Aliria Rosa Piedrahita de Villegas nosila je mutirani gen koji izaziva ranu Alzheimerovu bolest već u 40-ima, no simptome je razvila tek u 70-ima, zahvaljujući drugoj mutaciji, koja se sad istražuje
MISTERIJ IZ MEDELINA
I Aliria je željela da njena smrt pomogne u razvoju lijekova za Alzheimerovu bolest
Aliria Rosa Piedrahita de Villegas nosila je rijetku genetsku mutaciju koja je bila gotovo jamstvo da će razviti Alzheimerovu bolest u 40-ima. No, prve simptome bolesti razvila je tek u 72. godini. Umrla je od raka, 10 studenog, u 78. godini života, a tih posljednjih šest godina njena je demencija značajno uznapredovala.
Bila je iznimno važan pacijent. Naime, neurolozi sa Sveučilišta Antioquia u Medellinu, na čelu s dr. Franciscom Loperom, pratili su članove njene šire obitelji više od 30 godina, nadajući se da će otkriti tajne rane Alzheimerove bolesti. Tijekom tog razdoblja naišli na nekoliko vrlo značajnih rezultata, istražujući ljude kod kojih se bolest ipak razvila kasnije od očekivanja, u 50-ima ili 60-ima, no nitko nije bio medicinski tako zanimljiv fenomen kao 'doña Aliria'.
POGLEDAJTE VIDEO: Pomozite svom mozgu da bolje pamti
Pokretanje videa...
01:13
Posljednjih godine života često je boravila u Bostonu, gdje su istražitelji iz opće bolnice Massachusetts provodili istraživanje na temelju praćenja njenog mozga nizom nuklearnih slika, što je bio dio kontinuiranog istraživanja njene kolumbijske obitelji, najveće na svijetu s ranim genetskim Alzheimerom.
U Bostonu je otkriveno da je Aliria imala izuzetno velike količine jednog proteina viđenog kod Alzheimerove bolesti: amiloid beta, bez puno tau, odnosno toksičnog proteina koji se širi kasnije kako bolest napreduje. Nešto je prekinulo uobičajeni degenerativni proces, zbog čega je relativno dugo funkcionirala posve normalno.
Prošle godine istraživači s Harvard Medical School i Sveučilišta Antioquia objavili su iznenađujuće otkriće da je, iako je Aliria nosila poznatu mutaciju, jedinstvenu za Kolumbiju, koja je povezana s ranim Alzheimerom, imala i dvije kopije još jedne rijetke mutacije, za koju se čini da je zapravo osujetila aktivnost prvog mutiranog gena. Od tada, istražitelji širom svijeta proučavaju ono što je poznato kao Christchurchova mutacija, varijanta gena, APOE, koja može utjecati na rizik osobe od razvoja Alzheimerove bolesti.
Do sada su lijekovi koji ciljaju amiloid beta razočarali u kliničkim ispitivanjima. Ako se zaštitni učinak Alirijine dvostruke Christchurch mutacije može ponoviti, mogao bi se otvoriti novi put za kreiranje prijeko potrebne terapije koja može usporiti razvoj bolesti.
Sitna i blijeda žena Aliria umrla je od metastatskog melanoma koji je otkriven u rujnu. Tjednima prije smrti, još je zbijala šale i prisjećala se života u zaseoku Angostura, planinskom gradiću u kojem je rođena i odrasla kao jedna od osmero braće i sestara. Početkom sedamdesetih pobjegla je iz Angosture i muža nasilnika, preselivši s dvije kćeri – Magaly i Rocío – u grad. Tamo je prala i peglala odjeću ljudima kako bi othranila djevojke, kojima su se u međuvremenu pridružili i njeni sinovi.
Poput mnogih obitelji koje su došle s planina, često su se selili po prostranim četvrtima brežuljcima Medellina, da bi se na kraju nastanili u četvrti Barrio Pablo Escobar, koju je 80-ih godina prošlog stoljeća sagradio kralj droge da bi 'popeglao' svoju sliku u javnosti.
