Osmaši broje posljednje tjedne do kraja osnovne škole i velikog životnog koraka - gdje nastaviti obrazovanje. Razgovarali smo s magistrom psihologije koji je dao top savjete koji smjer odabrati...
GDJE DALJE UČITI?
VELIKI VODIČ Ovo su sve zamke pri upisu u srednju! Donosimo i top 10 liste najboljih škola...
Čitanje članka:
7
min
Vrlo često klincima koji se ne mogu snaći, boje se ili nemaju školu koja će odgovarati njihovim interesima kažem da srednju školu promatraju kao neko vozilo koje će iz dovesti od točke A, osnovne škole, do točke B, nekog budućeg zanimanja, i da se previše ne vežu za to vozilo. To je kao leasing, vratimo ga nakon pet godina. Veliki postotak klinaca shvati to na taj nekomplicirani način, da to nije neka strašna stvar koja će im uništiti ili pokvariti život zauvijek. I to je možda i najvažnije, ako razgovaramo o strahovima vezanim uz upis srednje škole, kaže za 24sata Danijel Bićanić, magistar psihologije, stručnjak za karijerni razvoj i psihoterapeut u edukaciji, koji u svojoj privatnoj praksi Tvornica psihologije već godinama pomaže učenicima da odaberu školu ili fakultet.
Osmaši broje posljednje tjedne do kraja osnovne škole i zaista velikog životnoga koraka - upisa srednje škole. S obzirom na upisni sustav, koji se temelji na bodovanju ocjena, uz mogućnost dobivanja nešto malo dodatnih bodova na prijamnim ispitima, natjecanjima itd., utrka za upis, posebno u Zagrebu, za mnoge je iscrpljujući i zastrašujući proces.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
VIDEO
Zato smo razgovarali s Danijelom Bićanićem o najvažnijim pitanjima koja muče učenike, ali prvenstveno i njihove roditelje - što ako dijete ne upiše školu koju želi, ili nema dovoljno bodova za škole koje smatra kvalitetnima, što ako uopće ne zna što odabrati, kako prepoznati što mu najbolje leži, je li kvaliteta škole jedini važan faktor upisa...
Za početak, podsjetimo kako se srednje škole u Hrvatskoj dijele na gimnazijsko obrazovanje, strukovno - trogodišnje i četverogodišnje, te umjetničke škole (glazbene, likovne, plesne). Za završetak gimnazije obavezna je položena državna matura, a za strukovne i umjetničke škole nužan je završni rad. No za upis fakulteta državna matura je obavezna, pa joj pristupa većina učenika nakon završene četverogodišnje srednje škole, bez obzira na smjer koji su završili. Zbog toga se i strukovne škole već godinama fokusiraju na to da učenike pripreme za maturu. To je dodatno naglašeno s prošlogodišnjim uvođenjem modularne nastave i novih kurikula s pojačanim obaveznim predmetima mature, matematikom, hrvatskim i engleskim jezikom.
Što se tiče osmaša, vjerojatno je najnapetija situacija u Zagrebu, gdje je najviše učenika i najviše škola, ali i najveća utrka za upis. U Zagrebu, primjerice, sad već i tehničke škole, te one malo manje ambiciozne gimnazije, imaju pragove upisa koji podrazumijevaju prolaz s odličnim ili čvrstim četvorkama. Zagreb je i tradicionalno okrenut gimnazijskom obrazovanju, a sve je veća potražnja i za privatnim srednjim školama. Vrlo često uspjeh škole mjeri se prema rezultatima na državnoj maturi i kasnijem upisu na najbolje fakultete, no Danijel Bićanić ističe: "Ne opterećujte djecu time. Ne smije se zaboraviti i da se škola može promijeniti ako ne odgovara djetetu, samo treba reagirati na vrijeme".
Čega se učenici najviše boje na kraju osnovne škole kad govorimo u upisima u srednju školu?
- Krenuo bih od straha od odvajanja, od dobrih kompića, najboljih prijatelja, zbog toga im je najviše žao, a što se tiče srednje škole, raznoliki su strahovi. Na prvome mjestu je 'još ne znam što ću upisati', imaju veliku nejasnoću jer ne znaju što ih očekuje. Na to se veže strah od 'što ako napravim veliku pogrešku koju neću moći nikako ispraviti', drugi je da neće uspjeti, 'ja to neću uspjeti odraditi kako treba', jer ih svi straše srednjom školom, da je to značajno teže nego osnovna škola, ali i onaj klasični strah: kakva će mi biti ekipa. To je standardni strah kod klinaca, hoće li se snaći ili neće. I onda im ja uvijek kažem: 'Znate li nekoga tko nije preživio srednju školu?', pa na kraju dođemo do zaključka da su svi to nekako izgurali, netko s više ožiljaka, netko s manje, ali na kraju svi to prođu.
