Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
"Prašuma je naš dom, tu mi zaista živimo. Velika kompanija nemilosrdno uništava našu staru prašumu i ovo je zapravo sve što je uopće ostalo. Nećemo dati našu zemlju nikome", poručuju iz jednog izoliranog plemena
U dubinama nepreglednih brazilskih prašuma živi više od stotinu izoliranih plemena, što Brazil čini apsolutnim svjetskim rekorderom po broju nekontaktiranih zajednica. Od 196 poznatih izoliranih grupa širom našeg planeta, prema najnovijim procjenama stručnjaka (Survival International, 2025.), čak 124 nalaze se upravo na brazilskom teritoriju. Njihov način života ostao je potpuno netaknut utjecajima modernog društva, a svakodnevica im se svodi na golo preživljavanje u savršenom skladu s prirodom, miljama daleko od globalizacije i kapitalizma. Ipak, taj mir postao je izuzetno krhak. Dok ih iz zraka sustavno nadlijeću avioni kako bi prikupili presudne dokaze o njihovom postojanju neophodne za pravnu obranu njihovog teritorija, na tlu im prijete naoružani ilegalni drvosječe, rudari zlata i nemilosrdno širenje velikih poljoprivrednih površina.
Stroga politika potpunog izbjegavanja kontakta, koju danas provodi brazilska vlada, direktna je posljedica gorkih i krvavih iskustava iz bliske prošlosti. Povijest ranih pokušaja asimilacije i "civiliziranja" autohtonih naroda doslovno je ispisana epidemijama, masovnom smrću i uništenjem čitavih drevnih kultura.
Autohtoni narodi u izolaciji nemaju razvijen imunološki sustav za borbu protiv potpuno uobičajenih bolesti poput gripe ili ospica, koje pridošlice nesvjesno nose sa sobom.Priča jedne žene iz naroda Matis, zabilježena tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća, stravičan je podsjetnik na najteža vremena. Njezin je narod bio gotovo u potpunosti izbrisan s lica zemlje u godinama odmah nakon prvog bliskog kontakta s autsajderima tijekom 70-ih godina dvadesetog stoljeća.
Drvosječe i ilegalni rudari donijeli su viruse protiv kojih nesretni Matisi nisu imali baš nikakvu obranu, što je rezultiralo pravim demografskim slomom te male zajednice.U službenim dokumentima nevladinih organizacija zabilježeno je njeno srceparajuće svjedočanstvo koje ne ostavlja prostor ravnodušnosti:
"Moja su djeca umrla. Moja majka je umrla. Moj suprug je umro. Moja braća, moje sestre, moje tete i stričevi. Vidjela sam kosti kako strše iz njihovih trulih leševa unutar duge kuće. Bili smo preslabi da ih pokopamo. Ostala sam sama s dva mlađa brata. Cijela moja obitelj je umrla, a sve što smo dobili zauzvrat bilo je nekoliko mačeta..."
Potpuno istu sudbinu doživio je i izolirani narod Panara. Oni su živjeli u relativnoj sigurnosti i miru sve do 1973. godine kada je točno kroz srce njihovog teritorija nasilno izgrađena velika cesta u sklopu državnog projekta BR-163.
Posljedice ove invazije bile su naprosto razorne za pleme.Od ukupno oko 350 do 600 pripadnika plemena Panara, njih više od 250 (u nekim procjenama i više) preminulo je u prvih 12 do 20 strašnih mjeseci nakon uspostavljanja prvog kontakta s radnicima, trgovcima i raznim doseljenicima, a preživjelo je tek oko 80 ljudi.
Ovakve masovne tragedije naposljetku su natjerale brazilske državne vlasti na radikalnu i prijeko potrebnu promjenu strateškog pristupa. Državna agencija za autohtone narode, poznatija pod skraćenicom FUNAI, donijela je 1987. godine povijesnu odluku o službenoj zabrani bilo kakvog prisilnog kontakta, usput formirajući poseban elitni odjel posvećen isključivo zaštiti izoliranih Indijanaca. Umjesto da ih se na silu pokušava asimilirati i naglo uključiti u okrutno moderno društvo, brazilska država preuzela je odgovornu ulogu jedinog pravog zaštitnika njihovih velikih teritorija, stvarajući tako goleme i strogo čuvane rezervate u kojima bi trebali u miru živjeti.
