Neplodnost je bolest s kojom se u Hrvatskoj bori 17 posto parova ili 80.000 ljudi, a zahvaljujući postupcima medicinski potpomognute i izvantjelesne oplodnje do danas se rodilo gotovo 50.000 djece
RADOST ŽIVOTA
Priče iz Hrvatske: 'Postali smo roditelji zahvaljujući medicinski potpomognutoj oplodnji'
Među njima su i djeca naših sugovornika. Osim sa vlastitim bolom i strahovima, nerijetko su se suočavali sa osudama te predrasudama okoline koje nisu bitno manje ni danas, desetljećima nakon što je u zagrebačkoj Klinici za ženske bolesti i porode davne 1982. godine započeo IVF program. Ipak, sve modernija oprema omogućuje roditeljstvo ljudima koji su mislili da za to neće nikad dobiti priliku. Pomisao da ne mogu imati djece za mnoge je rana na duši koja ih obilježi cijelog života, no protiv te se misli uporno borila grafička tehničarka Zrinka Klepac (40) iz Zagreba.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
00:57
- Moj nevjenčani suprug Miroslav imao je 37 godina, a ja jedva 34 kada smo otkrili da ne možemo postati roditelji bez medicinski potpomognute oplodnje. Iako smo oboje željeli djecu, nismo baš imali plan za postizanje trudnoće i smatrali smo da će ona spontano doći. Do liječnika me zapravo odveo problem sa bolnim i obilnim menstruacijama, a tada mi je ginekologinja rekla da neću moći ostati trudna. Bila sam u potpunom šoku jer to nisam uopće očekivala niti smo razgovarali o trudnoći, a onda mi je dala uputnicu kako bismo provjerili i suprugov spermiogram - prisjetila se Zrinka.
Suprugov spermiogram pokazao je da su spermiji slabije pokretni i malobrojni, pa je ginekologinja preporučila postupak medicinski potpomognute oplodnje ako žele djecu.
- Tek smo tada suprug i ja počeli ozbiljnije razgovarati o trudnoći i djeci pa smo se prvih nekoliko dana pitali zašto baš mi i kako, ali potom su se emocije slegnule i odlučili smo krenuti u postupak. Odlučili smo čvrsto da, bez obzira na sve, ni u jednom trenutku nećemo odustati. Činilo mi se da je suprug cijelu situaciju prihvatio bolje nego ja, ali ne znam je li zaista bio jak u sebi ili se takvim želio prikazati da bi mi bio podrška - nastavila je Zrinka objašnjavajući da je znala kako neće biti jednostavno, ali ništa ih nije moglo pripremiti na sve što su preživjeli.
- Najprije smo morali obaviti sve nalaze, a potom sam dobila lijekove za poticanje rasta jajnih stanica koje sam aplicirala injekcijama u trbuh. Svaka dva dana sam išla na folikulometriju. Na folikulometrijama se pratilo koliko imamo folikula, kakve su te kad bi trebala biti ovulacija. Tada sam dobila tzv. štopericu, injekciju koja zaustavlja proizvodnju folikula, i nakon 36 sati bila je je punkcija jajnih stanica. Od svega, to mi je bila najteža i najgora bol, iako se radi pod anestezijom - prisjetila se Zrinka objašnjavajući kako je postupkom dobila devet jajnih stanica, od čega su nakon pet dana transferom vratili dva zametka u maternicu.
- Za dva tjedna sam išla raditi kućni test koji je bio pozitivan. Nevjerojatan je taj osjećaj i bili smo presretni i iznimno zahvalni. Naime, bili smo itekako svjesni na kakvom smo putu i da nam liječnici daju male šanse za uspjeh, a još je manje onih koji uspiju iz prvog pokušaja. Unatoč svemu, bila sam trudna i naša kći Ema početkom prosinca prije pet godina nam se pridružila. Trudnoća je bila idealna, i sve je prošlo bez ikakvih problema - nastavila je Zrinka dodajući kako je suprug cijelo vrijeme bio uz nju i u rodilištu.
- On ju je dobio u naručje prije mene, odmah čim se rodila. Nikad neću zaboraviti kako ju je primio, pogledao i rekao joj: Ti si ljubav mojeg života. Tek tada sam je dobila i ja i sve zajedno činilo se nestvarnim - kaže Zrinka objašnjavajući da joj je taj uspjeh i sreća koju je doživjela bio poticaj da ona i suprug nastave dalje, jer želja im je bila imati troje djece.
