glasi „pri toj koncentraciji, u ovoj vrsti tla, uz ovaj pH i ovaj udio organske tvari, gujavice prestaju uspješno stvarati kokone, a populacija se u trećoj generaciji urušava“. Prva rečenica ide u zapisnik. Druga rečenica je ono zbog čega ljudi sele iz svoga sela. Od većine znanstvenika čut ćete kako ne treba dizati paniku. I doista ne treba. Panika je loš savjetnik. Samo, neznanje je još gori, a osobito je opasno kad se prezentira mirnim glasom - napisao je Hackenberger.
- Zamislite da sutra ujutro u vlastitoj spavaćoj sobi nađete bačvu s pedesetak kilograma obogaćenog urana. Nemojte dizati paniku. Ta je bačva projektirana za držanje visokoradioaktivnih tvari i vi možete mirno spavati pokraj nje, jer vas štiti šezdesetak centimetara olova, praktički nepropusnih za gama zračenje. Sve je pod kontrolom. Sve je u skladu s propisima. Nema razloga za uzbunu. Ovo vam, dakako, mirne duše mogu reći ja, koji sam dvjesto pedeset kilometara zračne linije daleko od vaše sobe. Utješne izjave imaju to divno svojstvo da im se pouzdanost povećava s udaljenošću govornika od predmeta o kojem govori. Rasprava o tome koliko je ovaj otpad opasan ili nije, u ovom je trenutku besmislena. Jednako su besmislene tvrdnje da je sve pod kontrolom i da će rezultati kemijskih analiza biti objavljeni, „pa makar bili i loši“. Zvuči hrabro i transparentno. A zapravo ne znači gotovo ništa - objavio je pa pokazao brojke.
- CAS Registry (registar kemijskih tvari koji vodi Chemical Abstracts Service, CAS, najveći svjetski registar te vrste) danas sadrži više od 290 milijuna jedinstvenih kemijskih tvari i neprekidno raste. Samo je tijekom 2015. godine ta baza obogaćena s više od 13 milijuna novosintetiziranih spojeva. Svake se godine sintetizira ili kao nusprodukt nastaje nekoliko stotina tisuća novih kemijskih spojeva. A što se zapravo mjeri u kemijskoj analizi vode, sedimenta, tla ili biote? Mjere se one tvari koje su propisane zakonom, odnosno pravilnicima. A koje su propisane? One najčešće, i one za koje uopće postoje podaci o toksičnosti. Od ukupnog broja poznatih kemijskih spojeva, odgovor na pitanje njihove toksičnosti poznat je za nekih 0,01 do 0,1 posto. Znači li to da je 99,9 posto poznatih spojeva netoksično? Ne. To znači da za 99,9 posto spojeva nemamo pojma jesu li toksični, koliko su toksični i na koji način djeluju. Usporedbe radi, europska uredba REACH (Registration, Evaluation, Authorisation and Restriction of Chemicals, dakle registracija, evaluacija, autorizacija i ograničavanje kemikalija) obuhvaća tek nekoliko desetaka tisuća registriranih tvari. Ostatak je, formalno gledano, uredan. Neizmjeren, ali uredan. Zakonodavac je problem, dakle, riješio doista elegantno. Ono što se ne mjeri, ne postoji. Ako laboratorijski nalaz pokaže da su svi propisani parametri unutar granica, otpad je službeno neproblematičan, a mi smo službeno mirni. To je ista logika po kojoj je moje dijete službeno imalo nespuštenu žlijezdu, jer je to bilo na popisu . naveo je i skrenuo pažnju na pravo pitanje.