U današnjem modernom dobu, jedna od apsolutno najvažnijih zadaća specijalizirane agencije FUNAI jest detaljno prikupljanje materijalnih dokaza o postojanju izoliranih plemena, i to isključivo bez uspostavljanja ikakvog izravnog fizičkog kontakta na terenu.
Ta iznimno osjetljiva procedura najčešće se obavlja redovitim zračnim izviđanjem.
Lagani avioni polako nadlijeću potpuno nepristupačna šumska područja duboko u Amazoni kako bi vizualno locirali mala naseljena sela, pažljivo obrađena obiteljska polja i specifične krovne strukture takozvanih dugih kuća. Ovi konkretni dokazi su pravno apsolutno neophodni u brazilskom sustavu.
Naime, ako nadležna agencija ne može neosporno dokazati da na određenom šumskom području živi neko izolirano pleme, taj čitav ogromni teritorij ostaje potpuno ranjiv na beskrupuloznu eksploataciju i prodaju ogromnim privatnim kompanijama koje tamo žele graditi rančeve. Kada se samo postojanje plemena nedvojbeno potvrdi, ogromno područje može biti i službeno razgraničeno te efikasno zaštićeno od ilegalnih aktivnosti.
Daleko najsvjetliji primjer ove moderne zaštitne politike je izolirani autohtoni teritorij Massaco u zapadnoj amazonskoj saveznoj državi Rondoniji. Ovaj doista monumentalni zeleni prostor, koji se prostire na impresivnih 421.895 hektara nedirnute prirode, bio je potpuno pravno razgraničen i zaštićen još 1998. godine. Bio je to ujedno i prvi autohtoni teritorij u cijelom Brazilu koji je namijenjen isključivo i samo za trajnu okupaciju onih autohtonih naroda čija točna etnička pripadnost još uvijek nije ni približno poznata, a koji žive u dubokoj dobrovoljnoj izolaciji.
Prije nekih godinu i pol dana, u javnost su napokon puštene potpuno neviđene i fascinantne fotografije direktno s tog izoliranog teritorija. Kamera za diskretno praćenje divljih životinja, koju su stručni djelatnici agencije FUNAI izuzetno pažljivo i skriveno postavili duboko u prašumi, snimila je u veljači 2024. godine fokusiranu grupu od devet golih muškaraca starosti negdje između 20 i 40 godina. Autentične snimke jasno pokazuju kako ovi snažni muškarci vrlo organizirano skupljaju razne mačete i kvalitetne sjekire koje je prethodna terenska ekspedicija namjerno i planski ostavila za sobom gotovo tri godine ranije.
Brazil’s indigenous agency, FUNAI, has shared the first-ever images of the isolated Massaco tribe, who live in Rondônia, Brazil, near the Bolivian border. pic.twitter.com/vNKmO0Szwc
— CGTN America (@cgtnamerica) December 30, 2024
Na temelju tih novih materijala, stručnjaci konačno pronalaze iznimno ohrabrujuće znakove rastuće populacije i svjedoče njihovoj nevjerojatnoj sposobnosti preživljavanja u divljini.
Altair Algayer, vrlo cijenjeni i iskusni terenski radnik koji već puna tri desetljeća neumorno nadzire ovaj golem teritorij, izrazito detaljno proučava sve njihove složene navike. Njegov uhodani terenski tim u tom je dugom razdoblju dokumentirao više od 170 privremeno napuštenih tradicionalnih koliba, takozvanih tapirija, koje bez sumnje ukazuju na dinamičan nomadski način života te neobične zajednice. Pleme se, prema svemu sudeći, redovito seli ovisno o godišnjim dobima i trenutačnoj dostupnosti prirodnih resursa potrebnih za goli život.
