Nije se ustručavala reći što misli bez obzira na cijenu koju će za to platiti. Objavila je 17 knjiga koje su tiskane u Europi i Americi. Bila je beskompromisna
Vedrana je otišla na područje bez signala! Milosti baš nikad nije tražila, niti bi ju je davala
To majka više ne rađa. Vedrana Rudan popu je govorila pop, a bobu bob, ne vodeći nikad računa o oportunitetima i cijeni koju će za to platiti. Čak je i goropadni Igor Mandić pazio da ne uđe u neka minska polja pa se, recimo - priznavao je da se ne usuđuje - nije htio pačati u visokoparnu debatu Stanka Lasića i Borisa Budena, kao što mi nije htio odgovoriti na pitanje tko je najveći živući hrvatski pisac ("jest, da ti odgovorim pa da me ostali nataknu na ražanj"). Ali Vedrana, Vedrana se nikad nije ustručavala reći što misli.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
VIDEO
Tako je bilo na Radiju Rijeka, gdje je uređivala slušanu emisiju "S primorske poništrice", gdje je, na čakavici, 80-ih ismijavala lokalne političare, komuniste (u Rijeci su komunisti vladali osamdeset godina, a u Rusiji samo 74), no to je osamdesetih, u vrijeme punka, novoga vala, Ri rocka, Parafa, Xenije i Palacha nekako išlo bez većih problema. Kad je došla demokracija, Rudan je nastavila u istom stilu, samo s vlastima više nije bilo šale. Nacionalni boljševici, presvučeni u demokrate (svi vodeći hadezeovci bili su komunisti, partizani i subnorovci, a mnogi i udbaši), odlučili su joj stati na kraj. Programski kolegij radija brzo nakon smjene vlasti optužio je ekipu "Poništrice" da previše napada vladajući HDZ i da promiče "ostrašćeni komunizam", nakon čega je ekipa stupila u štrajk.
Rudaničini hercegovački preci bili su, usput budi rečeno, neki vrlo istaknuti ustaše - sama mi je to pripovijedala - ali to joj nije pomoglo niti se na to pozivala - milost nije tražila niti ju je davala.
Na Radiju je dobila otkaz, a ona je, beskrajno nadarena za performanse i u najtežim situacijama, organizirala ironičan, javni pogreb ubijene emisije na riječkom Korzu. Tom su ih prigodom građani, poneseni nacionalnim zanosom, gađali kamenjem i jajima, pa su morali bježati u zgradu općine kako bi se spasili. Pravomoćnom presudom 1993. godine vraćena je na posao. Ali avaj: vodstvo radija joj je zabranilo javni govor i rad u programu.
Imala je pravo samo sjediti u redakciji osam sati ili napisati jednu rečenicu o višesatnim sastancima, pa je dala otkaz, napustila novinarstvo, osnovala agenciju za promet nekretninama i nastavila dalje, bez kuknjave.
Desetak godina kasnije potpuno se okrenula pisanju knjiga i kolumni, postavši zvijezda, hrvatska, pa regionalna, pa - možda to nije prejaka riječ - i europska, a imala je i globalni doseg. Objavila je ukupno 17 knjiga koje su prevođene na europske jezike, a tiskana je i u Americi. Njezina se djela bave obiteljskim nasiljem, položajem žena, starenjem, lažnim moralom i bešćutnošću politike. Pisala je kao što je i mislila, virtuozno, oporo, duhovito, ironično... Rođena je, živjela i pisala bez bremze. Mnogi su čitatelji njezine obiteljske sage doživljavali kao faktičnu istinu - o mržnji u obitelji, o rastavi, o djeci, o mužu... To su, međutim, često bile fikcije, samo su bile jako uvjerljive, a bila je nježna i pažljiva majka te obožavana supruga. Perforirala je, kad je objavila da se rastaje, povjerovali su gotovo svi, izuzev onih koji su znali za ljubav nje i supruga Ljubiše.
Knjige je objavljivala svake ili svake druge godine, a kolumne na blogu svaki put kad bi joj nešto diglo tlak. Zbog rečenice: "Zašto je dim iz Auschwitza sveti dim, a dim iz Gaze pičkin dim" dobila je otkaz iz basnoslovno plaćene emisije na Novoj TV. Nikad se nije uplašila ni jedne svete krave, mada te znaju opako ubosti. Mrzila je brahijalnu moć kao takvu i njezine emanacije. "Ne volim rat, ali mi je Amera pun kurac", napisala je u kolumni genijalna naslova "Nas i USA 500 milijuna". Nastavila je: "...I Nijemaca. I Britanaca. I Francuza. I Hrvata. Svih mi je pun kurac koji diljem svijeta ubijaju djecu da bi svojoj kupovali jahte".
