Henry nas je pozdravio na hrvatskom i pitao 'Kako si?', a za Baturinu kaže da je vrlo talentiran. Francuz je jedan od manjinskih dioničara u Comu
LEGENDARNI FRANCUZ
EKSKLUZIVNO Thierry Henry za 24sata o 'vatrenima', Baturini i Gvardiolu: 'Samo da on ozdravi'
Čitanje članka:
5
min
U Londonu, nedaleko od stadiona na kojem je godinama ispisivao povijest s Arsenalom, Thierry Henry nas je dočekao kako je nekada igrao, elegantno, neposredno i s dozom karizme koja ispunjava prostoriju. Čim je čuo odakle dolazimo, opustio se i uz široki osmijeh, pozdravio nas na tečnom hrvatskom s pitanjem: “Kako si?”. Za Henryjevo poznavanje našeg jezika zaslužna je njegova partnerica Andrea Rajačić, zbog koje mu je i naš jezik ušao u uho, iako, kako je kratko dobacio, nije baš tečan.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
15:05
Henry je u velikom razgovoru s odabranim novinarima iz Europe govorio o detaljima svoje karijere, odrastanju, ali i pogledima na nogomet zbog kojih je i danas jedan od najcjenjenijih stručnih komentatora. Otkriva nam kako ljubav prema nogometu duguje ocu koji mu je usadio tu strast.
- Od samog početka, moj tata je bio lud za nogometom - prisjetio se Henry. Taj put od najranijih dana nije ostavljao prostora za sumnju ili alternativne karijere. Henry iskreno priznaje da u njegovoj glavi nikada nije postojao plan B ili ikakva dilema o tome čime se želi baviti.
- Bio sam programiran. Ta misao o nečem drugom mi je doslovno izbačena iz glave dok sam bio dijete. Rođen sam i postojao je samo nogomet. Nemam nikakav drugi odgovor na pitanje što bih bio, čak ni danas. Da nisam postao profesionalni nogometaš, sigurno bih bio amaterski nogometaš - rekao je Henry.
Prva sjećanja na tu opsesiju ne vežu ga uz pariške ulice, gdje je odrastao, već uz egzotične Karibe odakle vuku korijene njegovi roditelji. Tamo je kao petogodišnjak, gledajući polufinale Svjetskog prvenstva 1982. godine, prvi put osjetio što nogomet zapravo čini ljudima i kakvu euforiju može izazvati.
- Moje prvo sjećanje, vjerovali ili ne, dogodilo se na Karibima. Gledali smo polufinale, Francuska protiv Zapadne Njemačke. Imao sam pet godina, ali sjećam se euforije svih oko mene kad smo zabili gol. Ta radost je moje prvo sjećanje na nogomet - prisjeća se legenda.
U djetinjstvu su mu, spominje, idoli bili francuski reprezentativci poput Tigane i Giressea, no jedan stranac imao je poseban utjecaj na njega. Upravo zbog divljenja prema velikom Nizozemcu Marcu van Bastenu, Henry je kasnije u reprezentaciji tražio broj 12. Isti je broj htio i u Arsenalu, no tamo je već bio zauzet.
S profesionalnim uspjehom došao je i teret koji navijači s tribina rijetko primjećuju. Henry naglašava da profesionalizam iz temelja mijenja percepciju igre; strast ostaje, ali pritisak postaje golem.
- Sve se mijenja kad postaneš igrač od kojeg se očekuje da isporučiš rezultat. Kad ideš na stadion, zaboraviš ono što te tamo dovelo. Postane teško disati i spavati na određeni način, jer ljudi žele vidjeti tvoj nastup i formu. Ne žele znati jesi li dobro, imaš li problema. Jednom kad to shvatiš, radiš sve kako bi mogao igrati - objasnio je i dodao kako je to težak teret na leđima mladih igrača.
- Poruka koju čuješ često je: 'Bolje ti je da igraš dobro'. Naučiš živjeti, raditi i trčati s tim pritiskom na ramenima, ali nije se lako s time nositi cijelo vrijeme - kaže Henry i povlači paralelu i s trenerima.
- Navijači, primjerice, vide trenera i kažu: 'Nije dobar, trebao bi otići'. Ali nitko ne razmišlja o tome da je taj čovjek došao ovdje s obitelji, da mora pronaći školu za svoju djecu, a onda dobije otkaz i ta djeca opet moraju mijenjati sredinu i prijatelje. Znam da će mnogi reći 'ne zanima me to', i razumijem to, ali ljudi ponekad ne prepoznaju ljudsku stranu cijele priče - rekao je.