Ono što izolirano pleme s brze rijeke Massaco uvjerljivo izdvaja od velike većine ostalih susjednih zajednica u široj regiji jesu njihovo neobično oružje i agresivne metode obrane svog teritorija. Ovi spretni lovci redovito koriste divovske lovačke lukove koji lako mogu premašiti i tri metra dužine, što ih čini jednim od najdužih i najimpresivnijih oružja ikada pronađenih u ogromnoj regiji cijele Amazone.
Kako točno u praksi rukuju takvim nezgrapnim i divovskim oružjem, do današnjeg dana ostaje potpuni misterij znanstvenicima. Neki lokalni pripadnici iz potpuno drugih plemena, koji odlično poznaju taj nepristupačni okolni teren, često se u nevjerici šale i nagađaju da ovi misteriozni lovci vjerojatno moraju ležati na leđima na tlu kako bi uopće mogli ispaliti dugu strijelu iz tako ogromnog, teškog luka.
Brazil’s indigenous agency, FUNAI, has shared the first-ever images of the isolated Massaco tribe, who live in Rondônia, Brazil, near the Bolivian border. pic.twitter.com/vNKmO0Szwc
— CGTN America (@cgtnamerica) December 30, 2024
Uz specifično oružje, nadaleko su poznati po pedantnom postavljanju izuzetno opasnih i smrtonosnih zamki za neželjene goste. Radi se o vrlo debelim i oštrim drvenim šiljcima pomno skrivenima u zemlji duž utabanih šumskih staza, koji su izvedeni toliko kvalitetno da su sposobni jednim udarcem probušiti čak i debelu gumu velikog šumskog traktora. Ove robusne zamke služe kao jasna i nepogrešiva poruka svim potencijalnim uljezima i tragačima za drvom da na njihovom teritoriju nikako nisu dobrodošli.
- Vidimo da je to bio vrlo pomno planiran i organiziran pristup, sa snažnom grupom ljudi, strogo samo muškaraca, većinom izrazito mladih. Bili su itekako dobro pripremljeni s bezbroj napravljenih drvenih šiljaka koji su bili postavljeni u područjima gdje su neautohtoni ljudi bili prisutni, i na samoj glavnoj stazi, na mjestima gdje su došli i gdje bi se vratili u slučaju da ih itko počne pratiti kroz šumu - pojasnio je iskusni Algayer situaciju analizirajući snimku koja je zabilježena početkom veljače.
Zanimljivo je napomenuti da je prije same pojave ovih fantastičnih novih fotografija, samo jedan jedini djelatnik državne agencije izravno svojim očima vidio pripadnike ovog fascinantnog plemena.
Bilo je to još 2014. godine kada je Paulo Pereira da Silva obavljao rutinske zadatke u skromnoj terenskoj bazi usred šume. Dok je potpuno opušteno kuhao kavu nešto iza podneva, odjednom je začuo tiho kucanje izvana. Kada je iznenađeno pogledao kroz zaštićeni prozor, ugledao je dvojicu golih muškaraca bez ikakvog oružja kako nečujno i fokusirano postavljaju drvene šiljke na samo dno stepenica koje su direktno vodile u drvenu bazu.
Stariji muškarac snažno je probijao duboke rupe u vlažnom tlu pomoću kolca napravljenog od iznimno tvrdog drveta, dok je njegov znatno mlađi pratitelj nevjerojatno pažljivo namještao dugačke, oštre šiljke. Čim je Pereira instinktivno povikao prema njima, mlađi je dječak smjesta pobjegao, dok ga je stariji kratko ali prodorno prostrijelio pogledom prije nego što se i on izgubio u gustom šumskom zelenilu, ostavljajući za sobom uredan i dugačak trag od smrtonosnih šiljaka...