S obzirom na situaciju, bila je uvjerena kako će sljedeću trudnoću ostvariti tek u postupku sljedeće potpomognute oplodnje, no ugodno se iznenadila kada je spontano zanijela. Sreća zbog plusića na testu ipak nije potrajala, jer je bila riječ o biokemijskoj trudnoći koja je vrlo rano završila, prije nego što je bila vidljiva na ultrazvuku. Unatoč udarcu koji ih je uzdrmao, Zrinka i Miroslav odlučili su kako se neće predati, a polažući vjeru u znanost odlučili su nastaviti sa postupcima kako bi Ema dobila bracu ili seku.
- Od zadnjeg postupka su mi ostale još četiri blastociste, pa su mi u svakom postupku transfera vratili po dvije. No oba su transfera završila biokemijskom trudnoćom. Nismo se predali, nego smo krenuli na novi postupak kojim sam dobila šest jajnih stanica, no samo su dvije bile dovoljno dobre za oplodnju. Nakon transfera, opet biokemijska trudnoća. A onda slijedi novi udarac. Liječnik me uputio na dodatnu pretragu u kojoj sam vadila nalaze za trombofiliju. Nalazi su pokazali neke mutacije te su sa sljedećim postupkom uključili injekcije lijeka protiv trombofilije tijekom cijelog postupka - prisjetila se Zrinka priznajući kako je želja za majčinstvom nadjačala sve sumnje i strahove.
- U trećem postupku konačno sam ostala trudna. No nakon svih biokemijskih trudnoća koje smo prošli, test smo prihvatili sa velikom dozom opreza jer smo već previše puta doživjeli plusić, a onda za par dana ništa. Ta je trudnoća ujedno bila prava igra živaca jer je test bio pozitivan, no beta HCG vrijednost vrlo niska, nepravilno se duplala i rasla, a ja sam krvarila. Mislila sam da opet nismo uspjeli o oplakala sam i taj pokušaj. No onda se dogodilo pravo malo čudo. Naime, iako su se primila oba zametka, jedan je brzo odustao i zbog toga su vrijednosti beta HCG-a bile u padu. No drugi plod je bio snažniji Ovog puta nosila sam dječaka. Zbog moje dijagnoze trudnoća je bila komplicirana i teška, injekcije sam primala tijekom cijele trudnoće i još šest tjedana nakon poroda, a dodatno mi je situacija bila još dramatičnija jer sam kroz sve prolazila gotovo sama. Naime, započela je pandemija i mojem suprugu nisu dopuštali ulazak sa mnom u bolnicu. Na sve pretrage i ultrazvuk išla sam sama i to mi je teško palo. Dodatno, zbog komplikacija sin Lovro se sredinom ožujka lani rodio hitnim carskim rezom. Omotala mu se pupčana vrpca oko vrata, pali su otkucaji srca, a posteljica se gotovo raspala. Zato suprug nije bio sa mnom na porodu, a ja sam ga primila u naručje tek sljedećeg dana. Koliko god sam gorjela i žudjela za tim da mi ga donesu, kada je konačno stigao, emocije su me savladale jer smo on i ja sami prolazili kroz sve i bilo me je strah - prisjetila se Zrinka.
Nakon ovog traumatičnog iskustva Zrinka i suprug su odustali od novih postupaka i želje da imaju troje mališana. Zahvalni su i presretni sa dva života koja su dobili na skrb i brigu, tako da ne bi željeli novim postupcima riskirati svoje zdravlje i na bilo koji način narušiti obiteljsku dinamiku koju su uspjeli stvoriti. Na putu do toliko željene trudnoće, prisjeća se Zrinka, nije doživljavala negativne reakcije okoline, no bilo je situacija koje su zasmetale ili zaboljele.
