Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
• Psihologinja Ana Havelka Meštrović: 50 posto škola nema psihologa • Djeca su iz godine u godinu sve više opterećena • Jedna smo od rijetkih zemalja EU gdje dijete mora odabrati karijeru sa 14 godina
Šokantni incident u zagrebačkoj školi prošloga tjedna u javnosti je ponovo izazvao burne rasprave o sigurnosti u školama, vršnjačkom nasilju i mentalnom zdravlju djece i mladih. Posljednjih godina vide se određeni pomaci u sustavu, no i dalje nema dovoljne institucionalne potpore po pitanju prevencije i sigurnosti u školama, smatraju mnogi. Što bi trebalo još popraviti i mijenjati te koji su ključni problemi koji pojačavaju stres kod djece i mladih, razgovaramo s Anom Havelka Meštrović, kliničkom psihologinjom, psihoterapeutkinjom i pročelnicom Sveučilišnog odjel za psihologiju Sveučilišta Algebra Bernays.
Svjedočili smo još jednom napadu učenika na vršnjaka prošli tjedan u prostorijama škole. Je li škola mogla napraviti više i kako sad pristupiti učenicima?
Smatram da je važno naglasiti kako se ovakve situacije moraju prevenirati, a ne rješavati tek kad se dogode. Krizni timovi u školama rade kvalitetno i profesionalno, no njihov kapacitet je objektivno premalen u odnosu na broj učenika kojima je potrebna psihološka podrška nakon traumatskog događaja. Nakon traumatskih iskustava često vidimo da se djeca i nastavnici prvih nekoliko dana čine "dobro" jer je razina hormona stresa još visoka. Prve psihološke posljedice mogu se pojaviti tek nakon nekoliko tjedana. Tad više nema medijske pažnje, krizni timovi se povuku, a djeca i nastavnici ostaju sami sa svojom emocionalnom ranom. Cjeloviti pristup mora uključivati dugoročno praćenje svih izloženih učenika i nastavnika, individualne razgovore, radionice emocionalne regulacije i kontinuiranu podršku.
Vršnjačko nasilje raširen je problem i nije tipičan samo za Hrvatsku. Što škole mogu napraviti više kako bi se smanjili incidenti?
Imamo stručnjake koji se bave vršnjačkim nasiljem, ali škole nisu adekvatno kadrovski opremljene. Prema podacima Hrvatske psihološke komore, u osnovnim i srednjim školama radi od 650 do 700 psihologa, a nedostaje ih barem još 200. Oko 50 posto škola u Hrvatskoj nema zaposlenog psihologa, a jedan psiholog često pokriva od 500 do 800 učenika. Općenito u javnom sustavu (školstvo i zdravstvo) nedostaje oko 600 psihologa, zadnjih nekoliko godina situacija se malo popravlja, ali oko 50 posto osnovnih i srednjih škola nema zaposlenog psihologa. U takvim uvjetima iluzorno je očekivati kvalitetnu prevenciju. Škole i ravnatelji trebaju sustavno tražiti otvaranje novih radnih mjesta u stručnim službama. Bez stručnjaka prevencija nasilja ostaje na razini dobre želje.
Koliko su roditelji odgovorni za probleme djece s ponašanjem i što oni mogu činiti?
Sigurno ne možemo reći da su samo sustav ili škole odgovorne za probleme u ponašanju kod djece. Odgoj počinje kod kuće, ali djeca provode i do osam sati dnevno u školskom sustavu, pa je važno da se emocionalne poteškoće prepoznaju na vrijeme. Danas je izazovno biti roditelj, uz sve obaveze i očekivanja koja se stavljaju pred roditelje sigurna sam da većina roditelja radi najbolje što mogu, ali ponekad situacija izmakne kontroli. Roditelji bi trebali provoditi više kvalitetnog vremena s djecom, imati uvid u njihove prijatelje, online sadržaje i emocionalne reakcije. Problemi u ponašanju rijetko nastaju "preko noći" - često postoje rani znakovi: intenzivnije emocije, impulzivnost, agresivnije reakcije... Formula je vrlo jednostavna, vrijeme i pažnju posvetiti kvalitetno djetetu bilo koje dobi. Ako roditelj primijeti nagle promjene raspoloženja, povlačenje, depresivne simptome ili porast agresije, važno je potražiti stručnu pomoć. Većina razvojnih faza jest prolazna, ali to treba provjeriti, a ne pretpostaviti.
Kakva je uloga ravnatelja i nastavnika u trenucima krize?