Mnogi inozemni i domaći kritičari često se s pravom pitaju zašto točno vladina agencija namjerno ostavlja korisne alate poput mačeta i sjekira usred guste prašume, ako je aktualna državna politika danas strogo i isključivo izbjegavanje bilo kakvog kontakta. Odgovor na tu dilemu zapravo leži u čistoj terenskoj pragmatičnosti i očajničkoj potrebi za spašavanjem nebrojenih ljudskih života. Čvrsti metalni alati apsolutno su neprocjenjivi i izuzetno korisni u surovoj prašumi. Ako se takvi esencijalni alati, koje mnoga izolirana plemena već nekako posjeduju, s vremenom potpuno istroše ili polome, postoji ogromna i sasvim realna opasnost da će ti ljudi krenuti u dugu potragu za novima ravno prema rubovima velikih šuma, gdje se najčešće nalaze brojne komercijalne farme i veliki kampovi nemilosrdnih ilegalnih drvosječa.
Takvi riskantni izleti na privatne farme gotovo redovito završavaju velikim krvoprolićem ili brzom masovnom zarazom. Vlasnici velikih seoskih imanja nerijetko su do zuba naoružani i izrazito neprijateljski raspoloženi prema bilo kakvom autohtonom stanovništvu, dok je golema opasnost od lakog prijenosa smrtonosnih virusa stalno, poput tamne sjene, prisutna nad cijelim plemenom. Ciljanim ostavljanjem korisnih alata na sigurnim i poznatim lokacijama duboko unutar njihovog prostranog teritorija, brazilska država ih zapravo vrlo efikasno sprječava da bespotrebno riskiraju svoje krhke živote opasno se približavajući takozvanim crvenim zonama na samom rubu moderne civilizacije.
Ogroman uspjeh ove defenzivne strategije jasno je vidljiv i na velikom teritoriju Rio Pardo Kawahiva, smještenom u amazonskoj saveznoj državi Mato Grosso.
Ondje izolirano živi pleme Kawahiva, čije je fizičko postojanje i službeno potvrđeno od strane države tek prije skromnih 20-ak godina. Terenske su ekspedicije nedavno, na oduševljenje struke, pronašle iznimno jasne i nepobitne tragove njihove pojačane prisutnosti, uključujući sitne dječje stope u blatu, ostatke pažljivo sakupljenog meda divljih pčela te specifične drvene zdjele.
Uzbuđeni stručnjaci čvrsto vjeruju da se njihova cjelokupna populacija uspješno udvostručila u posljednjih 25 napornih godina, što je fantastičan pokazatelj brzog oporavka nakon dugog niza teških godina u kojima su stalno bili glavne mete brutalnih drvosječa i opasnih naoružanih bandi.
Unatoč tom jasnom biološkom optimizmu i očiglednom rastu broja djece, čitavo područje oko plemena Kawahiva nalazi se pod ogromnim komercijalnim pritiskom. Nedavno su zabilježeni svježi tragovi postavljenih ilegalnih radničkih kampova te nevjerojatno snažan ekonomski pritisak drskih otimača zemlje koji ne biraju sredstva. Sigurnosna situacija je u vrlo kratkom roku dosegla nevjerojatne razmjere, zbog čega je čak i Vrhovni sud države morao iznenada intervenirati te direktno narediti državnoj agenciji hitno donošenje konkretnog vremenskog okvira za potpuno fizičko razgraničenje čitavog teritorija, kao i provođenje ozbiljnih i pojačanih sigurnosnih inspekcija na terenu.
Iako je Brazil apsolutni svjetski rekorder sa svoja 124 zabilježena nekontaktirana plemena, ovaj ozbiljan problem ima i snažan globalni karakter o kojem se rijetko govori u masovnim medijima. Prema vrlo detaljnim podacima vodećih organizacija, širom Južne Amerike ukupno postoji čak 188 takvih grupa, u velikoj Aziji trenutno ih je šest, te nevjerojatne dvije izolirane grupe u udaljenoj regiji Pacifika.
Skoro svugdje na planeti suočavaju se sa sličnim teškim egzistencijalnim prijetnjama. Međunarodna izvješća vrlo jasno upozoravaju da bi gotovo polovica od ukupno 196 zabilježenih nekontaktiranih grupa u cijelom svijetu mogla potpuno i zauvijek nestati unutar samo desetak idućih godina ako se odmah ne poduzmu hitne i robusne mjere zaštite. Snažne ekstraktivne industrije, poput masovne sječe vrijednog drveća, rudarstva te ilegalnog bušenja nafte i plina, direktno prijete nevjerojatnih 90 posto ovih krhkih zajednica.