- Ljudi ne razumiju da ako imate problem sa začećem, ne pomaže rečenica: Ma samo se opustite, bit će kada se najmanje budete nadali. To je najgora rečenica koja boli! Pitanja i komentari o posvojenju kao opciji uopće nas nisu dirali. Mi nismo protiv posvojenja i da nismo uspjeli ovim putem, sigurna sam da bismo razmislili o posvojenju, no prvo smo htjeli probati ovako. Koliko god je bilo teških, neizvjesnih, bolnih situacija, sretna sam što sam dobila baš takav put da postanem mama jer sam na tom teškom putu upoznala toliko žena koje se bore sa neplodnošću s kojima sam stvorila divnu vezu i prijateljstva za cijeli život, s kojima sam onda razgovarala o postupcima, a danas pričamo o "problemima" roditeljstva i uživamo svi zajedno u našoj djeci - zaključila je Zrinka.
Dajana iz Donjeg Lapca: 'Suprug i ja smo odlučili krenuti u borbu i riješiti problem'
Među poznanicama sa kojima se povezala zbog neplodnosti je i Dajana Krešić, (37) iz Donjeg Lapca. Zaposlena je u državnoj službi i u sretnom braku od 2010. godine, a samo je dijete nedostajalo kao kruna ljubavi i vječna spona između nje i supruga Danijela (38), po struci električara.
- Samo godinu dana nakon vjenčanja, 2011. godine završila sam u bolnici na operaciji žuči i liječnici su mi tada ugradili mrežicu u trbuh. Preporučili su da zbog toga barem godinu dana pričekamo sa trudnoćom. Poslušali smo i ih i tek sljedeće 2013. počeli raditi na djetetu. No vrijeme je prolazilo, a nikako da ostanem trudna. Nakon godinu dana smo shvatili da nešto nije u redu i javila sam se liječnici koja me preusmjerila na pretrage u bolnicu - prisjetila se Dajana.
Od ranije je znala da ima policistične jajnike što samo po sebi nije bilo zapreka, no dodatne pretrage su pokazale da ima inzulinsku rezistenciju zbog čega se poremetio ciklus.
- Suprug i ja smo odlučili krenuti u borbu i riješiti problem. Dobila sam lijekove i sljedeće tri godine smo proveli u pokušaju stabilizacije hormonalnog disbalansa i šećera u krvi. Iako sam se brinula kako ću ostati trudna i iznijeti trudnoću uz tablete koje su mi pomagale u snižavanju razina glukoze, vodila me vjera da će svi biti dobro i da ćemo suprug i ja doživjeti sretan završetak postupka. On je od početka do kraja bio podrška i zajedno smo ušli u tu bitku. Imali smo prvi postupak 2017. godine - prisjetila se Dajana koja priča kako su liječnici govorili da nalazi supružnika nisu toliko loši te da im treba samo mali poticaj kako bi ostvarili željenu trudnoću.
Iako su se pripremili na mogućnost da prvi pokušaj neće biti uspješan, loše vijesti su ih uzdrmale. Uslijedio je ponovljeni postupak MPO tijekom kojeg su liječnici ustanovili da Dajana ima polip u maternici. Ni taj postupak nije bio uspješan.
- Doživjeli smo tada veliki psihički, fizički i duhovni pad. Klonuli smo posve, no odlučili smo ipak da nećemo još odustati. Dodatno me motivirale grupa na Facebooku koja okuplja nas koji prolazimo kroz postupke MPO i količnika podrške koju sam doživjela od članica me zaista potaknula i motivirala za dalje. Postupke smo do tada radili u državnoj bolnici i moram priznati da sam se osjećala kao broj. Zato smo otišli u privatnu kliniku. Ondje smo doživjeli renesansu. Konzultacije sa liječnikom su trajale dva sata, uzeo je i pregledao svaki papir, svaki nalaz, i dogovorili smo strategiju kako ćemo dalje. Liječnik je govorio otvoreno, bez uvijanja. Pitali smo ga jesmo li težak slučaj, a on je rekao da nismo - nastavlja Dajana ističući kako se prije svakog postupka rade novi, svježi nalazi oba partnera. Posljednji suprugov nalaz te 2018. godine pokazao je kako je inače do tada uredan spermiogram iznenada postao loš.
- To je bio strašan udarac, pogotovo jer nam je naš iskreni liječnik bez okolišanja rekao da sumnja kako će trudnoća uspjeti. Bilo je taman pred Božić kad smo ustanovili daje riječ o još jednom promašaju, i tu smo oboje bili posve deprimirani. Potonula sam, no moj divni suprug je bio taj koji nas je na nastavio vući dalje i potaknuti optimizam. Otputovali smo na desetak dana kako bih se psihički pribrala. To je križni put koji prolazi čovjek koji se odlučio na potpomognutu oplodnju i samo onaj tko je to prošao može u potpunosti razumjeti što proživljavate - kaže Dajana koja se nakon putovanja vratila na posao i nastavila sa životom, a do proljeća su ona i suprug smogli snage za još jedan postupak.
