Lifestyle

Komentari 11

'Neki ljudi ovih dana dolaze do psihološke granice iscrpljenosti' Kako preživjeti tu tjeskobu?

'Neki ljudi ovih dana dolaze do psihološke granice iscrpljenosti' Kako preživjeti tu tjeskobu?

Psihijatri doc. dr. Tihana Jendričko i dr. Milan Košuta, te psihologinja Ljubica Uvodić Vranić savjetuju kako se nositi s vijestima koje zastrašuju: Jedinstvo i solidarnost cijelog svijeta daju nadu

Većina medija krizu u Ukrajini prenosi uz nadnaslov koji sugerira da je riječ o nečem što može završiti trećim svjetskim ratom, uz slike evakuacije prvih izbjeglica, koje mnoge u Hrvatskoj podsjećaju na ono što su prošli u vrijeme Domovinskog rata. Tek smo se privikli na to, a uslijedila je neugodna Putinova izjava o podizanju pripravnosti za nuklearno oružje, koju prati osjećaj da se ne zna što se od čovjeka kojeg i psiholozi označavaju kao poremećenu ličnost može očekivati.

Riječ je o stresu koji će sigurno imati negativne posljedice na sve nas i situaciji u kojoj iznova treba aktivirati snage za prilagođavanje i samopomoć, ističu stručnjaci s kojima smo razgovarali.

POGLEDAJTE VIDEO: Jednostavna vježba disanja pomaže u borbi s negativnim mislima i strahovima

- Sve to što ste spomenuli zasigurno je bilo dovoljno da kod mnogih ljudi poraste osjećaj zabrinutosti, straha, anksiozne bespomoćnosti, pa možda i da se jave neke depresivne reakcije, pri čemu ovu situaciju trebamo gledati i u širem kontekstu: Moramo uzeti uzeti u obzir sve one situacije i kumulativne stresove koje u zadnje vrijeme prolazimo, od pandemije, preko potresa, pa do trenutne situacije. Svaka takva kriza zahtijeva od nas prilagodbu i angažiranje naših psiholoških kapaciteta, ali jednako tako sve one pomalo crpe našu psihičku energiju i mogućnosti za prilagodbu. Zato je ova ratna situacija sigurno zahtjevnija i teže nam se prilagođavati, jer se naš psihički 'aparat' pomalo potrošio. To može dovesti do toga da neki ljudi ovih dana dožive psihološku granicu iscrpljenosti – kaže doc. prim. dr. sc. Tihana Jendričko, specijalist psihijatrije i pročelnica Zavoda za psihoterapiju Klinike za psihoterapiju Vrapče, koja u Klinici vodi antistres program.

Dodaje kako slike koje ovih dana gledamo kod nekih ljudi evociraju uspomene na ratne dane koje su proživjeli. Još su svježe i slike gubitaka života u potresu, ne u tolikoj mjeri kao u ratu, ali ih je ipak bilo i sve to može utjecati na način na koji se nosimo s ovom situacijom.

- No, čak i ako nismo sami proživjeli neke slične traume, te slike nam zasigurno teško padaju i zbog empatije koju osjećamo prema ljudima koji su pogođeni ratnim zbivanjima. Pogotovo danas, kad se sve vijesti tako brzo i viralno šire, tako da po čitave dane gotovo uživo možemo gledati što se događa i uključiti se u stvarnost u bilo kojem trenutku. Vrlo je važno imati mjeru, jer jednako kao što nam informiranost i anticipacija informacija u takvim situacijama mogu pomoći da se bolje nosimo s događajima, pretjerana infodemija, odnosno preplavljenost informacijama može biti kontraproduktivna – upozorava psihijatrica. Dodaje kako treba imati na umu da nas prevelika izloženost stresu, ali i velika empatija koju sigurno osjećamo prema ljudima koji su stradali, može iscrpiti, pa je važno da se povremeno podsjetimo da trebamo čuvati svoje psihičko zdravlje. To znači da se s vremena na vrijeme moramo 'isključiti' iz svakodnevice.

- Jedan od prvih načina da si pomognete u tome jest da ograničite izloženost informacijama. Na primjer tako da odredite da ćete gledati jedan ili dva dnevnika tijekom dana, odnosno samo sat vremena na dan posvetiti vijestima, a ostalo drugim aktivnostima. Nerijetko se kod čovjeka u ovakvoj situaciji javlja osjećaj bespomoćnosti, odnosno anksioznosti zbog toga što nam se čini da ništa ne možemo učiniti da se stvari promijene. U takvoj situaciji dobro je postaviti se konstruktivno i aktivno se uključiti u aktivnosti koje će doprinijeti osjećaju da preuzimamo kontrolu nad situacijom, jer i to djeluje umirujuće. Na primjer, možete se uključiti u prikupljanje pomoći, ili prikupljanje sredstava za pomoć izbjeglicama, ili sudjelovati u direktnom volonterskom radu – savjetuje dr. Jendričko. I svakako se treba okrenuti aktivnostima koje nam inače donose smirenje, dodaje. To može biti vrijeme koje smo uzeli da bismo pročitali neku knjigu, pogledali neku seriju ili se družili s dragim ljudima.

Ako primijetite da se doista teško nosite s cijelom situacijom, dobro je potražiti i neko štivo koje govori o alatima za samopomoć i pokušati ih primijeniti, a ako ni to nije dovoljno, svakako potražite pomoć stručnjaka. Ne treba bježati od tog, kaže psihijatrica.