Zastrašujuću trećinu njih svakodnevno teroriziraju razne kriminalne bande i naoružani dileri drogom, dok se velikih 25 posto tih zajednica nalazi izravno na putu nemilosrdnom globalnom širenju poljoprivrede. Mučna sudbina autohtonog naroda Nukak u dalekoj Kolumbiji može svima poslužiti kao nevjerojatno tragično upozorenje. Krajem 80-ih godina prošlog teškog stoljeća, strani misionari, paravojne naoružane grupe i doseljenici nasilno su upali na njihov prastari teritorij. Iako su u samom početku bili prilično prijateljski raspoloženi, pa čak i potpuno otvoreni za skromnu trgovinu i druženje s potpuno novim i nepoznatim ljudima, posljedice koje su ubrzo uslijedile bile su apsolutno fatalne po cijelu njihovu civilizaciju.
- Moj narod, Nukak, živio je u miru na našem teritoriju, loveći, pecajući i sakupljajući kao što smo radili generacijama. Ali sve se promijenilo s kontaktom. Kada su doseljenici stigli, donijeli su sa sobom razne bolesti za koje mi nismo znali. Mnogi pripadnici naroda Nukak su se razboljeli i odvedeni su u bolnice - prisjeća se u objavljenim službenim međunarodnim izvješćima Alex Tinyú, jedan od malobrojnih preživjelih muškaraca iz ovog uništenog plemena.
Odmah nakon tog famoznog prvog kontakta, više od polovice njegovog naroda ubrzo je bolno preminulo od posljedica smrtonosnih respiratornih infekcija te brojnih i teških oružanih sukoba s krijumčarima droge. Svi malobrojni preživjeli danas žive u iznimno teškom siromaštvu u zagušljivim predgrađima u blizini urbanih kolumbijskih središta, potpuno grubo istrgnuti iz svog prirodnog i slobodnog prašumskog okruženja u kojem su stoljećima mirno postojali.
Jednako dramatična i mračna priča upravo se razvija i daleko od prostrane Amazone, točnije na velikom otoku Halmahera u Indoneziji, gdje moćne rudarske kompanije ubrzano uništavaju dom izoliranog naroda Hongana Manyawa. Ogromni pogoni za brutalno rudarenje i vađenje nikla, inače izuzetno ključne sirovine nužne za proizvodnju toliko željenih modernih električnih vozila, doslovno brišu goleme komade njihove prašume. Od kasnih 60-ih pa sve do 80-ih godina prošlog stoljeća, ambiciozne lokalne državne vlasti provodile su stravične socijalne programe prisilnog naseljavanja i nasilne građanske asimilacije ovog starog naroda.
Birokrati su ih potpuno pogrešno i arogantno smatrali pukim "kulturno zaostalima" i silno su ih željeli brzo uvesti u civilizirano moderno društvo. Krajnji rezultat takvih agresivnih državnih intervencija bio je apsolutno katastrofalan na terenu. U samo jednom jedinom manjem priručnom naselju za preseljenje, koje je brojalo svega nekoliko stotina natjeranih ljudi, pouzdano je zabilježeno 50 do 60 jezivih smrtnih slučajeva u vremenskom periodu od samo nevjerojatna dva mjeseca. Svi preživjeli stariji članovi ovog nesretnog naroda taj crni period svoje povijesti danas s gađenjem i strahom nazivaju jednostavno i direktno "velikom kugom".Unatoč takvim povijesnim tragedijama i novim stalnim komercijalnim pritiscima i lažnim državnim obećanjima o takozvanom "pristojnom građanskom životu" u gradovima, mnogi članovi ovog žilavog naroda i dalje oštro odbijaju ikada napustiti svoju gustu prašumu.