- Rekla sam da je to zadnji, pa kako god bilo. Nisam više imala snage. Sa liječnikom smo dogovorili pregled krajem lipnja 2019. godine na koji sam otišla sa novim nalazima za sebe i muža. Iznenadila sam se kad je rekao da je situacija povoljna i da krećemo u postupak odmah. Bila je punkcija, pa transfer. I čekanje. Navikla na udarce, nevoljko sam otišla izvaditi krv, a čak nisam htjela ići ni po nalaze kao se ne bih suočila sa još jednim propalim pokušajem. Poslala sam muža koji se vratio s papirima i širokim osmijehom. Ja sam se spremila na najgore i još nesvjesna situacije pitam ga zašto se smije kad je beta negativna, a on mi pruža papire i govori da mi medicinska sestra poručuje da se obavezno javim svom liječniku. Nisam se usudila radovati. Nakon dva dana smo ponovili nalaz, a beta se utrostručila što je bio nedvojbeni znak trudnoće. Očekivala sam najgore, tako da sam u nevjerici i šoku proživljavala cijelu situaciju - nastavila je Dajana koja se oduševila što su joj se javili rodbina i prijatelji budući da se u malom mjestu vijest o trudnoći brzo pročula, pa su zajedno sa njom podijelili radosnu vijest.
- Trudnoća je bila uredna i nisam imala nikakvih strahova i problema, pogotovo jer je bio dogovor da idem na carski rez. No moj Dominik se požurio tri tjedna prije termina. Dobila sam trudove i rodila u roku od četiri sata. Taj moment kad su mi ga dali u naručje, meni je bio nestvaran. Imala sam osjećaj da se to sve događa nekome drugome i krenule su mi suze koje nisam mogla zaustaviti. Gledala sam ga kako i on plače i razmišljala kako je nevjerojatno da smo konačno uspjeli, nakon toliko toliko godina. Nazvala sam supruga koji je čekao pred bolnicom. Nije se usudio biti sa mnom u rađaoni. Plakali smo zajedno preko telefona, a emocije koje smo podijelili jednostavno ne možete opisati - kaže Dajana koja se uskoro, kao i svaka novopečena mama, uhvatila u koštac sa neprospavanim noćima i pelenama, no uživala je u svakom trenutku.
- Imala sam veliku pomoć jer se suprug uključio i sve smo radili u tandemu, a tu je bila i moja mama koja živi sa nama i zapravo je od samog početka sve prolazila uz nas i pomagala gdje je god stigla. Bez njih, ne znam kako bih uspjela. No šokirala me i iznenadila reakcija novog župnika. Sa njegovim prethodnikom smo bili prijatelji, molio je za nas i bio nam podrška u cijelom postupku. Kad je došao novi župnik, odmah je supruga preko mene pozvao na ispovijed, a potom nam je rekao da smo se igrali Boga, da smo počinili smrtni grijeh i da nismo smjeli na medicinski potpomognutu oplodnju. Ostali smo šokirani, a onda je dobacio da je to stav crkve i da nismo normalni. Iako sam katolkinja iz vjerničke obitelji, odlučila sam da u župi više ne idem na misu dok je on tamo. Za mene je moje dijete dar od Boga i ponosna sam mama MPO dječaka. Tko kaže da nisam ostala trudna Božjom intervencijom i da on to nije sve blagoslovio, kad znamo da ima parova kojima ni nakon ne znam koliko postupaka jednostavno ne pođe za rukom postići trudnoću - pita se Dajana.
Kaže također kako su ona i suprug razmišljali o posvojenju, no iako ga nisu isključili, došli su do zaključka da uz postojeće zakone vjerojatno kao posvojitelji nikad ne bi došli na red za posvojenje jer za to treba vremena, živaca i strpljenja, koje zbog godina više nisu imali te bi propustili mogućnost medicinski potpomognute oplodnje.
