Država opsjednuta ubojstvom premijera: Nakon 34 godine otkrili tko je ubio Olofa Palmea?
Bivši agent UDBE Vinko Sindičić, tvrdio je da je Palmea ubila UDBA ne bi li diskreditirala hrvatskog emigranta Nikolu Štedula. Egzekutor je navodno bio izvjesni Ivo D. koji živi u Zagrebu
Tužitelj Krister Petersson predstavit će u srijedu zaključke istrage o ubojstvu Olofa Palmea, ubijenog u Stockholmu malo prije ponoći 28. veljače 1986. koju vodi od 2017. godine. Švedske vlasti se nadaju da će nakon 34 godine saznati tko je ubio socijaldemokratskog premijera, dok se vraćao kući iz kina sa ženom i sinom.
Više od 10.000 ljudi ispitano je u jednoj od najdužih aktivnih istraga o ubojstvu na svijetu. Njih 130 "priznalo je ubojstvo" najvećeg političkog talenta kojeg je Švedska vidjela ovog stoljeća - švedskog premijera Olofa Palme.
No ubojica unatoč dugoj i opsežnoj istrazi ipak nikada nije pronađen, a u srijedu će ovaj slučaj vjerojatno zauvijek biti zatvoren.
Te večeri u veljači 1986. godine švedski premijer i njegova supruga šetali su centrom Stockholma. Odlučili su otići u kino, i kao što je to često imao običaj, prošetali su se bez tjelohranitelja. Palme se trudio živjeti što je više mogao životom jednog sasvim običnog čovjeka.
"Mogli ste ga stalno vidjeti na ulici i s njim razgovarati. Bio je blizak ljudima", rekao je švedski etnolog Jonas Engman.
Oko 23:20 šetali su jednom od najprometnijih ulica u gradu kada im se s leđa približio visok muškarac u tamnom kaputu. Jednu je ruku stavio na premijerovo rame, a u drugoj je držao pištolj i upucao ga u leđa. Drugi je metak ispalio u njegovu suprugu Lisbet i pobjegao.
Bio je to tipičan petak u gradu, ulice, barovi i restorani prepuni ljudi, pa su mu prolaznici brzo priskočili u pomoć. No malo toga su mogli učiniti, samo promatrati lokvu krvi koja je zaprljala pločnik oko njegovog beživotnog tijela. Brzo su ga prebacili u bolnicu, a ubrzo nakon ponoći, proglašen je mrtvim. Metak je oštetio njegovu leđnu moždinu, i premijer je bio mrtav i prije nego je pao na pod. Iako je 20 očevidaca vidjelo ubojicu, ove su činjenice više manje sve što javnost zna o ubojstvu jednog od najkontroverznijih ličnosti u modernoj švedskoj povijesti, piše The Guardian.
Sindičić je tvrdio da ga je ubila UDBA
Svojim sunarodnjacima Palme je bio puno više od političara. 16 godina bio je na čelu švedskog SDP-a, stranke koja je zaslužna za visoke poreze i robusni program socijalne skrbi. Voljeli su ga, ali i prezirali mnogi. Ljevica mu je prigovarala jer je bio dio aristokracije, a oni su ga pak prezirali jer je bio izdajica njihovog 'staleža'. Desničari su tvrdili da je sovjetski špijun, a u magazinu Contra završio je kao meta za pikado. Jedan se novinar prisjeća te večeri kada su u restoranu čuli vijest o njegovom ubojstvu, a prisjeća se i ljudi koji su nazdravljali nakon što su čuli tu vijest. Šveđanima bez obzira na njihove političke sklonosti simbolizam tog ubojstva bio je jasan - ubojica je želio uništiti ideju moderne Švedske.