Aliria nije imala pretjerano zdrave navike koje bi mogle pomoći da uspori Alzheimerovu bolest. Za melanom je saznala kasno jer zbog pandemije korona virusa ranije nije mogla do liječnika. To je bio neočekivani udarac za nju, no njene se djevojke prisjećaju kako je stalno i iznova mela i čistila prilaz kući, te tako stalno bila izložena suncu.
Pod zadnje dane trebala je palijativnu skrb, a njegovali su je članovi obitelji, koji su je do zadnjega šminkali, kitili nakitom i lakirali joj nokte na nogama, jer je inzistirala na tome da ustane elegantna do samog svog kraja. Umrla je u pidžami, jednog utorka, u 8:30 nakon čega su znanstvenici dobili pravo na istraživanje njenog mozga.
POGLEDAJTE VIDEO: Kako pravilnim izborom namirnica 'nahraniti' svoj mozak
Pokretanje videa...
01:34
Naime, post-mortem studije koje pomažu da se otkrije kako demencija djeluje na mozak bile su stup istraživanja Alzheimerove bolesti još od 1906. godine, kad je dr. Alois Alzheimer, njemački psihijatar i anatom, podijelio nalaze istraživanja mozga pacijentice Auguste Deter, žene koja je za znanost postala poznata kao Augusta D. U svojoj 51. godini ona je već bila duboko dezorijentirana domaćica koja nije mogla točno navesti što je taj dan pojela za ručak. Umrla je u 55. godini, nakon teške progresivne demencije, koja bi se danas nazvala ranom Alzheimerovom bolešću.
Upravo je ono što je dr. Alzheimer otkrio na dijapozitivima tkiva mozga Auguste D. razlikovalo njezinu bolest od ostalih demencija koje je proučavao. Mikroskopske strukture poput sjemena prožimale su njezin zgrčeni mozak, zajedno s neobičnim spletovima koji su označavali mjesto gdje su odumrli neuroni. Kasnije su oni postali poznati kao amiloidni plakovi i tau prepleti, koje danas poznajemo kao ključna obilježja Alzheimerove bolesti.
Dr. Lopera, voditelj istraživačke skupine za neuroznanost na Sveučilištu Antioquia u Medellinu, koji se bavio istraživanjem Alirijinog mozga nazvao ju je 'Augusteom D. našeg doba'. Dodao je kako je mozak Auguste D. pomogao rasvijetliti kako je došlo do oštećenja u ranom početku Alzheimerove bolesti, dok nam Alirijin mozak može pomoći da otkrijemo kako se ta šteta može zaustaviti.
Naime, poput većine obitelji uključenih u istraživačku skupinu dr. Lopere, čije su brojne generacija živjele s ranim Alzheimerom, i Alirijina djeca - dvije kćeri i dva sina - pristali su donirati mozak svoje majke za proučavanje nakon smrti. Inače, sveučilište Antioquia danas ima oko 400 mozgova, većinom od ljudi koji su umrli od genetske rane Alzheimerove bolesti.
Nitko nije očekivao da će taj mozak imati tako brzo, jer Aliria bi vjerojatno poživjela i puno duže da nije bilo njezinog raka. Alirijina kći Rocío Villegas-Piedrahita rekla je da je njezina majka bila svjesna da će njezin mozak biti doniran znanosti i to joj je bilo u redu. Ponekad su se žalili da njen mozak 'vrijedi zlata'. Rocio Villegas-Piedrahita rekla je da joj se čini da je istraživanje Alzheimera, posebno istraživanje lijekova, u zadnje vrijeme stagniralo.
- Smrt moje mame, koliko god bila tužna za nas, možda je otvorila mnoga vrata - kazala je. Njezina starija sestra Magaly Villegas-Piedrahita složila se s tim, dodavši kako se obitelj nada da ovo područje istraživanja može napredovati.
