Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Anđa Marić: 'Dogodio mi se kolaps života. To me spasilo.'

I njega je “iznenadila” iznenadna bolest i totalni raspad sistema, ali je od svih ljudi koji su mi nakon prvog mog bloga ovdje pisali, imao najjaču želju za pronalaženjem svojih odgovora.

Autor Anđa Marić / andjamaric.com

Tko si ti? - pitam ga. Na drugoj strani telefona – muk.

- Čuješ me? - pitam ga.

- Da, čujem. Ali ne mogu ti sada odgovoriti.

- Zašto?

- Zato što trenutno nisam to što sam bio, a nisam ni ono što znam da bih mogao biti.

- Šta, sad si under maintenance?

Oboje smo se slatko nasmijali. Nastavila sam:

- Šta, hoćeš reći da tvoj signal, tvoje jastvo, trenutno nije, da ne emitiraš?

- Pa, rekao bih ti da sam fotograf, ali trenutno ne mogu držati svoje kamere jer su mi preteške…

I njega je “iznenadila” iznenadna bolest i totalni raspad sistema, ali je od svih ljudi koji su mi nakon prvog mog bloga ovdje pisali, imao najjaču želju za pronalaženjem svojih odgovora. Pisao mi je na Instagramu i odmah smo se sutradan našli. U njegovom pismu bilo je nešto. Takav je bio i uživo, vedar i simpatičan, ali užasno mršav, i kao da nije bio u svom tijelu. U mojoj školici, na četvrtoj godini, nastupio je terapeutski trening, što znači da polako trebamo uzimati klijente s kojima ćemo besplatno raditi i s time ići na “superviziju” kod svog psihoterapeuta. Susret s tim dečkom mi je kao neko samoostvarujuće proročanstvo: moj terapeut mi je na prvoj godini rekao da razmislim o tome ne bih li trebala upisati i terapeutski trening poslije četvrte godine jer će “jednoga dana kada to sve prođem, ljudi koji imaju sličan problem, htjeti ići kod mene jer sam osoba koja je been there, done that.

Počeli smo imati terapije jednom tjedno. On mi služi kao ogledalo iz prošlosti, uploada u meni sjećanja na stanja u kojima sam bila (a koja sam zaboravila jer srećom imam selektivno pamćenje), pa mu mogu reći kako sam ja postupila ili što je meni pomoglo.

Mislim da je to iscjeljujuće iskustvo za nas oboje.

- Kaj si ti prestao biti fotograf/umjetnik zato što trenutno ne možeš držati kameru? Je li tvoj susjed, koji ima snage držati kameru, fotograf? Ili si ti umjetnik, bez obzira na vanjske okolnosti?

Ispričala sam mu priču o tome kako mi se dogodilo da sam u jednom trenutku izgubila sve svoje identitete. Bila sam mama, a više nisam smjela biti sa svojim djetetom svaki dan, nego svaki drugi tjedan. Što to znači? Znači li to da onaj tjedan kada nisam s njim, ja nisam mama?

Bila sam pjevačica. Ali bila sam toliko tužna da nisam mogla pjevati, pa su prošle godine u šutnji. Onda sam se razboljela, i zbog puno ležanja mi je atrofirala dijafragma, prsti desne ruke su se ukočili, i više nisam mogla svirati. Što to znači? Sad više nisam pjevačica i glazbenica?

Bila sam manekenka, ali odjednom više nisam mogla hodati, a niti stajati mirno za fotografiju.

Bila sam i voditeljica, ali odjednom više nisam mogla govoriti.

Bila sam vozačica.

Bila sam plivačica.

Bila sam snowboarderica.

Bila sam osoba koja je voljela raditi stojeve na glavi.

Tko sam ja sada?

Photo: Matjaž Zore Identiteti su stvarna “stvar”, da tako kažem. Ljudi se identificiraju sa svim i svačim. S dijagnozom. “Ja sam tlakaš”, na primjer. Čuli ste za “ulogu roditelja”? Svi poznajemo nekoga tko glasno ističe “da je mama”, kao da je to jedino i najvažnije što ona jest. Neki su direktori, neki su pobjednici, sportski asevi, glumci, predsjednici dobrovoljnih vatrogasnih društava ili multiple skleroze, veterani, pušači lule, folkloraši, da ne nabrajam sad.

Uživiš se u neki identitet i onda to jednom nestane, zbog bilo kojeg razloga, dogodi se nesreća, ostariš, nisi više najzgodnija cura u kvartu, ili odeš u penziju i dočeka te veliko pitanje – a šta sad?

Tko sam ja, zaista? Jeste li čuli za onog njemačkog milijardera koji se ubio nakon što je na listi najbogatijih ljudi na svijetu pao s 45. na 95. mjesto? Čovjek se ubio, a mi si ne možemo niti predstaviti koja je to lova?! Svakom je njegova nesreća najgora.

Kada su mene napustili svi moji identiteti, morala sam si priznati da i bez svega toga još uvijek postojim. Dogodio se kolaps cijelog mog sistema i života.

Under maintenance ne znači da sam prestala emitirati svoj signal. Ja još uvijek itekako postojim. Morala sam se prihvatiti takvom kakva sam trenutno bila: ranjiva/ranjena, slomljena, nemoćna, van svog elementa. Bilo bi fino kada bi se u tim trenucima život mogao staviti na pauzu. Bio bi to zanimljivo vidjeti na društvenim mrežama, a možda i ne jer su društvene mreže fake, i tamo svi prikazujemo samo ono najbolje od svega što nam se događa. Hm, pa i bolje, zar ne? Zamislite si taj horor! Dosta nam je vlastitih problema, pa još da sudjelujemo i u tuđima? Ne, hvala!

I kako to obično biva, zdravstveni problemi idu pod ruku sa samoćom, a samoća te suočava sa sobom. Počela sam se družiti sa sobom i otkrila sam da je ispod svega jedna jaka, ustrajna, znatiželjna, hrabra, vesela i zanimljiva osoba. Svidjela sam se sama sebi i zavoljela sam se. I repair je počeo.

To je bila moja prva promjena. A onda je kao potvrda došla moja nova obitelj prijatelja i njihovo zrcaljenje toga što sam otkrila o sebi. Naši Yes to all tulumi. Prošli vikend sam se vratila s trećeg ove godine, u Antwerpenu, u Belgiji.

Pitaju me kako mi je na tim zabavama. Znate kako? Totalno clean sheet iskustvo. Ti ljudi ne znaju tko sam ja i ja ne znam tko su oni, energetski smo “odabrani” kao prijatelji naših domaćina koji imaju kuće u Antwerpenu i Madridu. To su ljudi stari između 22 i 75 godina, najrazličitijih zanimanja, ali kako sam rekla, energetski kompatibilni. Družimo se bez svojih identiteta, upoznajemo se fokusirani na to kako se osjećamo dok smo zajedno, kuhamo, plešemo. Nevjerojatno iskustvo. Prilaze mi žene i muškarci i govore mi divne stvari koje osjećaju da mi žele reći. Iz mnogih usta sam čula baš ono što sam i sama otkrila o sebi. Predivno iskustvo.

Možda bih vam za kraj htjela reći da se isplati zapitati se: tko sam ja? Upoznati sebe i onda privući ljude kojima ćete se svidjeti pravi vi. Onako kao kad gledaš nekoga duboko u oči i on tebe, i osjećate se kao da vam duše plešu.

Isplati se, probajte!

Anđu Marić pratiti možete i na njenom blogu.  

Ostali Anđini tekstovi za BlogBuster:

 

 

Message