Nakon ubojstva zemljom je zavladao veliki šok, a zatim i zbunjenost. U više od 30 godina nakon ubojstva smijenilo se niz istražitelja koji nisu uspjeli riješiti zločin, 10.000 ljudi je ispitano, a dokumentacija oko slučaja zauzima 250 metara polica u sjedištu švedske policije, što je najveća aktivna arhiva u istrazi u svijetu.
Misterij oko njegovog ubojstva postao je nacionalna opsesija koja se prenosi s koljena na koljeno. O ubojstvu su snimljeni filmovi, napravljena glazba, mnogi amaterski detektivi svoj su život posvetili rješavanju slučaja, pa čak i na niz nelegalnih načina. Neki Šveđani to su nazvali Palmessjukd - bolešću Palme. 130 ljudi lažno su priznali da su odgovorni za ovo ubojstvo.
Kao što i svako ubojstvo dovodi do niza teorija, tako je i u ovom slučaju. Palme je imao mnogo neprijatelja pa nije ni čudo da njegova smrt potiče niz teorija zavjera, u kojima bi vrlo lako osumnjičeno moglo biti pola švedske populacije.
"Mogli bi naići na ne samo jedan, dva već i puno više različitih, manje ili više kredibilnih scenarija za organizirano ubojstvo", rekao je jedan od njegovih sinova Joakim, sada znanstvenik na Sveučilištu Uppsala.
Jedna od teorija vezala se čak i za bivšeg agenta UDBE Vinka Sindičića. 2011. godine u njemačkom magazinu Focus objavljen je tekst u kojem je bivši agent UDBE Vinko Sindičić, tvrdio da je Palmea ubila UDBA ne bi li diskreditirala hrvatskog emigranta Nikolu Štedula. Egzekutor je navodno bio izvjesni Ivo D. koji živi u Zagrebu, nedaleko Vukovarske ulice i koji je, kako su saznali novinari, danas zaposlen u jednoj privatnoj detektivskoj agenciji.
Slučajni prolaznik našao metak dva dana kasnije
Od trenutka njegove smrti, prvog poziva hitnim službama, vladao je šok i nevjerica. Nitko nije mogao vjerovati da su upucali premijera. Te večeri policiju je nazvao i novinar Leif Brännström kako bi provjerio da li se to i stvarno dogodilo.
"Nešto je počeo vikati na mene i odmah sam poklopio", rekao je prisjećajući se panične reakcije policajca.
Ulicom Sveavägen, gdje se dogodilo ubojstvo, zavladao je kaos. Jedan od metaka pronađen je tek dva dana kasnije, i to zahvaljujući slučajnom prolazniku koji ga je pokupio sa ceste. Oni koji su dolazili tugujući nisu se obazirali na policijske trake i zaštite, i tako su u potpunosti uništili mjesto zločina. Ključnim svjedocima bilo je dopušteno da napuste mjesto bez da su uopće ispitani. Jedan je novinar bio potpuno u šoku kada je shvatio da vozač taksija koji je vidio ubojstvo uopće nije bio ispitan, već je nastavio s vožnjama.
Niz ostalih protokola je ignorirano ili zaboravljeno.
Policija je tražila ubojicu ali nitko zapravo nije znao kako on izgleda. Ceste nisu zatvorene, promet se nastavio još nekoliko sati nakon ubojstva. Bio je to "sportski tjedan", praznik kojeg su mnogi Šveđani proveli u planinama, a Hans Holmer, načelnik gradske policije, odmarao se na skijanju sa svojom ljubavnicom.
Iako nikada nije vodio istragu ubojstva, čim je doznao što se dogodilo, sljedećeg jutra, odmah je pohrlio u grad. Od svog prvog pojavljivanja na televiziji preuzeo je ulogu heroja na kojeg se javnost može osloniti. Javnost ga je obasipala znakovima pažnje, cvijećem i čokoladama, s novine su ga prozvale švedskim Clint Eastwoodom.