Jedan ogorčeni i očajni pripadnik ovog izoliranog naroda poslao je iznimno jasnu i upozoravajuću poruku čitavom vanjskom svijetu tijekom dramatičnih događaja krajem prošle godine, pokušavajući obraniti sve ono što je generacijama ostalo iza njegovih predaka.
- Prašuma je naš dom, tu mi zaista živimo. Velika kompanija nemilosrdno uništava našu staru prašumu i ovo je zapravo sve što je uopće ostalo. Nećemo dati našu zemlju nikome. Ovo je stara prašuma u kojoj su naši roditelji i djedovi nekada živjeli. Ovo mjesto je samo naše. Nećemo vam dopustiti da nam na silu uzmete zemlju. Prestanite nam je zauvijek krasti - zavapio je čovjek ravno u kameru u svom očajničkom pokušaju da bar nekako uspori dolazak moćnih građevinskih strojeva i obrani svoj jedini dom pred naletom takozvanog zelenog kapitalizma i tranzicije.
Ništa manje zastrašujuće i napeto trenutačno nije ni na vrlo udaljenom Velikom Nikobarskom otoku, u dalekoj Indiji, gdje živi nevjerojatno drevni i misteriozni narod pod imenom Shompen. Indijska vlada ima vrlo velike i konkretne planove potpuno pretvoriti ovaj izolirani tropski otok u nevjerojatan moderni lučki, trgovački i industrijski mega-centar, takozvani novi "indijski Hong Kong".
Ovaj doista zastrašujući i masivni strateški infrastrukturni pothvat uključuje neizbježnu i ogromnu izgradnju međunarodne zračne luke, ogromne vojne baze i termoelektrane, i to točno na samom području onog dijela stare prašume koju mali narod Shompen već jako dugo vremena zove svojim jedinim i sigurnim domom, i to punih nevjerojatnih deset tisuća godina, što svjedoči o dubokoj i neprekidnoj povezanosti ovog autohtonog naroda s prirodom koja ih stalno i neumorno hrani.
- Nemojte nikako dolaziti u naše šume i sjeći ih velikim strojevima. Ovdje mi svaki dan skupljamo hranu za našu malu djecu i isključivo za sebe. Ne želimo autsajdere i opasne strance u našim tihim šumama - potpuno jasno, vrlo otvoreno i nadasve hrabro poručila je tom prilikom jedna odlučna mlađa žena iz ovog zaboravljenog naroda, čiji rođaci i brojni sunarodnjaci i dalje tvrdoglavo i nevjerojatno vješto izbjegavaju baš svaki mogući izravan i neželjeni kontakt s moćnom i bahatom modernom civilizacijom koja im svakim danom kuca sve bliže na šumska vrata i direktno, bez ikakvog suosjećanja, ozbiljno prijeti njihovom kompletnom fizičkom i kulturnom opstanku na planeti.
Ovu kritičnu indijsku situaciju primijetili su i na globalnoj razini pa je tako jedna organizirana i vrlo velika skupina od gotovo 40 eminentnih svjetskih i međunarodnih znanstvenika i stručnjaka za jeziva pitanja masovnih genocida nedavno odlučila pismeno i vrlo oštro upozoriti visoke indijske državne vlasti.
Njihova zajednička poruka bila je posve kristalno jasna i zastrašujuća: ako vlada slučajno odluči provesti ovaj golemi komercijalni megaprojekt do samoga kraja i usput nepovratno i potpuno uništi kompletnu netaknutu prirodu, to bi zapravo i doslovno značilo provedbu svjesnog, direktnog, planiranog i vrlo namjernog biološkog i kulturnog genocida nad ovim bezazlenim šumskim narodom koji nema ama baš nikakve šanse samostalno preživjeti u nekom prljavom i bučnom betonskom modernom megalopolisu, odvojen od svojih svetih i stoljetnih rijeka, drveća i dubokog šumskog hlada.