U banci mozgova na Sveučilištu Antioquia stanovnici, zaposlenici i studenti komuniciraju putem WhatsApp poruka i moraju biti spremni za to da se brzo organiziraju nakon smrti osobe čiji je mozak namijenjen istraživanju. Naime, tkivo mozga jako brzo propada i uzorci tkiva moraju biti fiksirani u konzervansu, ili zamrznuti u roku od nekoliko sati kako bi bili korisni. Tako je u rano jutro 10. studenog dr. Andrés Villegas, direktor banke mozgova, objavio vijest o Alirijinoj smrti svojim kolegama.
- Ovo je povijesni trenutak - napisao je. Ipak, i on i njegovi kolege bili su tužni, jer su mnogi iz istraživačkog tima Aliriu smatrali prijateljem. Njena smrt od raka bila je preuranjena i vrlo bolna za mnoge od njih. Villegasov kolega, dr. David Aguillon, u međuvremenu je uzeo taksi kako bi izrazio sućut Alirijinoj obitelji i dobio njihov konačni potpis na dokumentima kojima pristaju donirati majčin mozak.
Aguillon se posljednjih godina brinuo za Aliriu i pratio je na studijskim posjetima Bostonu. Tijekom njihovog posljednjeg putovanja, u travnju 2019., dok se Aliria još uvijek oporavljala od operacije koljena, on ju je u invalidskim kolicima gurao po hladnom i kišovitom gradu, što je bila uspomena koju je njegovala tijekom posljednjih mjeseci života.
Dok su čekali da Alirijino tijelo stigne, dr. Villegas i osoblje međusobno su provjeravali je li sve spremno: Provjerili su zamrzivač, pripremili sterilne rukavice, jod, medij za stanične kulture, pomiješali konzervans za tkivo, kako bi sve bilo spremno. Banka mozga često šalje tkivo svojim suradnicima u inozemstvu i već nekoliko dana od Alirijine smrti uzorci njenog mozga proučavat će se u Njemačkoj i Kaliforniji, kao i u Medellínu, drugom gradu po veličini u Kolumbiji.
Svako darivanje mozga započinje ne u bolničkoj mrtvačnici, već u velikoj i dobro opremljenoj pogrebnoj kući. Ugovor s pogrebnikom omogućava istraživačima da uklone mozak i brzo ga odvezu do laboratorija za disekciju koji je u drugom bloku zgrada, nakon čega obitelj može nastaviti sa sprovodom ili kremiranjem preminulog. Alirijina obdukcija započela je u 11:30, tri sata nakon njezine smrti.
Stariji članovi tima dr. Villegasa, dr. Aguillon i mlada Johana Gómez, biologinja, stigli su odjeveni u plastične kombinezone, s maskama i štitnicima za lice, dakle, uz mjere predostrožnosti nužne tijekom pandemije, dok je student medicine Carlos Rueda sa strane bilježio njihove korake. Tim je relativno lako izvadio Alirijin mozak, iako je postupak uvijek složen, jer se pažljivo mora prekinuti vezivno tkivo.
Zatim je dr. Villegas iz dubine lubanje izvadio hipofizu i njušnu membranu, strukture koje su vrlo važne za istraživače Alzheimera. Skupina je uzela uzorke kože, tumora i vitalnih organa, prije nego što je ostatke poznate pacijentice, u čije istraživanje polažu velike nade, ostavila na kremiranju.
Za nekoliko minuta grupa je žurila prema laboratoriju za disekciju banke mozga, sobi koja nije veća od ugradbenog ormara. Bilo je gotovo 13 sati, dr. Aguillon stavio je Alirijin mozak na vagu. Bio je težak 894 grama, nešto manje od dva kilograma - znatno manje od zdravog mozga. Gospodin Rueda počeo ga je fotografirati na rotirajućoj platformi koja se koristi za stvaranje trodimenzionalne slike, dok je dr. Villegas govorio, a dr. Aguillon tipkao ono što je trebalo zapisati.
