Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Do 1995. godine, međunarodna datumska granica dijelila je zemlju na dva dijela, stvarajući bizarnu situaciju u kojoj je između zapadnih i istočnih otoka postojala razlika od gotovo 24 sata...
Republika Kiribati jedinstvena je među državama svijeta: jedina je čiji se glavni državni teritorij prostire u sve četiri Zemljine hemisfere - sjevernu, južnu, istočnu i zapadnu. Kiribati čine 32 atola i jedan uzdignuti koraljni otok, Banaba, raspršeni su golemim područjem središnjeg Tihog oceana. Državu presijecaju ekvator i 180. meridijan, dok je međunarodna datumska granica oko Kiribatija povučena tako da cijela država pripada istom kalendarskom danu. Ako se, međutim, računaju i prekomorski, odnosno ovisni teritoriji, u sve četiri hemisfere protežu se i Francuska, Sjedinjene Američke Države te Ujedinjeno Kraljevstvo. Ali samo Kiribatiju pripada ova titula kad se računa 'glavni državni teritorij'...
No, ispod ove fascinantne geografske anomalije krije se priča o naciji uhvaćenoj između drevnih tradicija, ožiljaka globalnih sukoba i egzistencijalne prijetnje koju donose klimatske promjene. To je mjesto nepoznato većini, čije se ime, Kiribati, izgovara "Kiribas", što je lokalna prilagodba engleskog naziva "Gilberts", prema britanskom pomorcu Thomasu Gilbertu. Iako je jedna od najmanje posjećenih država svijeta, njezina sudbina duboko je isprepletena s ostatkom planeta.
Unatoč golemom morskom prostranstvu od oko 3,5 milijuna četvornih kilometara, ukupna kopnena površina Kiribata iznosi svega oko 811 četvornih kilometara. Većina tog kopna uzdiže se tek nekoliko metara iznad razine mora, čineći naciju izuzetno ranjivom na porast razine mora, obalnu eroziju i ekstremne vremenske događaje. Država je podijeljena u tri glavne otočne skupine: Gilbertove otoke, otočje Phoenix i Linijske otoke.
Na Gilbertovim otocima živi većina od više od 130.000 stanovnika, poznatih kao I-Kiribati, a više od polovice njih natiskano je na Južnoj Tarawi, koja je administrativno i gospodarsko središte zemlje. Gustoća naseljenosti na Južnoj Tarawi doseže oko 4.000 stanovnika po četvornom kilometru, što stvara ogroman pritisak na ograničene resurse i infrastrukturu.
Kiribati su dom i Kiritimatija, poznatog kao Božićni otok, koji je po kopnenoj površini najveći koraljni atol na svijetu. Ova geografska posebnost nije jedina. Do 1995. godine, međunarodna datumska granica dijelila je zemlju na dva dijela, stvarajući bizarnu situaciju u kojoj je između zapadnih i istočnih otoka postojala razlika od gotovo 24 sata.
Tadašnja vlada donijela je odluku o pomicanju datumske granice prema istoku kako bi cijela zemlja bila u istom kalendarskom danu. Promjena je stupila na snagu početkom 1995. godine i omogućila Kiribatima da budu među prvim mjestima na svijetu koja dočekuju novi dan i Novu godinu.
Najistočniji otok Caroline preimenovan je 1995. u Millennium Island, odnosno Milenijski otok, kako bi se simbolično obilježio njegov položaj pri ulasku u novo tisućljeće 2000. godine. Unatoč velikoj rasprostranjenosti, zemlja danas funkcionira unutar tri vremenske zone.
Iako djeluje kao udaljeni i izolirani raj, Kiribati nosi duboke ožiljke nekih od najburnijih događaja 20. stoljeća. Tijekom Drugog svjetskog rata japanske snage okupirale su otoke nedugo nakon napada na Pearl Harbor. U studenom 1943. godine, na atolu Tarawa odigrala se jedna od najkrvavijih bitaka na pacifičkom bojištu. Američke snage pokrenule su ofenzivu kako bi oslobodile strateški važan otok Betio na Tarawi, koji su Japanci snažno utvrdili. U približno 76 sati borbe poginulo je više od tisuću američkih marinaca, uz stotine poginulih pripadnika američke mornarice, dok je gotovo cijeli japanski garnizon, zajedno s korejskim radnicima, bio uništen.
Danas, više od 80 godina kasnije, ostaci rata doslovno su utkani u svakodnevni život na Betiju. Zahrđali bunkeri, topničke bitnice i napuštena vojna oprema nisu samo muzejski eksponati, već dio stambenih naselja. Japanski zapovjedni bunker stoji usred gusto naseljenog područja, zidovi drugih bunkera služe kao ograde obiteljskih kuća, a ostaci američkih tenkova i druge vojne opreme još su vidljivi uz obalu. Te plaže, koje su američki stratezi tijekom invazije označavali kao "Red Beach 1, 2 i 3", danas su mjesta gdje lokalno stanovništvo privezuje ribarske brodice ili se kupa, okruženo ostacima rata i otpadom koji je nanijelo more. Povijest je ovdje neugodno blizu, o čemu svjedoče i aktivnosti na uklanjanju neeksplodiranih ubojnih sredstava koja se povremeno pronađu među ostacima nekadašnjih utvrda. U spomen na žrtve, na otoku se nalazi nekoliko spomen-područja, uključujući one posvećene američkim marincima i japanskim vojnicima, ali lokalna stradanja također su dio povijesti bitke: procjenjuje se da je tijekom rata poginulo oko 750 stanovnika Kiribata.