Organski je mrzila sklonost američkih neokonzervativaca obiju frakcija, demokratske i republikanske, da izazivaju ratove po svijetu, zarad uvećanja vlastitog, besramnog bogatstva, čija je zla ćud dodatno istaknuta snažnim manifestacijama religioznosti.
“Nemoguće je nabrojiti koliko su Amerikanci u svojoj novijoj povijesti 'oslobodili' zemalja, u njih unijeli 'demokraciju' i smrt, a izvukli, najčešće, naftu", napisala je u tekstu "11. rujan".
Osuđivala je i politiku Izraela.
“Izrael je fašistička država. Gaza je ogroman koncentracijski logor u kome skapavaju Palestinci baš onako kako su nekad Židovi u Auschwitzu. Zapad... obavit će ogroman 'posao'."
Nije blaže pisala ni o HDZ-u i Hrvatima.
“Nikad mi neće biti jasno zašto su Hrvatice i Hrvati bolesno pristojni. Nema govna što ga oni neće progutati bez riječi prosvjeda. Dapače, cijela nacija svršava dok joj ga gadovi bez gela turaju u guzicu", napisala je u tekstu "Hrvati su pristojni".
Bila je - recimo to njezinim riječima - trajno nadrkana, ali publika je, barem njezina, a ta je bila masovna, taj ton obožavala. Blog joj je imao stotine tisuća pregleda.
“Ova zemlja se davi u korupciji i svinjarijama širokoga spektra. Premijer nam je opsjednut izgledom poput nadroksane instagramuše, ministri kradu, dijelovi Zagreba su pod opsadom maloljetnih kriminalaca, bolesnici u saboru broje mrtve u Jasenovcu... Ukratko, živimo u paklu", napisala je u kolumni "Hod za pare". To je, naravno, pretjerana slika stvari, ali ona je mislila u hiperbolama, i to je legitimna stilska slika.
“Premijer odmahuje glavom, onaj lopov rukom, hadezeovci, lopov do lopova, odbijaju odgovoriti na pitanja novinara. Bježe od njih i opušteno ulaze u rashlađene Audije kao da je netko za njih glasao da bi mogli krasti", konstatirala je u tekstu "Ej, Hrvatice, ej, Hrvati!".
Umrla je u zenitu afere Gospić, u kojoj su hadezeovci zatrovali svoju Spartu, postavši vlastiti Trojanski konj.
Katkad je Vedrana pisala i pozitivno, o običnim, malim ljudima. Voljela je Hrvate - one koji nisu na vlasti i nisu licemjeri. A takvi su bili posvuda oko nje, u zdravlju kao i bolesti. S ljubavlju je pisala o medicinskom osoblju koje ju je njegovalo i liječilo u Rijeci.
“Već godinama se čitave skupine ljudi procjenjuju na osnovu kojekakvih 'ispitivanja'. Budale koje se hvataju na 'rezultate' mogu saznati da Hrvati najviše 'mrze Srbe', ne žele 'stanovati u blizini Roma' i ne bi htjeli da im 'sin oženi muslimanku'. Hrvati su mrzitelji, ksenofobi, zli, za razliku od Finaca koji ne mrze Srbe, žele stanovati u blizini Roma, a Šveđani jedva čekaju da im sin oženi muslimanku. Internet trpi sve, pa tako i ovakve 'istine'. Ništa ne može biti manje istina od onoga što nam prodaju kojekakve agencije za ispitivanje koječega. Ne, nije istina da Hrvati mrze Srbe, nije istina da Srbi mrze Hrvate, da ne idem dalje, i nije istina da su Srbi i Hrvati 'dobri' samo za vrijeme poplava i potresa. I oni tamo i mi ovdje već godinama živimo u zemljama kojima vladaju bešćutna bića. Ukradi, stekni, gradi, stvori samo za sebe, svoju djecu, svoju unučad i praunučad. I Srbi i Hrvati su se s tim, očito, pomirili, znaju da ne mogu računati na ljude kojima su na izborima dali ili im nisu dali glas. Oni vladaju, a obični ljudi se snalaze kako znaju i umiju. Živim među običnim ljudima i gledam kako se već trideset godina, i kad ima poplava i kad ih nema, međusobno pomažemo. Tko je koje vjere ili nacije, tko gdje živi najmanje je bitno. Izmjenjujemo lijekove da bismo jeftinije prošli. Iz Makedonije dobivam kapljice za oči, iz Beograda mi stiže kajmak, brda knjiga, slovenski prijatelji mi donose njihove specijalitete koje volim, ja za njih držim ribu u frizeru...", napisala je u tekstu "Srbi i Hrvati su dobri ljudi".