- Slušajući i gledajući sve ovo što se događa u Ukrajini i sama osjećam da čovjek ne može a da ne bude ne samo solidaran, nego i uključen tako što stalno prati situaciju. Iako znamo da time ne možemo utjecati na razvoj događaja, daje nam osjećaj da nismo netko koga nije briga za ljude koji pate, što je važno. Zato je često teško napraviti odmak i baviti se nečim drugim, kaže psihologinja Ljubica Uvodić Vranić, komentirajući činjenicu da je većina ljudi ovih dana kao prikovana za TV ili računalo i stalno prati što se događa. Ako ste među onima koji tako reagiraju, pokušajte crpiti snagu iz solidarnosti i mnogih lijepih situacija koje se u ovakvim situacijama razviju, kaže. 

- I sami iz vlastitih iskustava znamo kako se ljudi u takvim situacijama zbliže, pa u nekom podrumu dijele komadić kruha ili jednu jabuku. Čula sam i za priču o dva usvojena dječaka, kojima su roditelji svakome uredili po jednu sobu. Taj devetogodišnji dječak kad je vidio što se događa rekao je tati da on i braco ne moraju imati svaki svoju sobu, nego mogu dijeliti jednu, a u drugu primiti izbjeglice; to je ta ljepota koja se i u ovakvim situacijama rađa, kaže psihologinja Uvodić Vranić. Dodaje kako se i nekad kad je pomagala u vrijeme Domovinskog rata, pa i danas, sama suprotstavlja zlu skupljajući takve bisere od priča. U srce ju je dirnula i ona o Ukrajinki koja je ruskom vojniku pružila sjemenke suncokreta i rekla mu da ih stavi u džep, kako bi, ako pogine, na tom mjestu izrasli suncokreti. Taj cvijet je simbol Ukrajine i ta je žena na jedan miran i mudar način, gotovo majčinski, svima koji su došli s oružjem poslala predivnu poruku, dodaje.  

- Pa i kad čujete kako neki danas ukrajinskog predsjednika Zelenskog nazivaju komedijašem: On je bio glumac, u komičnim ulogama, koji se morao itekako truditi da nasmije ljude. A pogledajte ga danas, kad se pojavio na trgu i rekao: Ja sam tu. I moji ljudi su tu! On je kao običan čovjek, glumac, pokazao veliku snagu svoga naroda – kaže psihologinja. Takve nas priče podsjećaju da postoje ljudi kao što je, na primjer, Ana Frank, kao i mnogi drugi 'obični' mali ljudi koji su svojom hrabrošću, dobrotom, ljepotom i snagom nadvladali na prvi pogled nadmoćnije zlo i uče nas kako da budemo bolji ljudi, zaključuje Uvodić Vranić.

- U ovom trenutku više no ikad čovjek mora obratiti pažnju na dobre učinke ovoga što se događa, koliko god to zvučalo paradoksalno – odgovara, pak, na pitanje o tome kako se nositi s prijetnjom rata i nuklearnog oružja poznati zagrebački psihijatar i psihoterapeut dr. med. Milan Košuta. Rečenica koju je izgovorio Putin, o stavljanju nuklearnog oružja u višu pripravnost, vrlo je slična iskustvu potresa ili smrti od korone, dodaje.

- Sve te situacije u čovjeku bude prastari strah od smrti. Javlja se taj iskonski strah i misao 'moram izbjeći smrt pod svaku cijenu'. Jedini zdravi odgovor na to je misao koja se u takvim situacijama s vremenom i javlja: Ja ne znam kad će doći moja smrt, to moram prihvatiti i naučiti živjeti s time – kaže. I dr. Košuta ističe kako razgovor uživo s bliskim ljudima može biti pravi lijek, te da pritom treba njegovati ljubav, poštovanje i sreću, odnosno zahvalnost zbog toga što imamo pred sobom dan koji možemo podijeliti s dragim ljudima.

- Prečesto to zanemarujemo, to da je današnji dan i živa osoba pored nas jedino stvarno vrijedno što imamo u životu. Ovakva vremena upravo nas na to podsjećaju – pojašnjava. Dodaje kako i u ovim neizvjesnim trenucima možemo pronaći razlog za nadu, odnosno osvijestiti pozitivne učinke koji prate događaje.

- Prva stvar je to da je jako brzo postignuta nevjerojatna solidarnost cijeloga svijeta, a druga to da je, postignuto jedinstvo cijelog svijeta u tome da nema nasilja i da se ratom ne može rješavati ništa. U svojih 60-ak godina ne sjećam se da je u tako kratkom periodu postignut takav konsenzus i da se tako snažno krenulo odgovarati na ludilo jednog čovjeka. To je nova dimenzija odnosa u svijetu – pojašnjava dr. Košuta.

Da je takvo jedinstvo postojalo 1939. godine, ili u vrijeme Staljina, stvari bi završile puno drugačije, dodaje. Da se tako krenulo na Miloševićevo ludilo 1991. godine, opet – mnogo bi toga bilo drugačije. Tada se nije krenulo na ludilo jednog čovjeka na odgovarajući način, no ova situacija pokazuje da smo ipak nešto naučili iz tih tragedija u 20. stoljeću.

Sada se ipak kreće na to ludilo vrlo odlučnim mjerama. To je jako važna promjena – kaže dr. Košuta. I nešto što može pružiti nadu da se neka iznimno ružna iskustva iz povijesti neće ponoviti, zaključuje.

 

Najčitaniji članci