- Što bi nas zapravo trebalo zanimati? Umjesto polemike o tome je li otpad opasan, evo redoslijeda pitanja koja bi svaka ozbiljna sredina postavila prije nego što izađe pred javnost. Prvo, što se uopće nalazi u tom otpadu. Ne ciljana analiza dvadesetak propisanih parametara, nego opsežan netargetirani skrining, na statistički smislenom broju uzoraka, uz jasno definirano uzorkovanje po dubini i po lokacijama. Uzorak uzet lopatom s vrha hrpe nije uzorak, nego fotografija. Drugo, kakva je ekološka mobilnost identificiranih spojeva. Koliko je toga topljivo, koliko hlapljivo, koliko se veže na organsku tvar, koliko putuje s oborinskom vodom prema podzemlju. Lika, uzgred, nije nasumična geološka lokacija. Krš je sustav koji ne filtrira, nego provodi. Ono što se ovdje prolije, negdje drugdje izvire. Treće, kakav je stvarni biološki odgovor. Kemijska analiza mjeri tvari koje tražimo. Biološki test mjeri posljedicu svega što je prisutno, uključujući i ono što nismo tražili, i ono za što uopće ne postoji analitička metoda. Standardizirani testovi na gujavicama i skokunima, testovi na vodenim organizmima, testovi genotoksičnosti, mjerenje biomarkera. Organizam ne čita pravilnik i ne zanima ga je li neka tvar na popisu. Četvrto, učinak smjese. U prirodi se tvari ne pojavljuju pojedinačno, nego u koktelu, a učinci se mogu zbrajati i množiti. Deset tvari, svaka uredno ispod granične vrijednosti, može zajedno proizvesti učinak koji nijedna od njih pojedinačno ne bi. Toga u pravilnicima gotovo da i nema, jer je teško, skupo i neugodno. Peto, kronični i subletalni učinci. Ono što ne ubija odmah, često je gore od onoga što ubija odmah, jer se uočava tek nakon nekoliko godina, u obliku promjena u reprodukciji, razvoju i ponašanju, kod organizama i kod ljudi. I šesto, porijeklo. To pitanje nije znanstveno, nego kriminalističko, ali je metodološki jednako važno. Razvijene zemlje imaju prilično strog sustav zbrinjavanja otpada, s posljedično čestom pojavom otpada koji se prema njihovim propisima ne može zbrinuti jednostavno ni jeftino. Za vlasnika takvog otpada najbolje je rješenje pomesti ga pod tepih, odnosno izvesti u neku bantu zemlju. Ako znamo tko ga je proizveo, znamo i što u njemu tražiti. To je najjeftiniji analitički alat koji postoji, a ne košta ni lipe laboratorijskog vremena - napisao je Branimir K. Hackenberger.
- Naša zemlja ima vrhunske stručnjake. To treba reći jasno i bez lažne skromnosti. Ali treba jednako jasno reći i da smo instrumentalno i analitički ozbiljno potkapacitirani. Najočitiji primjer bio je požar u tvrtki Drava International, kada se ni tijekom nekoliko dana nisu uspjeli prikupiti instrumentalni kapaciteti dostatni za osnovnu kvantifikaciju posljedica. Ne za suptilnu procjenu rizika. Za osnovnu kvantifikaciju. Zašto bismo očekivali da će s otpadom u Lici biti drukčije? Zato što je od tada prošlo nekoliko godina, a mi smo u međuvremenu kupili nekoliko lijepih pravilnika. Politika će stvar oko otpada smirivati ili razbuktavati, već prema dnevnim potrebama. To nije cinizam, nego opis. Mediji će se podijeliti u dva tabora. Većina onih koji idu niz dlaku dnevnoj politici pisat će po diktatu, umirujuće i odgovorno. Ona nekolicina preostalih pisat će suprotno, alarmantno i hrabro. Zajedničko im je to što će i jedni i drugi pisati bez argumenata, jer argumenata još nema, budući da ozbiljna istraživanja nisu ni provedena. U međuvremenu će se pojaviti i treća skupina, ona koja će objasniti da je sve to napuhano, da su ljudi neinformirani i da je najveći problem širenje panike na društvenim mrežama. Ta je skupina uvijek najsigurnija u sebe i uvijek najdalje od lokacije. Gledano posve realno, tom otpadu ovdje nije mjesto. Tko ga je donio, zna se. Od koga ga je preuzeo, treba saznati. Kako ga sanirati, treba iznaći. Sve ostalo su puste priče. Ne trebamo hrabru izjavu o stopostotnoj sigurnosti. Ne trebamo ni umirivanje s dvjesto pedeset kilometara udaljenosti. Trebamo onu drugu rečenicu, onu koja se izgovara kad je čovjek dovoljno stručan da prizna granicu vlastitog znanja i dovoljno odgovoran da usprkos tome djeluje. Ja ne znam što je to. Ali tome tu nije mjesto i ja bih to što prije otklonio. Moje dijete je zbog te rečenice danas zdravo - zaključio je.
24sata © 2026