To je prava Vedrana Rudan. U tekstu o tome kako ih politika zloupotrebljava mislila je ovo: "Nama Hrvatima malo treba. Srbe nam dajte! Vrbe nam dajte! Zato, ako vam je glava na ramenu mila, Srbi, bili 'naši' ili vaši, odjebite iz Lijepe Naše! Ona je naša!". To je citat iz kultnog teksta o tome kako politika koristi nacionalizam za skretanje pažnje s uništenog zdravstva i pravosuđa.
O obiteljskim je odnosima ispisala rečenice rijetke lucidnosti: "Kćeri provedu prvu polovicu života bježeći od sudbine svojih majki, a drugu polovicu zgrožene činjenicom da su postale pljunute one. Mrzimo njihove slabosti jer u njima prepoznajemo vlastiti kavez".
Književni joj je opus sasvim sigurno nacionalno značajan u desetljetnim perspektivama, ali je pitanje tko će joj to priznati. Ipak, mnogi je za života nepodobnik počeo bivati slavljen kad je iz humke niklo nekoliko generacija trave - Miljenku Smoji kapsil je bio duži od sprovoda, a sad ima spomenik - doduše, katkad vandaliziran - usred Splita, tako će nekako biti i s Vedranom Rudan. Bio je to velik život i iz njega je niklo puno dobrog štiva, koje će preživjeti.
Iza nje su ostali romani "Uho, grlo, nož" (2002.) - kultni debitantski roman koji ju je proslavio, nakon čega je došla "Ljubav na posljednji pogled" (2003.), pa serija uspješnica: "Ja, nevjernica" (2005.), "Crnci u Firenzi" (2006.), "Kad je žena kurva/Kad je muškarac peder" (2007.), "Strah od pletenja" (2009.), "Dabogda te majka rodila" (2010.), "Kosturi okruga Madison" (2012.), "U zemlji krvi i idiota" (2013.), "Amaruši" (2013.), "Zašto psujem" (2015.), "Muškarac u grlu" (2016.), "Ples oko Sunca" (2019.), "Život bez krpelja" (2020.), "Puding od vanilije" (2021.) i "Doživotna robija" (2022.)
Njezine proze i kolumne doživjele su golemi uspjeh na kazališnim daskama diljem regije i Europe. Oštar jezik, monološka forma i fokus na obiteljske tabue pokazali su se kao izvrstan materijal za dramske adaptacije. "Uho, grlo, nož" na repertoaru poljskih kazališta bila je dulje od desetljeća, a adaptacije su izvedene i u Mađarskoj te na engleskom jeziku u Londonu i Santa Monici. "Dabogda te majka rodila", "Kurva" i "Muškarac u grlu" također su doživjeli brojna međunarodna uprizorenja.
Njezina posljednja knjiga zove se "Umrijeti bez stresa" (2024.). Izdana je iste godine kad je saznala za tešku bolest. Opisivala ju je jednako nesmiljeno, nesentimentalno, junački, kao i bolesti svijeta koji ju je okruživao. Ponovimo - to majka više ne rađa.
U tekstu "Djevojka u zagrljaju metastaza" opisala je trenutke kad o njoj kod kuće mora brinuti obitelj: "Trenutno sam kod kuće. O meni brine porodica. Pranje na krevetu, odnošenje iz sobe viška mog materijala... Glumim kako dremuckam. Sram me je. Na koje sam grane pala".
Nije si mogla oprostiti to što je, dok je bila zdrava, dopuštala da joj u životu bude dosadno ili da bude nezadovoljna.
“Sad bih sve dala da se vratim na staro", napisala je gledajući se u ogledalo iz kojega je na nju, nakon teških kemoterapija, gledalo neko "čudno biće", koje je željela eutanazirati. Ipak, otišla je prirodno.
Preminula je nakon duge i teške borbe s rijetkim oblikom karcinoma žučnih kanala. Od javnosti se oprostila porukom koju je sama osmislila: "Vedrana je otišla na područje bez signala".
Covid, dobrobit životinja, travnjaci: Za što je osumnjičeni palitelj dobio 220.000 eura
DOZNAJEMO Lokali su danima pa krenuli paliti Hrvatsku. Evo kako je Poljakinja tamo završila
Jastrebarsko županiji darovalo zemljište za školu, počeli graditi i otkrili ilegalno zatrpani otpad