- Dominik uskoro puni tri godine i presretni smo te ispunjeni. S obzirom na sve, odvažili smo se i promišljamo kako bi krajem sljedeće godine mogli ponovo u postupak kako bi naš Dominik dobio bracu ili seku - zaključila je Dajana.
Siščanka Alenka: 'Suprug i ja smo odlučili otići na još jedan, zadnji postupak'
O istoj temi razmišlja i nastavnica elektrotehnike i računalstva, Siščanka Alenka Novosel (34) čija kći ima tri godine, a nakon višegodišnje borbe s neplodnošću za nju je potpomognuta oplodnja bila posljednja šansa da postane majka. Priča kako bi, da su sve trudnoće koje je prošla bile uspješne, danas imala najmanje desetero djece.
- Potrošili smo sve pokušaje preko HZZO-a, tako da sada prikupljamo novac kako bismo namaknuli sredstva za još jedan pokušaj MPO u privatnoj klinici, budući da mi je moja trogodišnjakinja rekla da želi seku ili bracu. Vidjet ćemo u kojem smjeru će to sve ići - kaže Alenka čija priča s neplodnošću započinje prije osam godina. Ona i suprug zajedno su 18 godina i tada su počeli razmišljati o novom članu obitelji i prinovi.
- Mi nismo imali problema sa začećem jer sam bez problema ostala trudna, ali imali smo više biokemijskih trudnoća i spontanih pobačaja. Ukupno sam imala tri spontana, a biokemijske ni ne brojim. Tada smo pomislili da nešto nije u redu i otišli smo ginekologinji koja me uputila na pretrage. I danas pamtim rečenicu liječnika iz Petrove koji su rekli da suprug i ja nemamo problema i trudnoća bi se trebala brzo ostvariti. Poslali su me na inseminaciju i bila sam na tri postupka, ali ni jedan nije uspio - prisjeća se Alenka koja je proživljavala vrtlog emocija, ali ni blizu onome što je tek trebala proživjeti.
Nakon tri neuspjele inseminacije shvatila je da stvari ne idu u dobrom smjeru te je imala osjećaj da gube vrijeme, jer ni nakon godinu i pol trudnoća se nije zadržala. Odlučili su otići u privatnu kliniku preko HZZO-a gdje su mjesecima čekali na prve konzultacije, no kada su konačno došli na red, liječnik je potvrdio njezine sumnje.
- Rekao je da odmah idemo na ivf i da ne treba gubiti vrijeme. To je bilo krajem 2015. godine i u cijeli postupak smo ušli uz puno nade i očekivanja. Moje tijelo je dobro reagiralo na terapiju koju sam dobila, dobili smo osam jajnih stanica, oplodile su se tri i dvije su mi vratili transferom. Bili smo oduševljeni shvativši da je priča uspjela, jer sam nosila blizance. Bila sam trudna. Nakon 14 dana na ultrazvuku su se vidjela dva ploda, no dan poslije sam prokrvarila i izgubila jedan plod, a dva dana poslije je otišao i drugi. Još nismo uspjeli doći ni do toga da čujemo otkucaje srčeke - prisjeća se Alenka priznajući kako su ona i suprug teško doživjeli taj udarac, a situacija se dodatno zakomplicirala.
- Doktorica mi je dala tablete za čišćenje kao nakon spontanog pobačaja, no na kontroli je ispalo da se nije sve očistilo i poslali su me na kiretažu. U bolnici su se prema meni odnosili kao da sam smeće jer su mislili da sam bila na abortusu. Smjestili su me u sobu kraj djevojke stare jedva 17 godina koja je otvoreno pričala o tome kako joj je to drugi abortus, a ja sam vrištala u sebi. Sreća je što su me za kiretažu ipak uspavali i nisu je radili na živo, no čini se da je bilo komplikacija nakon anestezije jer su me šamarali da bih se probudila. Cijelo to iskustvo mi je bilo najteže u životu i ne znam kako sam se othrvala. Imala sam sreće što je muž bio pribran i pun podrške, pa je govorio da će uspjeti sljedeći put - nastavila je Alenka.
Oporavljala se šest mjeseci prije nego što su se odlučili na novi pokušaj. Ovog puta dobila je osam jajnih stanica, oplodilo ih se pet, a opstale su samo dvije. Nakon transfera opet trudnoća, ali vrijednosti hormona su već u početku bili niski i Alenka kaže da je odmah znala kako ni ovog puta neće uspjeti.