Dr. Villegas primijetio je da je mozak atrofirao na način koji se činio tipičnim za Alzheimerovog pacijenta. Zanimljivo je da je u mozgu bilo malo dokaza o raku, iako je bio prisutan u mnogim drugim organima. Niska težina mozga izazvala je njegovu znatiželju, s obzirom na to da simptomi Alzheimera kod Alirie još nisu bili toliko uznapredovali. U mjesecima prije smrti ona je i dalje prepoznavala svoju obitelj i prijatelje, sama je kuhala svoje obroke i kupala se i nije imala problema s prisjećanjem značenja riječi, poput 'neuroznanost' ili 'korona virus'.
No, istinski važni nalazi u Alzheimerovom mozgu su molekularni i mikroskopski. Koristeći dugi nož tupog vrha, dr. Villegas počeo je secirati organ kako bi uzeo uzorke tkiva. Bojenje tkiva, što uključuje tehnike koje nisu bitno različite od onih koje je prije više od sto godina koristio dr. Alzheimer, puno će toga reći o tome kako se Alirijina bolest razlikovala od ostalih sličnih slučajeva. Taj dio istraživanja izvode dr. Villegas i njegovi kolege u Medellinu. U međuvremenu su suradnici tima u inozemstvu imali dugačak popis zahtjeva, a vremena je ponestajalo.
Na zid je zalijepljena složena karta mozga koja je ukazivala na područja koja su najpoželjnija za sekvenciranje jednoćelijske RNA i elektronsku mikroskopiju. Doktor Villegas savjetovao se svakih nekoliko minuta. Trebao mu je uzorak gornjeg frontalnog sulkusa - ali koliko velik? I prednja orbitalna vijuga. Oko sedam sati nakon Alirijine smrti, u 15:30, tim iz Medellina još je prikupljao uzorke. Išli su sporo, pokušavajući zadovoljiti potrebe svojih suradnika, a opet da ne pretjeraju s vremenom i ne ugroze kvalitetu tkiva.
POGLEDAJTE VIDEO: Evo zašto je Aliria Rosa Piedrahita de Villegas važna za istraživanja o Alzheimeru
Među stvarima koje su Alirijin slučaj razlikovale od bilo kojeg drugog do sada bilo je to što bi istražitelji imali genetske, kliničke slike iz njenog prijašnjeg života i sada obdukcijske podatke koje mogu uspoređivati. U Sveučilišnom medicinskom centru Hamburg-Eppendorf u Njemačkoj, istraživač neuropatologije Diego Sepulveda-Falla, koji godinama surađuje s grupom u Medellínu, čekao je desetak uzoraka iz Alirijinog mozga.
Ključni je dio bio smrznuti komad entorinalne kore, ružičaste strukture koja regulira pamćenje i percepciju vremena te prva moždana regija iz koje se tau počinje širiti. Sepulveda-Falla je rekao da će koristiti sekvenciranje jednoćelijske RNA i strojno učenje za usporedbu uzoraka iz Alirijinog mozga s onima iz mozga više od 125 Kolumbijaca koji su umrli s istom mutacijom uzrokovanom Alzheimerovom bolešću.
U Santa Barbari u Kaliforniji stanični biolog Ken Kosik i njegov tim, koji je nedavno dobio sredstva Nacionalnog instituta za zdravlje za proučavanje tkiva iz banke mozga Medellín, čekali su također uzorke. Na nekima bi izveli sekvenciranje jednoćelijske RNA, što može otkriti kako se specifični geni izražavaju u moždanim stanicama. Kosik i njegovi kolege nedavno su otkrili kemijski receptor koji je uključen u širenje taua iz stanice u stanicu, receptor za koji je ranije utvrđeno da je u interakciji s genom APOE, što utječe na rizik od Alzheimera. Rezultati sekvenciranja mogli bi rasvijetliti kako je jedna od dvije rijetke mutacije kod Alirie možda djelovala protiv one druge.
- Bila je vrlo važan pacijent; njezina je priča bila vijest za cijeli svijet. Mnogo smo naučili od nje - a sad kad je umrla, na nama je da budemo sigurni da ćemo njen mozak pažljivo pregledati – zaključuje dr. Kosik, a prenosi The New York Times.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