Kakav savjet dajete ako dijete ima možda prevelike ambicije u odnosu na svoje mogućnosti i kapacitete?
Vrlo često roditelj ima te ambicije, a ne toliko dijete. Uvijek pokušam proširiti mogućnosti, napomenuti da ne postoje samo top škole, da možda trebamo uzeti i neke druge kriterije za odabir, a ne samo koliko je ona 'elitna'. Ja tu maksimalno pokušavam proširiti vidike i relaksirati stvari, tako da maksimalno proširim spektar kriterija za odabir škole.
Kad vidim takvu situaciju, volim pomalo 'banalizirati' situaciju, pa kažem: 'Gle, želiš li putovati do škole sat i pol ili 20 minuta?'. Na kraju će to tijekom te četiri godine biti važnije. Gledamo i po interesima, da u svome sadržaju odgovara djetetu, a ne samo po nekoj reputaciji. Ponekad mi je i simpatično što će ići u školu u koju idu frendica ili frend. Ako se pokaže da je ta škola adekvatna u pogledu interesa, ja ne vidim nikakav problem da to tako i bude. I da to bude neka točka sigurnosti koju ćeš imati u srednjoj.
Pokušavam širiti perspektivu. Primjerice, mi smo u Zagrebu, koji nudi višestruke mogućnosti, nekad i previše. Onda kažem: 'Zamislite da ste u Novskoj, Zaboku, Puli, Trogiru, gdje imate jednu gimnaziju i jednu strukovnu školu'. Logično će biti da upišete tu srednju školu i opet se ništa strašno s tom djecom ne dogodi. Ponekad je njima i lakše jer moraju birati samo hoće li u matematičku gimnaziju ili tehničku školu, a ne u koju će od silnih gimnazija koje se nude.
Koji su najveći strahovi roditelja?
Prvo su strahovi da se dijete neće upisati, da nema dovoljno bodova, što su realistični strahovi, s obzirom na situaciju s poplavom petica u kojoj se nalazimo. To je osnovno, a drugo su više roditeljske aspiracije - da osiguraju maksimalno kvalitetno okruženje za svoju djecu. Što razumijem, jer je odraz okruženja u kojem živimo, gdje novi roditelji od ranog razvoja pokušavaju maksimalno obogatiti okruženje svome djetetu kako bi postiglo svoj maksimalan uspjeh. Pritom mnogi zaboravljaju da mi imamo kapacitet i sposobnost da se samostalno razvijamo. Jednako tako, pretjerano bogato okruženje ne znači da će dijete to moći apsorbirati. Djeca i mladi imaju prirodnu sposobnost da uzimaju iz okruženja što im je potrebno. Ne govorim o ekstremnim situacijama, ali većina nas je sposobna uzeti iz okruženja što nam treba. Ako toga ima više, moći ćemo iskoristiti više, ali ako ima još više, ne znači da će nam taj suvišak koristiti. Tako da u tom kontekstu treba relaksirati roditelje - trebaju imati povjerenje u djecu da će uspjeti, da im ne moramo sve osigurati i odstraniti svaku prepreku te onda biti sigurni da će dijete uspjeti. Ne treba zaboraviti da smo napravljeni da uspijemo.
Što je važnije kod odabira gimnazije?
Nekad nije moguće napraviti baš precizan odabir. Bitno je procijeniti dosadašnju usvojenost radnih navika, samostalnost u učenju, organiziranost uz svoje obaveze koje dijete ima. I ako je dijete dovoljno samostalno, ako može odraditi školske obaveze, ako je školski 'radnik', onda je realna mogućnost da ni ambiciozne gimnazije neće predstavljati neki problem. Naravno, sposobnosti su temelj, no ne želimo da dijete koje nema radne navike dovede sebe do ruba provalije, ne zato što nije sposobno nego nije naučilo učiti i nema očekivanje od sebe da će svaki dan morati uložiti značajnu količinu rada. Ili, jednostavno, u kontekstu vrijednosti, akademski uspjeh i samorazvoj koji dolazi iz akademskog rada nije toliko visoko na listi prioriteta kao neke druge vrijednosti, poput sporta, slobodnog vremena, drugih aktivnosti. I onda ja tu nekako gradiram i dajem više različitih prijedloga. Jer imate klinca koji je profesionalac u učenju i kad takvome djetetu prirodno ide učenje iz knjiga, učenje uz učitelja, nema nikakvog razloga da ne ide u neku školu u kojoj je to važno.