U danima i tjednima koji su uslijedili, cijela je zemlja pokušala shvatiti što i kako se to moglo dogoditi u njihovoj lijepoj, sigurnoj Švedskoj. Posljednje ubojstvo nekog vladinog službenika u zemlji se dogodilo davne 1792. godine, kada je ubijen kralj Gustav III na maskiranom balu. Nitko nije znao što da radi i kako da se uopće nose s onim što se dogodilo.
Unatoč svojoj popularnosti, Holmer je, činilo se, uhvaćen u mrežu događaja s kojima se nije mogao nositi. Prvi je njegov korak bio objaviti sliku osumnjičenika viđenog kako trči u blizini mjesta zločina. No, budući da je taj odmak od trenutka ubojstva bio veliki, nitko zapravo nije sa sigurnošću mogao reći da je taj čovjek zapravo i bio ubojica. Mediji su ga prozvali Fantom, bio je to nordijac s dugim nosom i tankim usnama, a njegov crtež objavljen je u svim novinama. Danima nakon objave više od 8000 poziva je stiglo u policiju s informacijama o muškarcu za kojeg su mislili da je on.
Optužili su čak i Kurde
17 dana nakon ubojstva prvi je osumnjičenik stigao u pritvor. Bio je povezan sa desničarskim grupama koje su vjerovale da je Palme tajni agent KGB-a, no ubrzo je pušten zbog nedostatka dokaza. Tada se Holmer usredotočio na alternativnu teoriju - da su premijera ubili članovi militantne kurdistanske radničke stranke PKK. Ovu organizaciju koja je imala podružnicu u Stockholmu ranije je Palmeova vlada proglasila terorističkom organizacijom. N, zapravo, grupa je bila lako žrtveno janje, jer nikakvih dokaza protiv njih nije bilo.
Holmera manjak dokaza nije previše brinuo, pa su početkom 1987. godine, nakon što su istraživali PKK gotovo godinu dana, obavili raciju u jednoj knjižari u gradu koji im je bio baza i uhitili 50 njezinih članova. No, racija nije pridonijela istrazi, a mediji su se okomili na Holmera. "Homler mora otići" pisali su i uspoređivali ga sa inspektorom Clouseauom, Pink Panterom. Osramoćeni Holmer ostavku je dao 5. ožujka.
Službena istraga o prvoj godini istraživanja pokazala je da ju je "karakterizirala alarmantna besciljnost i zbunjenost".
Stvari su nakon toga postale još bizarnije. Holmer je kao građanin i dalje nastavio istraživati svoju teoriju sve od 1988. godine kada su on i novinar Ebbe Carlsson uhvaćeni u pokušaju krijumčarenja ilegalne opreme za prisluškivanje i nadzor PKK-ovaca. Bio je to nacionalni skandal čak i prije nego je otkriveno da je u cijelu aferu bila uključena i ministrica pravosuđa Anna Greta Leijon.
1988. godine imenovan je novi voditelj istrage koji se vratio teoriji koja je bila aktualna prije one o Kurdima, o muškarcu sumnjiva ponašanja te večeri ubojstva u blizini kina koje su Palme i njegova supruga posjetili. Christer Pettersson bio je potencijalni osumnjičenik koji je odgovarao tom opisu. Troje ljudi svjedočilo je kako je on sposoban za ubojstvo, bio je u zatvoru zbog toga što je izbo čovjeka bajunetom.
Tako je Pettersson postao osumnjičeni zločinac. Policija ga je privela 14. prosinca 1988. godine, iako nije utvrđen motiv. Te iste večeri Lisbet Palme gledala je u niz osumnjičenika ispred sebe i njega identificirala kao ubojicu svoga supruga. On je tvrdio da je nevin, a nijedan pronađeni dokaz nije mogao potvrditi da je on ubojica i da je bio na mjestu zločina. Zahvaljujući njezinom svjedočenju, nakon sedmotjednog suđenja, osuđen je na doživotnu kaznu zatvora. Činilo se da je tako došao kraj ovoj nacionalnoj traumi.