Svoju prepoznatljivu eleganciju kao mladi igrač na terenu gradio je na spoju talenta i specifičnog stila koji je često prkosio tadašnjim strogim pravilima. Njegove legendarne štucne preko koljena nisu bile hir, već inspiracija viđena kod drugog vrhunskog napadača.
- To je došlo od Sonnyja Andersona. Naučio sam puno od njega, vidio sam kako nosi čarape i pomislio – to je cool. Tako su nastale i rukavice uz kratke rukave. Ljudi su me pitali jesam li dobro, jer to nije bilo uobičajeno, ali meni je bilo važno da se osjećam dobro kako bih mogao nastupiti - kaže Henry.
Zanimljivo je da, usprkos svom kultnom statusu, nikada nije bio rob rituala. Dapače, smatrao ih je potpuno suvišnima.
- Bio sam stvarno dosadan po tom pitanju, nisam imao ništa. Poštujem ljude koji imaju rituale, ali vidio bih suigrače kako rade te stvari i onda odigraju loše. Pa bih se zapitao zašto to ne promijeni. Očito ne funkcionira - smatra Henry.
Komentirao je i kako je u klubovima u kojima je igrao gradio odnos sa zajednicom navijača.
- Igrači dolaze i odlaze, ali zajednica i klub ostaju zauvijek. Nećete uvijek igrati dobro, to je nemoguće, ali navijači moraju vidjeti da dajete sve od sebe. Ja sam uvijek bio potpuno transparentan, moj izraz lica bi ljudima odmah rekao sve, i mislim da su tu iskrenost cijenili. Dugo sam bio opsjednut isključivo pobjedama, misleći da se samo one broje, ali s vremenom shvatiš da je prava vrijednost u onome što prenosiš na druge - kaže francuska legenda.
Danas, kao vrhunski analitičar, igru promatra na dubljoj, taktičkoj razini, što mu često otežava ulogu običnog promatrača koji bi samo htio uživati u potezu. Priznaje da više ne prati loptu pogledom, već kretanje cijele momčadi, analizirajući prostor i kretnje koje prethode samom pogotku. Dotaknuo se i polufinala Lige prvaka između PSG-a i Bayerna te dodao: ‘Ta utakmica je bila čisti nogomet’.
Henry odbija izravne usporedbe svoje generacije u Arsenalu s modernim nogometom, ističući da svaka era nosi svoja pravila, no izrazito je kritičan prema trendu u kojem treneri pokušavaju robotizirati kreativce: „Slikaru ne govorite kako da slika, pa tako ni kreativnom igraču ne biste trebali crtati svaki pokret”, slikovito je pojasnio.
- Zato su i svi bili uzbuđeni zbog utakmice prošlog utorka. Jer oni koji driblaju su driblali i da, ja to želim gledati, a ne da lopta ide s jedne na drugu stranu 30 puta - kaže.
Govoreći o modernom nogometu, kratko se dotaknuo i Martina Baturine te istaknuo da je on odličan i talentiran igrač. Inače, Como je klub u kojem je Henry jedan od manjinskih dioničara.
A za stup obrane hrvatske reprezentacije izrazio je iskrenu brigu.
- Nadam se da će se Joško Gvardiol oporaviti do prvenstva, on je nevjerojatno važan igrač za Hrvatsku i trebat će vam - dodao je Henry.
Kako je Henry pričao u sklopu Samsungova predstavljanja novih modela televizora jedno od pitanja bilo je i koji bi trenutak iz povijesti nogometa volio ponovo proživjeti uz pomoć moderne 4K tehnologije. Iako je brzo ‘ispalio’ da mu je kroz glavu prošlo 20-ak legendarnih golova, veli da je ipak to finale Svjetskog prvenstva 1998. godine, koje je za njega potpuna magla.
- Imao sam 20 godina i adrenalin je bio toliko jak da je sve ostalo mutno. Nisam uzeo vremena da uživam u tome na terenu, bilo je nadrealno. Kad god danas vidim snimke na društvenim mrežama, pitam se – jesam li ja to stvarno bio tamo? Volio bih sjesti i ponovno pogledati tu utakmicu, da vidim što smo zapravo napravili - zaključio je Henry koji je na odlasku još jednom na hrvatskom dobacio ‘Vidimo se!’.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