Uloga ravnatelja bi sukladno navedenome bila da svakako ulaže i u vlastiti kadar nastavnika kako bi ih se dodatno educiralo i motiviralo da uoče i pokušaju riješiti svaki sukob koji se događa unutar razreda. U višim razredima osnovne škole, kao i u srednjim školama predmetni nastavnici ponekad smatraju kako odnosi u razredu među učenicima nisu njihov problem, netko drugi će sve riješiti. Međutim, nažalost, toga drugoga nema i nastavnici su oni koji prvi primijete i trebali bi reagirati na sve oblike, pa i najmanji oblik nasilja između djece. Ravnatelji bi mogli inzistirati da svaka škola treba imati psihologa, a veće škole i više njih. Uz psihologe, nužni su socijalni pedagozi i edukacijski rehabilitatori. Željela bih naglasiti kako stručni timovi nisu tu samo za učenike, nego i za nastavnike. Nakon ovakvih incidenata u školama, ali i inače u nastavnim procesima, istraživanja pokazuju kako su nastavnici pod velikim pritiskom i visokom razinom stresa. Bez podrške nastavnicima teško je očekivati stabilnu i sigurnu školsku klimu, a na ravnateljima bi trebalo biti da prepoznaju i poznaju reakcije svojega tima.
Jesu li učenici preopterećeni ocjenama?
Da, vrlo jasno i nedvosmisleno, učenici su preopterećeni. Obaveze, očekivanja i pritisci često nadilaze njihove razvojne mogućnosti. Kod vulnerabilnije djece to može dovesti do emocionalnih poteškoća, anksioznosti, povlačenja iz okoline ili problema u ponašanju. Nerealna očekivanja okoline povezana su s ocjenama, očekivanjima roditelja, vršnjaka, očekivanjima okoline općenito i obrazovnog sustava, a sve to se odvija u periodima hormonalnih promjena koje su izuzetno burne pri ulasku u pubertet. Kad se navedeni pritisci kumuliraju i dulje traju, može doći do poteškoća u ponašanju, ali i općenito narušene dobrobiti i mentalnog zdravlja djece.
Što najviše stvara stres kod djece i kako to promijeniti?
Imam osjećaj kako je svakom godinom sve više opterećenja i stresa kod djece. Nažalost, nastavni planovi i programi ne prate istraživanja iz psihologije o kognitivnom razvoju djece, pa sukladno tome nisu niti prilagođena dobi djece u osnovnim školama. Također, pritisak s izborom srednje škole koja bi trebala biti u sustavu obaveznog obrazovanja, barem do 16., 17. godine - isto je nešto što povećava razinu stresa kod djece. Jedna smo od rijetkih zemalja u svijetu gdje dijete mora odlučiti svoj životni put u 8. razredu osnovne škole, znači s nekih 14 godina, kad kognitivna i emocionalna zrelost nisu još dosegnuli onu razinu apstraktnog razmišljanja koja je potrebna za donošenje takvih životnih odluka. Stvaranjem pritisaka i iluzija o odraslosti i stavljanja velike odgovornosti na dijete može narušiti mentalno zdravlje i dovesti do određenih poteškoća u ponašanju. Naravno, nismo svi jednaki, neka djeca će se lakše nositi sa stresom i bit će u potpunosti u redu, ali mi moramo znati da postoje i vulnerabilniji pojedinci koji ne mogu jako dobro kanalizirati stres u tako ranoj životnoj dobi.
Kako smanjiti stres i vršnjačko nasilje u školama?
Smanjivanje stresa i vršnjačkog nasilja zahtijeva sustavan, dugoročan i interdisciplinaran pristup. Istaknula bih nekoliko ključnih koraka jer se ovako kompleksan problem ne može riješiti samo jednom promjenom:
Jačanje stručnih službi u školama - Bez dovoljnog broja psihologa, socijalnih pedagoga i rehabilitatora prevencija nasilja ostaje nedostižna. Stručni timovi moraju biti dostupni učenicima svakodnevno, a ne samo u kriznim situacijama.
Sustavno educiranje nastavnika o emocionalnoj regulaciji i prepoznavanju rizičnih ponašanja - Nastavnici su prvi koji vide promjene u ponašanju.
Sustavne radionice za učenike - Na razne teme, od komunikacije i regulacije emocija pa sve do nenasilnog rješavanja sukoba i digitalne sigurnosti. Radionice trebaju biti dio školskog kurikuluma.
Aktivno uključivati roditelje - Roditelji kao partneri škole, provoditi edukacije i radionice za roditelje kako bi bili bolje upoznati s prepoznavanjem ranih znakova emocionalnih tegoba.
Razvijanje školske kulture netolerancije na nasilje - U nastavnim procesima i praksi treba biti jasno vidljivo da je svako nasilje u školi neprihvatljivo. To uključuje dosljednost, pravila, ali i poticanje prosocijalnog ponašanja.
Dugoročno praćenje učenika nakon kriznih događaja - Znamo kako nasilni, traumatski incidenti ostavljaju emocionalne posljedice. Praćenje mora trajati tjednima i mjesecima.
Suradnja s lokalnom zajednicom i stručnjacima izvan škole - Psihološke udruge, savjetovališta i mi kao sveučilišta mogu i možemo pružiti dodatnu podršku, edukacije i superviziju nastavnicima.
24sata © 2026