Na istragu je potrošena hrpa novca
Njegovi odvjetnici su se odmah žalili, a kao argument su koristili činjenicu da je policija rekla da je osumnjičenik alkoholičar, pa ja Lisbet Palme pokazala na muškarca koji joj je izgledao kao alkoholičar, odnonso da su je svojim riječima naveli koga će pokazati. Pettersson je pušten iz zatvora u listopadu 1989. godine. Dobio je kompenzaciju od 40-ak tisuća eura i planirao svoje prve dane na slobodi provesti ispijajući koktele. Postao je popularan i u Stockholmu su ga zvali Ubojica.
Nije nestao iz javnog života. Pojavljivao se u intervjuima koje je masno naplaćivao i u kojim se pokušalo izvući odgovor na pitanje je li on taj zločin stvarno počinio. Iako se nekad čak i znao poigravati riječima da je ubojica, zločin nije priznao. Preminuo je 2004. godine i tako sa sobom u grob odnio tajnu za koju su mnogi Šveđani mislili da su ju otkrili upravo njegovim uhićenjem.
Do početka 90-ih u istragama je potrošen značajan novac, no mnoga su pitanja i dalje ostala bez odgovora. Gdje je oružje kojim je počinjen zločin, za kojeg se vjerovalo da je Smith & Wesson.357 magnum revolver? Da li je policijska nesposobnost bila previše ekstremna da bi bila slučajna?
Izmijenila su se četiri voditelja istrage, no nije priveden ni jedan ozbiljni osumnjičenik. Zbog nedostatka dokaza mnogi su amateri počeli provoditi istrage samostalno, a svaki detalj njegova privatnog života i profesionalnog rada bio im je značajan. I nijedna teorija nije bila toliko neobična, pa ni ona da ga je supruga ubila zbog serijskog preljubništva.
Bilo je i onih koji su mislili da su ga ubili isti oni koji su ubili JFK-a, pa da je to ubojstvo povezano sa scijentologijom, ili je sve to samo odglumljeno, ili je ubojica možda bio ruski filmaš Andrej Tarkovski koji se s njim našao 1984. godine kako bi mu pomogao da izvuče sina iz SSSR-a. U njegovom filmu "The Sacrifice" postoji scena snimana na mjestu gdje je ubijen Palme.
Neke teorije, uključujući i one koje su dolazile od opsesivnih entuzijasta, privatnih detektiva, činile su se uvjerljivima. Ti su ljudi veliki dio svojih života posvetili toj istrazi. Prvi se pojavio u jeku Holmerove istrage organizacije PPK. Puno su ih puta optuživali da maltretiraju svjedoke i da se upleću u tijek službene istrage. Autor Mansson opisivao je te njihove dijelove istrage, posebno tu njihovu rekonstrukciju događaja na mjestu zločina "miksom između seansi i ceremonije...jednom od najčudnijih stvari koje je doživio". Na jednom se okupljanju 1998. navodno pojavio i Christer Pettersson. Popio je nekoliko rum cola, tvrdio da su Palmea ubili talijanski masoni povezani s mafijom, ispričao par seks viceva i otišao.
Stieg Larsson je istraživao Olafovo ubojstvo do smrti
I tako je nastala Palme manija, a u slučaj su se uključili i novinari. Jedan od njih Sven Anér objavio je knjigu koja prati razdoblje od 1988. do 2018. godine. I većinom su muškarci, koji misle da su baš oni ti koji će riješiti sami, najveći slučaj u švedskoj povijesti.
Palme je bio prvi političar zvijezda, zato je mnogima taj slučaj i dalje u sjećanju.
"Bio je neobičan primjer švedskog političara. Bio je otvoren, polemičar, i snažan borac. Tražio je sukob", rekao je njegov biograf Henrik Berggren.