Povijesne ironije ne staju tu; Velika Britanija provela je na području Kiritimatija i obližnjeg otoka Maldena nuklearna testiranja 1957. i 1958. godine, dok su Sjedinjene Države na Kiritimatiju i u okolnom području 1962. godine izvele još 24 atmosferske nuklearne detonacije. Ta su testiranja ostavila dugotrajne posljedice na okoliš i stanovništvo te su dijelove otoka učinila povezanim s jednom od najkontroverznijih epizoda nuklearne povijesti Pacifika.
Život na Kiribatima je spoj tradicionalne samodostatnosti i sve veće ovisnosti o vanjskom svijetu. Gospodarstvo se temelji na ribarstvu, izvozu kopre (osušenog mesa kokosovog oraha) i prihodima od dozvola za ribolov stranim flotama, no zemlja uvelike ovisi o međunarodnoj pomoći, ponajviše od Australije i Novog Zelanda.
Ta veza vidljiva je posvuda na Tarawi. Većina automobila su rabljena vozila iz Japana, savršeno prilagođena za glavnu cestovnu arteriju koja povezuje naseljene dijelove atola. Gotovo sva hrana i roba stižu brodovima u glavnu luku na Betiju. Trgovine često imaju natpise koji najavljuju "novu zalihu" odjeće, alata ili mlijeka u prahu, signalizirajući da je stigao novi kontejner. Sami brodski kontejneri sveprisutni su na otoku; koriste se kao skladišta, ograde, a ponekad se preuređuju i u različite funkcionalne prostore.
Društveni život i dalje se vrti oko "maneabe", tradicionalne kuće za sastanke koja je središte svake zajednice i čiji se arhitektonski stil preslikava čak i na neke moderne javne zgrade i crkve. Unutar mnogih crkava, umjesto klasičnog rasporeda klupa, nalazi se otvoren prostor gdje vjernici mogu sjediti na podu, što podsjeća na prostornu organizaciju maneabe. Više od 90 posto stanovništva su kršćani, što je nasljeđe dugogodišnjeg misionarskog rada. Ipak, tradicionalna kultura i dalje živi kroz ples i pjesmu. Plesači često oponašaju pokrete fregate, ptice koja se nalazi na državnom grbu i zastavi te simbolizira moć i slobodu.
U tradicionalnom plesu izražavanje emocija licem može imati drugačija pravila nego u svakodnevnom životu, pa se osmijeh u nekim plesnim tradicijama ne smatra prikladnim. Društvo funkcionira i po "bubuti" sustavu, tradicionalnom nepisanom pravilu prema kojemu se zahtjev za pomoć, posudbu ili ustupanje nečega od rođaka ili susjeda teško odbija, što odražava snažan osjećaj zajedništva i uzajamne odgovornosti.
Najveća dugoročna prijetnja opstanku Kiribata nisu samo siromaštvo i izolacija, već posljedice klimatskih promjena. Međunarodna upozorenja o ranjivosti niskih pacifičkih otočnih država na porast razine mora sežu desetljećima unatrag, a Kiribati se često navodi među zemljama koje bi mogle biti teško pogođene tijekom 21. stoljeća. S prosječnom nadmorskom visinom od samo nekoliko metara, otoci su izuzetno osjetljivi na porast razine mora. Dva nenastanjena otočna grebena, Tebua Tarawa i Abanuea, nestala su ispod razine mora 1999. godine.
Sve jače plime, olujni valovi i erozija obale mogu ugroziti naselja, dok prodor slane vode ugrožava ograničene izvore pitke vode i poljoprivredno zemljište. Stanovnici grade morske zidove od kamenja i drugih dostupnih materijala, a uz pomoć međunarodnih organizacija pokrenuti su projekti sadnje mangrova i druge mjere za zaštitu obale. Istodobno, znanstvena istraživanja pokazuju da se koraljni atoli ne ponašaju jednostavno kao otoci koji će se postupno i linearno "utopiti"; njihov oblik i površina mogu se mijenjati kao odgovor na porast razine mora, valove, sediment i rast koralja.
To, međutim, ne znači da je opasnost nestanka ili nenastanjivosti otklonjena, jer čak i otok koji fizički ostane iznad mora može postati sve teži za život zbog poplava, erozije, salinizacije vode i štete na infrastrukturi.
Suočen s najgorim scenarijem, bivši predsjednik Anote Tong poduzeo je drastičan korak. Vlada Kiribata je 2014. godine kupila oko 22 četvorna kilometra zemlje na otoku Vanua Levu u Fidžiju, udaljenom oko 2000 kilometara. Zemljište je službeno povezano s poljoprivredom, prehrambenom sigurnošću i mogućnošću proizvodnje hrane za Kiribati, ali je istodobno privuklo pozornost kao potencijalna opcija za budućnost stanovništva ako dijelovi Kiribata postanu nenastanjivi.
Taj je potez privukao globalnu medijsku pozornost na sudbinu malenih otočnih država.
Ipak, među lokalnim stanovništvom stavovi su podijeljeni.
Dok jedni sa strahom gledaju u budućnost, drugi vjeruju da su medijski napisi pretjerani, uzdajući se u prirodne procese koji bi mogli omogućiti prilagodbu i promjene atola ili jednostavno vjerujući da viša sila neće dopustiti da njihov dom nestane.
Za mnoge stanovnike zato pitanje budućnosti nije jednostavno pitanje hoće li otoci fizički nestati pod morem, već kako će sačuvati svoju zajednicu, kulturu, jezik i način života u svijetu koji se ubrzano mijenja.
Kiribati je tako postao jedan od najpoznatijih simbola klimatske ranjivosti malih otočnih država, ali i podsjetnik da klimatske promjene nisu samo priča o temperaturama, razini mora i statistici. One su priča o ljudima koji svoj dom, identitet i budućnost moraju pokušati sačuvati na komadićima zemlje koji jedva vire iznad oceana.
24sata © 2026