Vratimo li se ponovno u ogromni i topli Brazil, poznata dolina Javari služi nam kao apsolutno najbolji i nevjerojatan primjer velikog rasta lokalne populacije, ali samo u onim trenucima kada se golem teritorij efikasno i strogo pravno i fizički zaštiti. Ovo nepregledno prostranstvo divljine, površine od fascinantnih 8,5 milijuna hektara na vrlo nesigurnoj granici s velikim Peruom, dom je za čak nevjerojatnih 16 potpuno različitih izoliranih naroda.
Od tog velikog broja, njih točno deset danas je i službeno potvrđeno pred državnim institucijama, što je apsolutno najveća službena koncentracija izoliranih ljudi zabilježena na jednom mjestu u cijelom današnjem Brazilu. Prije nego što je ovaj čitav komad šume službeno i pravno proglašen zaštićenom i branjenom zonom neposredno nakon početka ovog novog tisućljeća, čitavo područje dugo je vremena podsjećalo na najopasniji i najdivljiji zapad u najgorim mogućim izdanjima moderne američke povijesti.
Gusta je prašuma svakodnevno naprosto vrvjela iznimno nasilnim lokalnim kriminalcima, kolumbijskim krijumčarima droge, agresivnim naoružanim lovokradicama i golemim mehaniziranim bandama ilegalnih drvosječa koji su pred sobom rušili apsolutno sve bez ikakvog jasnog pravila i reda.
Izolirane plemenske zajednice koje su se tamo zatekle stalno su vodile i gubile neravnopravnu životnu bitku sa stranim i jako smrtonosnim bolestima, a njihova mala napuštena sela bila su zbog straha i bježanja ubrzo svedena na goli biološki minimum i opstanak. Međutim, neposredno nakon snažne i povijesne intervencije nacionalne države te uvođenja oštrog, strogog i pravednog provođenja zaštitnih zakona, tragična situacija na terenu polako se drastično počela okretati u pozitivnom smjeru.
Sva plemena počela su ponovno aktivno i potpuno opušteno obrađivati svoju drevnu i plodnu zemlju, teške tropske bolesti poput smrtonosne malarije stavljene su napokon pod dobru i funkcionalnu državnu zdravstvenu kontrolu kroz pažljive i dobro planirane izolirane preglede rubnih dijelova šume, a sasvim opušteni izolirani lovci počeli su se sve hrabrije i masovnije slobodno kretati otvorenim i dalekim šumskim prostranstvima za koja se još donedavno potpuno pogrešno pretpostavljalo da su bila posve napuštena i potpuno prazna mjesta gdje uopće nema ljudskog biološkog života.
Ovaj iznenađujući i veseli neočekivani rast mlade autohtone populacije ipak sa sobom istovremeno donosi i posve nove, velike operativne biološke izazove i rizike. S iznenadnim prirodnim širenjem mladih izoliranih plemenskih obitelji svakodnevno raste i prijeka te velika ljudska i životna potreba za sve većim lovnim i slobodnim, zdravim životnim šumskim i zelenim prostorom u kojem će se djeca nesmetano i kvalitetno fizički razvijati, igrati i kvalitetno odrastati bez prevelikog uplitanja takozvanih modernih običaja i alata zapadne moćne civilizacije koja kuca na nevidljiva, ali krhka vrata prirode.
Sve ekstremnije te snažne i vrlo ubrzane globalne štetne klimatske promjene istovremeno stalno i jako agresivno uzrokuju naglo i opasno isušivanje dubokih i brojnih brzih potoka i slatkih pitkih rijeka koje život znače te na taj način drastično i jako brzo mijenjaju dosad predvidljive i jako stabilne i mirne uobičajene stare sezonske cikluse kišnih oborina i dugih perioda tople suše, zbog čega zelena šuma itekako pati.
U tim dalekim i tišinama sakrivenim vlažnim i velikim prašumama gdje ne dopire glasan šum i jaki nemir našeg ubrzanog modernog ljudskog društvenog stroja, upravo ovi žilavi amazonski i narodi hrabro se opiru naletu povijesti kako bi u šumi koju sami jako poštuju opstali te ostali vječno posve na miru.
*Uz korištenje AI-ja
24sata © 2026