Henry Kissinger, čiji su politički stavovi svjetlosnih godina udaljeni od Palmea, jednom je rekao: "Mnogi politički vođe su doista dosadni, zanimljiv je samo ured na čijem su čelu. To nije bilo točno za Palmea. "
Među nizom primjera kolika je opsjednutost Švedske ovim slučajem je i primjer The Palme Murder, podcasta koji se nakon 173 epizoda i dalje emitira. Voditelj Dan Horning hoda posljednjom premijerovom rutom. Privatni detektivi i dalje marljivo istražuju. Čak su se oni ozbiljniji organizirali u grupu The Truth Commission. Njihova glavna misija je doći do anonimnih dojava preko policije i medija. I do onih koji možda ne žele pričati s policijom.
Nedavno su radovi nekih novinara i privatnih detektiva utjecali i na policiju. Pojavila se teorija da je ubojica Stig Engström, poznat kao Skandia man, jer je radio u švedskoj osiguravajućoj grupi, koja je imala ured pored mjesta zločina, a u političkim krugovima bio je blizak Palmeu. Povezao ih je novinar Thomas Pettersson koji je otkrio da je Engström služio u švedskoj vojsci, i tako mogao doći i do oružja. Podaci su pokazali da je napustio zgradu samo dvije minute prije nego je Palme ubijen.
Engstrom se ubio 2000. godine. Njegova supruga, bivša tada godinu dana, rekla je da je on bio prevelik kukavica da bi ubio Palmea.
A tu je i teorija Stiega Larssona, istraživačkog novinara i književnika. Njegova teorija na kojoj je radio prije nego je preminuo od srčanog udara 2004. godine bila je da ga je ubila međunarodna urota koja se sastoji od dvije skupine različitih motiva, zajedničke ideje da Palme treba umrijeti. Jedna je bila ona povezana sa afričkom organizacijom za apartheid, jer je Palme bio strahoviti protivnik, a i povezivalo se s nekoliko ubojstava.
Druga su grupa desni švedski ekstremisti, koje je Larsson istraživao i prije atentata. Vjerovao je da je uključen bio i Bertil Wedin, plaćenik koji je navodno radio za južnoafričkog špijuna koji je vodio operaciju Long Reach. Larsson je tvrdio da je Wedin pomogao regrutirati Palmeovog ubojicu, švedskog ekstremista. Wedin negira bilo kakvu umiješanost u slučaj i nikada nije bio optužen.
"Nemam što izgubiti zbog istine jer, na sreću, nisam ubojica i nisam imao ništa s time", rekao je Wedin u intervjuu objavljenom u švedskom listu Svenska Dagbladet 2014. godine. Jan Stocklassa, koji je nastavio Larssonovu istragu nakon njegove smrti, i objavio studiju slučaja na švedskom jeziku krajem 2018. godine, rekao je da vjeruje da je ubojica još uvijek živ i da ga trenutno istražuje švedska policija.
Sad se zapravo postavlja pitanje kako su novinari mogli više saznati od policije, a policijska nesposobnost samo je potaknula teorije da ga je ubila desničarska grupa unutar policije. Holmer je bio na čelu posebno strašne grupe koja je imala reputaciju po svojoj brutalnosti i podržavanju nacističke ideologije. Drugi će pak smatraju da je bio pod veliki pritiskom, pa je tako došao do kurdskih separatista, pa do alkoholičara Petterssona, koji kako je rekao jedan autor "neće nikome nedostajati". To je stajalište Gunnara Walla, istraživačkog novinara koji je napisao nekoliko knjiga o ubojstvu Palmea.
Zadnji značajan dokaz pojavio se prošle godine. Walkie talkie navodno pronađen u blizini mjesta zločina dva dana nakon ubojstva. Nije jasno zašto je tek tada bio predan policiji, no mogao bi potvrditi da je više od jedne osobe upleteno u ubojstvo. U svakom slučaju, saznat ćemo u srijedu.