- Iako su mi kroz misli prolazila pitanja zašto nam se to događa i što sa nama nije u redu, imala sam nekako povjerenja u doktore i nisam se opterećivala crnim mislima. Vidjela sam njihove rezultate i znala sam da u jednom trenutku mora kliknuti i upaliti, no već sam postala nestrpljiva. Zato smo nakon tri mjeseca ponovili postupak, opet su ostala dva embrija i opet ništa od svega. I tu sam zatražila dodatne pretrage - prisjetila se Alenka koja je htjela utvrditi u čemu je problem.
Budući da ona ni suprug nisu imali značajnih dijagnoza koje utječu na plodnost, htjela je odgovor na pitanje kako je onda moguće da niti jedna trudnoća nije bila uspješna. Otišla je na genetske testove tj. kariogram koji su pokazali da je načelno sve u redu. Međutim, od svih nalaza nisu provjerili jedino eventualne probleme sa srcem i krvlju te se pokazalo da ima trombozu lakšeg tipa.
- Suprug i ja smo odlučili otići na još jedan, zadnji postupak. Od devet jajnih stanica, oplodile su se tri te su mi dvije odmah vratili, a treću smo zamrznuli. Kako postupak nije uspio, nakon dva mjeseca odlučili smo ići na transfer tog trećeg, zamrznutog zametka. Uz standardne lijekove u ovaj postupak ušla sam i sa lijekom protiv tromboze. Rekla sam suprugu da imam osjećaj da je to to, da smo konačno uspjeli. Još u automobilu sam rekla da mi se čini kako nam dolazi djevojčica, no poučen ranijim iskustvom, rekao mi je samo da ne brzam - nastavila je Alenka.
No osjećaj je nije prevario. Bila je trudna, a iako su strahovali od mogućih problema, iz dana u dan beba je rasla sve snažnija.
- Ne sjećam se više koji je bio tjedan trudnoće, no bili smo kod prijatelja na večeri kad sam prokrvarila. Sve su nam lađe potonule i rekla sam mužu da sam se prevarila u predviđanjima. Odjurili smo u bolnicu. Dočekao nas je mladi liječnik koji je vidio koliko smo zabrinuti. Uvjerio me da je s bebom sve u redu, a tada je, kako bi me dodatno umirio, pustio da prvi put u životu čujem otkucaje srca moje djevojčice. Taj zvuk nikada neću zaboraviti. Osjećaji su me preplavili i bila sam izvan sebe, no i dalje u strahu od budućnosti. Osluškivala sam svoje tijelo, odmah sam otvorila mirovanje u trudnoći i doslovno sam pazila kako dišem, kako ustajem iz kreveta, kako idem na WC - prisjetila se Alenka kojoj ništa nije bilo teško za toliko željeno dijete.
Unatoč pažnji i brizi, suočavala se sa učestalim virozama i prehladama te stalno strepila oko ishoda trudnoće. Uz stalne viroze i infekcije, bilo je dosta dramatično, a u jednom trenutku su čak mislili da je beba uranila.
- Mislila sam da imam trudove mjesec dana prije termina, no ispostavilo se da imam bakterijsku upalu pa su me hospitalizirali. Naručili su me na kontrolu 10 dana prije termina i tada su otkrili da sam u tri dana dobila tri kilograma, ja sam posve otekla, pa su mislili da malena ima dijabetes i poslali su me carski rez. Tražila sam spinalnu anesteziju kako bih zadržala svijest, ali nisam osjećala ništa ispod struka. U stakalcima na reflektorima u operacijskoj sali gledala sam kako me režu, vidjela sam kad su je izvadili iz mene i čula kad je zaplakala. Pitala sam ima li kose na glavi - smije se Alenka priznajući da je tada još vjerovala u naklapanja da majke koje pate od žgaravice rađaju djecu s kosom. Prevarila se jer malena je na glavi imala tek nekoliko vlasi.