A kako objasniti djetetu na lijep način da neka škola nije za njega?
Može se očekivati da ima više takvih situacija, no zapravo nema toliko konfliktnih situacija u kojima dijete, primjerice, silno želi MIOC, a nije za to. Klinci kuže, oni kažu: 'Nema šanse, što bih ja tamo, idem tamo gdje je OK, ide mi i frendica i čuo sam da nije tako strašno'. Klinci imaju taj neki unutarnji osjećaj i, naravno, prema percepciji škole, usklade se s tim. Ono što igra i što je jedna moderatorska varijabla, jest ta neka vrsta samopouzdanja, odnosno to je akademsko samopoimanje. Djeca koja imaju visoko akademsko samopoimanje, ali možda nemaju tolike sposobnosti, ona će izgurati, kako god bilo, i te zahtjevne škole. Ona djeca koja imaju srednje ili niže akademsko samopoimanje sigurno neće gledati te više kompetitivne škole. Ponekad čak moram suprotno raditi. Ako vidim da dijete ima visoke kognitivne sposobnosti, ali visoku samokritičnost ili nisko povjerenje u vlastite sposobnosti. Onda ih potičem, hajdemo probati jednu stepenicu više od onoga što ti misliš da možeš, ne previše da se ne raspadnemo, ali zaista bi bilo dobro da te stavimo u okruženje koje će te ponijeti, da ti vidiš da možeš.
Kad bi bilo najbolje da roditelj dovede dijete na profesionalnu orijentaciju?
Proces kojim se ja bavim je diferencijalno-dijagnostički, pri čemu napravimo testiranje i gledamo što upisati. To je samo mali dio profesionalnog usmjeravanja koje bi se moglo raditi, ali taj specifični proces kojim se ja bavim preporučujem početkom osmog razreda. Jer meni u sedmom razredu dolaze 'bebe', a u osmom 'ljudi'. To je enormna razlika u smislu razvoja. U dva mjeseca oni se potpuno promijene. U sedmom ni ne razumiju što je srednja škola, niti o tome trebaju razmišljati, niti je 5 do 12, niti imaju svijesti da neku odluku treba donijeti, niti imamo nekakvu realnu procjenu što će se događati u osmom razredu, nemamo neku kompoziciju ocjena, čime raspolažemo. Tako da je sedmi razred prerano. Ali do osmog razreda se mogu čuda napraviti u drugim aktivnostima profesionalnog razvoja, kroz različite aktivnosti svijeta rada, zanimanja, interesa, poticanja da budu još bolji u tim svojim interesima i zanimaciji.
Što je s djecom koja ne znaju što bi i upišu bilo što, pa ne dolaze, kreću izostanci, ali i gubitak lijepog vremena srednje škole?
To nije kraj svijeta i uvijek postoji mogućnost promjene. Imam i takva iskustva, gdje se u prvom razredu vidjelo da stvari ne funkcioniraju, nekad je dovoljno jedno polugodište da shvatiš kako nemaš što raditi u tehničkoj školi. To doista nije kraj svijeta.
Ja uvijek sugeriram da se dijete prebaci, uvijek ima drugih škola, ali je važno da se na vrijeme reagira, da se ne dođe do trećeg razreda i da bude prekasno.
Meni su često dolazili zbog sporta, gdje su klinci bili top sportaši i nikako nisu mogli na zelenu granu s izostancima, školom itd., a onda je mamama najčešće bilo teško jer treba staviti školu na broj dva. A to je roditeljima bilo vrlo teško odlučiti. Kod vrhunskih sportaša to je bilo i jedino rješenje, pa bi prebacili djecu u privatne gimnazije, s fleksibilnijim rasporedom i slično, jer je sport više razvojno povezan i sad ga treba odraditi, a škola može pričekati koju godinu.
Može se dogoditi da klinci odaberu školu jer generalno ne znaju što bi, ali to može biti benigno. Oni vrludaju kroz tu školu, ali to odrade, ne bude prevelikih produžnih, popravaka, skompaju se s ekipom, bude dovoljno dobra atmosfera, ali imaju dovoljno dobar moment zrelosti.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