- A poslije toga je sve išlo kao i kod drugih. Moja curka danas ima tri godine i uživamo u svakom trenutku. Moram priznati da je tata malo veći autoritet, a cijelo ovo iskustvo na mene je djelovalo tako da sam među onim roditeljima koji stalno strahuju oko sigurnosti djeteta. Nadam se da će me to pustiti s vremenom. Imamo veliku podršku obitelji i prijatelja. U svemu tome, ipak moram reći da su mi tijekom postupaka najteže padali dobronamjerni savjeti pojedinaca poput. Opusti se, doći će kad bude vrijeme, kad se ne budete nadali. To je užasna rečenica, i iako je ljudi izgovaraju u najboljoj namjeri, nije nimalo ohrabrujuća. Upravo suprotno - zaključila je Alenka.
Sve je više neplodnih parova
Neplodnost kao učestalost neprestano raste, pa je danas 17 posto parova u Hrvatskoj neplodno, a predviđanja su da će do 2030. u većini razvijenih zemalja pa i kod nas, učestalost biti čak 30 posto. U više od 50 posto slučajeva neplodnosti parova razlog je muški sterilitet kao jedini razlog ili kofaktor. Uzrok su polutanti, okolinska toksičnost, način života, debljina, pojava novih bolesti i sklonost dijabetesu, a u žena endometrioza, sve ranija pojava mioma i drugih bolesti - rekao je prof. dr. sc. Velimir Šimunić (75) specijalist ginekologije i opstetricije te subspecijalist humane reprodukcije. Ističe da je u Hrvatskoj medicinski potpomognutom oplodnjom i izvantjelesnom oplodnjom rođeno gotovo 50.000 djece, a u svijetu njih 9,5 milijuna.
- Neplodnost je bolest, dijagnoza. Procjenjuje se da je oko 80.000 parova u Hrvatskoj neplodno i ne mogu ostvariti trudnoću. Od tog broja oko pola ih se javi na liječenje, ustraje u liječenju oko 10.000 parova, a njih oko 7.000 na godinu liječi se potpomognutom medicinskom oplodnjom ili izvantjelesnom oplodnjom. Većina pacijenata svoju neplodnost ne deklariraju kao medicinski problem i drže da je riječ o intimi. Kada smo započeli izvantjelesnu oplodnju u Hrvatskoj, u početku je uspješnost bila šest do sedam posto po jednom pokušaju. Danas je uspješnost kod mladih žena između 50 i 60 posto po jednom pokušaju, što je rezultat napretka postupaka, tehnologija i lijekova. Međutim, izvantjelesna oplodnja se počinje obavljati prekasno zbog toga što se Hrvatice u prosjeku odlučuju na rađanje prvog djeteta sa 29 i pol godina, pa kad se prepozna neuspjeh, pa stvori odluka da se potraži liječnika, prvi medicinski zahvat se počinje raditi tek sa 34 godine ili više - objasnio je prof. Šimunić dodajući kako se žene rađaju sa određenim brojem jajnih stanica koje se ne mogu obnavljati te se tijekom života ta zaliha iscrpljuje.
- Odgađanjem rađanja, pa i liječenja neplodnosti, osim redukcije plodnosti reprodukcijski potencijal umanjuju i sve češće bolesti - opće i one reprodukcijskih organa. Češći su spontani pobačaji i patološke promjene u trudnoći - dodao je Šimunić objašnjavajući kako su žene najplodnije u dobi od 22 godine, no zbog životne potrebe za obrazovanjem i karijerom, odgađaju majčinstvo.
- Ako se žena odlučuje roditi nakon 30. godine života, počinje opadati prirodna fiziološka plodnost i nastavlja padati četiri do pet posto na godinu od 32. godine života na dalje. Zato su rezultati prirodnog zanošenja kao i izvantjelesne oplodnje raznoliki i vrlo individualni i uglavnom ih diktiraju godine. Žena od 40 i više godina će imati šansu od 15 posto da ostvari trudnoću izvantjelesnom oplodnjom, dok će 10 godina mlađa žena imati i 50 posto veću šansu. Ako govorimo o sveukupnom uspjehu, pogrešan je način razmišljanja koji imaju i vrlo obrazovane žene, što potvrđuju i brojne ankete, a to je da većina misli da će moći zanijeti kada hoće i nakon 40. godine života. Izvantjelesna oplodnja nikako ne smije biti rezervna opcija da će žena spasonosno roditi kad ona zamisli, jer i u najpovoljnijim uvjetima otprilike 20 posto žena nikad neće zanijeti, pa ni uz puno postupaka medicinski potpomognute oplodnje - zaključio je prof. Šimunić.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
